Nevjerovatne vijesti stižu ovih dana sa svih strana, od Pariza preko Brazila do Džakarte, i u svima je ista poruka – biznismeni napuštaju dolar.
Istovremeno se u finansijskim transakcijama sve više okreću upotrebi drugih valuta, posebno kineskog juana. Ako se do prije dvije, tri godine ovakva praksa mogla, i to ne baš prečesto, viđati prije svega u nastojanjima Rusije i Kine da se za međusobnu trgovinu koriste domicilnim valutama, danas je zaobilaženje dolara globalna pojava, pri čemu čak ni politički prijatelji SAD ne odolijevaju novom trendu.
Iznenađenje iz Pariza
Tako je prije neki dan u Parizu objavljeno da je Francuska nacionalna naftna kompanija „Total“ preko Šangajske berze kineskom kupcu prodala 65.000 tona tečnog naftnog gasa nabavljenog u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Poenta je da je naplata robe obavljena u juanima.
U aktuelnom svjetskom grupisanju u vezi sa ratom na istoku Evgrope, Pariz se svrstao uz SAD i aktivno pomaže Ukrajinu. Ipak, kada je riječ o poslovanju, Francuzi kada god je moguće gledaju sopstvene interese. I po cijenu da se stariji brat sa druge strane Atlantika namršti.
Nije prošao ni dan, a iz Džakarte su poručili da članice ASEAN-a, deset država sa Jugoistoka Azije čiji je zbirni broj stanovnika oko 700 miliona, razmatraju mogućnost da se u međusobnoj trgovini koriste lokalnim valutama. Pri tome ne samo da su kritikovali političku upotrebu dolara kao „rezervne svjetske valute“, već su ustvrdili da bi i upotreba eura, funte ili jena u ovom trenutku bila previše rizična.
Razlog je isti odnos Evropske unije, Velike Britanije i Japana, emitera ovih valuta, prema političkoj (zlo)upotrebi novca kakav ispoljavaju SAD. Uočljivo je da kineski juan nije svrstan u istu kategoriju i na njegovu frekfentniju upotrebu jugostočni region Azije itekako računa.
Bezbrižno štampanje novca
Nije prošlo ni 24 časa iz Rio de Žaneria su poručili da najveća zemlje Latinske Amerika namjerava da se već od ljeta sve češće koristi domicilnim valutama. Skupa sa Argentincima planiraju i da izgrade zajedničku valutu, prihvatljivu i za ostale južnoameričke države.
Zajedničko za sve poruke, vanredno učestale posljednjih mjeseci, jeste izbjegavanje dolara. Nakon Druogog svjetskog rata, američka valuta je dugo vremena zadržala fiksni odnos porema zlatu i na osnovu toga je stekla status svetske rezervne valute. No, globalna upotreba dolara je svake godine rasla velikom brzinom, pa je danas u svakom trenutku oko dvije trećine američke valute izvan SAD.
Ovakva pozicija omogućava Bijeloj kući da u popriličnoj mjeri štampa novac a da pri tome ne izazove inflaciju na domaćem terenu. Takođe, može i da krajnje komotno prekoračuje sopstveni budžet i ulazi u velika zaduženja. Poenta je da učestala globalna upotreba dolara dovodi i do velike svote američke valuta u kasama drugih država.
Ovim novcem sve države svijeta kupuju američke blagajničke zapise čijim emitovanjem vlada u Vašingtonu dolazi do one količine novca za koliko trošak SAD nadmaši budžet. Stoga sve američke vlade se olako zadužuju iako je javni dug SAD sa 7.500 milijardi prije dvije decenije porastao na 32.000 milijardi, što je oko 115 odsto nacionalnog BDP. Gotovo koliko i kod prezadužene Grčke.
Zlato u deviznim rezervama
Dominatna upotreba dolara u svetskoj trgovini omogućava SAD da kontroliše svjetske finansijske tokove, ali i da samostalno, bez odluke drugih, uvede sankcije bilo kojoj zemlji na svjietu. Primer Irana iz 2018. godine je ilustrativan: Ameri su, ljutiti zbog ambicioznih naučnih istraživanja u Teheranu, raskinuli nuklearni dogovor i uveli sankcije prema ovoj državi. To što se dolar koristio u čak 93 odsto iranskih spoljnotrgovinskih aranžmana olakšalo je nametanje sankcija i zemlja je za manje od šest mjeseci potpuno izolovana od razmjene sa svijetom.
Danas su geopolitičke prilike maksimalno zaoštrene. Uvođenje totalnih sankcija prema Rusiji i učestalo zabranjivanje pristupa Kini najbitnijim tehnološkim novinama, izrodilo je napete odnose dva bloka. Pljenidba 300 milijardi eura ruskih deviznih rezervi ilustruje kolika je moć onoga ko je svoju valutu nametnuo za svjetsku, potom zloupotrebljava nadmoćnu poziciju.
Iz tog razloga su Kina i Rusija odlučili da se udalje od dolara. Ako ništa drugo onda dvodecenijsko intenzivno uvećanja udjela zlata u deviznim rezervama obije države, sve na račun američkog novca, pokazuje kako i Peking i Moskva bježe od dolara. Izgrađuju i sopstvene sisteme za platni promet kako bi izbjegle SVIFT kojim dominira američka valuta.
Rusija podstiče juan
Prilikom nedavne posjete kineskog predsjednika Sija Moskvi, Rusija je svjetsku javnost obavijestila i da će „ubuduće u poslovanju sa zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike pospješivati plaćanje u juanima“. Da bude jasnije, Moskva neće insistirati na plaćanju u rubljama, može i u juanima. Ovim najveći izvoznik energije na svijetu podržava širenje upotrebe kineskog novca kao nove rezervne globalne valute. Nije teško uočiti da se time podriva svjetska upotreba „zelembaća“.
Teško da SAD imaju nešto što ima daje veću moć od dolara – njegova globalna rasprostranjenost je ono na čemu izrasta američka snaga. Vrhunsko i tehnološki superiorono naoružanje prvenstveno je u službi pružanja podloge nacionalnoj, ujedno i globalnoj, valuti. Ukoliko se ugrozi takav status dolara, urušava se i lagodna pozicija države emitera ovog novca.
Povećavanje likvidnosti
Prednost dolara je izuzetna likvidnost, može se prodati i kupiti u svakom trenutku. Juan, međutim, posljednjih godina ubrzano povećava likvidnost, ostaje mu slabost da još uvjek nije konvertibilna valuta. Širenje upotrebe kineskog novca ne samo pri trgovini najbrojnije zemlje na svijetu, već i u trgovini najvećeg izvoznika energije svakako će snažno povećati i likvidnost juana.
Isti proces podupire i spremnost Saudijske Arabije da naftu i gas prodaje za kinesku valutu, kao i sve izraženija spremnost zemalja izvan „Zapadnog bloka“ da u spoljnoj trgovini napuste dolar. Ostaje da se vidi hoće li aktuelni trend biti dovoljan da naruši dolar, sa njime i temelj američke svemoći.
Izvor: 021.rs
