“Nismo iskoristili dinamiku i šansu koju smo dobili 2004. i time smo napravili najveću glupost u istoriji. Zaključali smo stadione i priču prepustili vremenu”.
Deset godina posle Olimpijskih igara, koje su Grčku predstavile kao modernu državu, vrijeme kao da je stalo. Olimpijski objekti su uglavnom zatvoreni, zapušteni, neiskorišćeni, kao da nikome nisu potrebni… Ostala je infrastruktura, ali i ona lagano “gubi trku” sa vremenom.
Te 2004. mnogi su sumnjali da će Grčka uspeti da na vrijeme završi sve olimpijske objekte i dočeka sportiste i hiljade gostiju iz cijelog svijeta. Međutim, Grci su poručivali da “imaju svoj ritam” i gradilo se do poslednjeg dana u tri smjene, praktično do samog otvaranja Olimpijskih igara 13. avgusta.
Troškovi organizacije su udvostručeni do zvaničnih osam i po milijardi eura, mada nikada nije zaboravljena nezvanična procuena od 13,5 milijardi. Već tada je bilo mnogo dilema – može li i treba li prilično slaba ekonomija Grčke da se optereti megalomanskim idejama, poput stadiona sa specijalnom pokretnom kupolom po projektu španskog arhitekte Kalatrave. Ali, sve sumnjičave ućutkivali su činjenicom da je riječ o istorijskoj šansi za Grčku da pokaže svijetu svoje drugačije, modernije lice i još jednom da se predstavi kao prava olimpijska nacija.
Niko tada nije mogao da pretpostavi da će se zemlja posle samo nekoliko godina naći pred bankrotom i najtežom ekonomskom krizom u svojoj istoriji. Ekonomisti su saglasni da bi bilo nepravedno optuživati Olimpijske igre za dužničku krizu ali se u isto vrijeme svi slažu da je postolimpijska decenija propuštena šansa za podizanje sportske kulture i domaćinsko upravljanje sportskim objektima koji su danas zapušteni i zaboravljeni.
Osim glavnog olimpijskog stadiona koji se povremeno koristi za velike koncerte i stadiona za badminton, koji je pretvoren u koncertnu salu, sale za tekvondo, koja se koristi kao izložbeni prostor ili za održavanje koncerata, te manjih sportskih skupova, sve ostalo je zaraslo u korov. Na starom aerodromu Eliniko sada su popucale betonske strukture i asfalt, tereni za kajak i veslanje bez prave namjene, dok su košarkaške dvorane napuštene. Godinama je tražen kupac za ovaj prostor u priobalnom dijelu Atine koji će, po svemu sudeći, posle tendera i prodajne cijene sedam milijardi eura, strane kompanije iskoristiti za izgradnju elitnog stambenog i tržnog centra.
Godinama posle Igara, država nije mogla da se dogovori oko imovinskih prava, ko je nadležan za održavanje i iz kojih fondova obezbijediti sredstva. Pitanje napuštenih olimpijskih objekata je više puta stavljano na dnevni red ali je svaki put prepuštano slučaju i, može se slobodno reći, zaboravu.
“Nismo iskoristili dinamiku i šansu koju smo dobili 2004. i time smo napravili najveću glupost u istoriji. Zaključali smo stadione i cijelu priču prepustili vremenu”, kaže u izjavi listu “Ekatimerini” bivši atletičar Piros Dimas, danas poslanik.
On podsjeća da su potrošene ogromne sume, a da pri tome nije bilo nikakve kontrole te da su posledica svega – napušteni olimpijski objekti.
“Olimpijske igre su bile neobično važne za ’grčki brend’ ali je sva nesreća u tome što u godinama koje su slijedile nismo umjeli da iskoristimo ništa od toga, ili veoma malo”, kaže Teodor Krintas, direktor kompanije “Atika velt menadžment”.
Američki ekonomista Endru Zimbalist, koji se bavi proučavanjem finansijskog aspekta velikih sportskih takmičenja, podsjeća da “organizovanje Olimpijskih igara ne utiče direktno na privredni razvoj, donosi određena sredstva gradovima organizatorima ali da je to malo u konačnom zbiru”.
Spiros Kapralos, predsednik grčkog Olimpijskog komiteta, član organizacionog komiteta 2004. i bivši šampion, smatra da bi zbog trenutnog stanja olimpijskih objekata država i cela nacija trebalo da se stide.
“Niko tada nije mislio šta će biti sjutra. Mnogi sportski objekti su izgrađeni samo da bi se pokazalo da Grčka to može. Niko nije mislio koliko će kasnije biti potrebno sredstava za njihovo održavanje”, kaže Kapralos i podsjeća da u žurbi da se sve završi država nije obezbijedila ni dozvole za nekoliko važnih objekata, među kojima i elegantni pokretni krov na glavnom stadionu.
Trebalo je da prođe toliko godina da bi se dozvole konačno dobile jer bez njih, kaže Kapralos, nije moglo da se pristupi remontu. Sada su obezbijeđena sredstva i krov će biti redovno održavan.
“Jedini spas je da privatni sektor na sebe preuzme odgovornost za održavanje olimpijskih objekata i da tako iziđemo iz začaranog kruga. Država, očigledno, u ovom slučaju nije dobar preduzetnik i još manje je dobar menadžer. Međutim, vrijeme je za konkretne mere jer su atinske Olimpijske igre deo nas i naše istorije”, ističe bivši sportista.
