Nedavno je rasprava o broju radnih sati u različitim zemljama dobila vrlo izražene političke tonove. Ekonomisti bliski Trampu vole da ukazuju na snagu američke ekonomije i na slabljenje evropskog modela socijalne države, pokazujući da je jaz u prihodima između SAD-a i zapadnoevropskih zemalja tokom posljednjih nekoliko decenija ostao isti, a u mnogim slučajevima se čak i povećao. Na primjer, 1980. godine odnos BDP-a po glavi stanovnika između SAD-a i Francuske (izražen u dolarima jednake kupovne moći) bio je 1,2 prema 1; danas je 1,5 prema 1. Nakon oporavka poslije kovida, Evropa je gotovo uopšte nije rasla, dok se američka ekonomija oporavila znatno snažnije. Ako koristimo podatke iz anketa o prihodima domaćinstava, prilagođene nižim troškovima života u Evropi, razlika u korist Sjedinjenih Država je veoma velika. U 2023. godini prosječni prihod po glavi stanovnika u SAD-u bio je gotovo 50 odsto viši nego u Francuskoj. Čak i na nivou medijane, razlika je 30 odsto u korist SAD-a.
Prije nekoliko dana njemački kancelar Friedrich Merz, nakon povratka iz Kine i posebno posjete Šenženu, iznio je poruku sličnu trampističkoj: evropska socijalna država je neodrživa; moramo raditi više. Evropa je u padu i biće nadmašena od zemalja u kojima ljudi rade mnogo više sati. U Kini se radi po modelu 9-9-6 (od 9 ujutro do 21 sat, šest dana u sedmici), dok se u Evropi radi 35 do 40 sati sedmično. (Njemačka se pritom ističe malim brojem radnih sati.)
Argumenti u prilog neradu. Odgovor trampistima dali su američki liberalni ekonomisti i komentatori. Pol Krugman je tvrdio da je evropska produktivnost po satu rada na nivou američke, a u nekim slučajevima i viša. To što Evropljani slobodno biraju da rade manje i prihvataju niže prihode (mjerene materijalnim dobrima i uslugama) u zamjenu za više slobodnog vremena, pokazatelj je „civilizovanijeg“ načina života. Evropljani kažu „ne“ neprekidnoj trci pacova, a „da“ prijatnom životu koji zdravo kombinuje rad, porodicu i prijatelje. Tomas Piketi je nedavno iznio sličan stav. Evropska kombinacija je superiorna.
Argumenti u prilog napornom radu. Prvi skup argumenata djeluje izuzetno razumno. Ljudski cilj nije proizvodnja čelika radi samog čelika (kako se s pravom zamjeralo staljinizmu), već proizvodnja korisnih stvari od čelika i postizanje obilja koje bi nas oslobodilo teškog rada.
Međutim, postoji drugačiji skup argumenata koji podržavaju trampiste i Merzovo stanovište. Svijet je konkurentsko mjesto. Ne samo da zemlje koje se ekonomski ne razvijaju brzo zaostaju za konkurentima, već postaju drugorazredne ili trećerazredne ekonomske i vojne sile, a njihovo stanovništvo odlazi da radi drugdje. Njihove tehnologije zastarijevaju. Činjenica je, koju ističu svi ekonomisti i politički naučnici, da je ekonomska moć povezana s političkom i vojnom snagom. Ako mnogi evropski građani nastave da biraju odlazak u operu i piknike s prijateljima, dok Kinezi i Indijci to čine rjeđe, Evropa će nazadovati. Položaj njenog stanovništva na globalnim ljestvicama prihoda će opasti (što se već dešava; vidi Prvo poglavlje knjige The Great Global Transformation). Evropljani će možda nastaviti da uživaju u piknicima, ali će morati da prodaju svoje kuće s pogledom na Veliki kanal Kinezima i Indijcima, a umjesto putovanja na Tajland, moraće da ljetuju bliže kući. Postoji jasan argument za naporan rad utemeljen i na relativnoj moći nacija i na relativnom životnom standardu ljudi u svakoj zemlji. Ljudi u Holandiji su bogati jer je ta zemlja akumulirala veliko bogatstvo kroz naporan rad svojih prethodnih generacija i njihove spoljne osvajanja. Današnji stanovnici uživaju te prednosti prošlosti, ali one neće trajati zauvijek.
Pogled unazad ide u prilog trampističko-merzovskoj argumentaciji. Kapitalizam je postao dominantan sistem ne zato što su ljudi voljeli da rade, već zato što je većina bila primorana da radi. Holandski ekonomski istoričar Jan de Vries napisao je dobro dokumentovanu knjigu u kojoj pokazuje da je Industrijska revolucija zapravo bila „marljiva revolucija“. Godišnji broj radnih dana u Engleskoj prije Industrijske revolucije bio je oko 100; na vrhuncu Industrijske revolucije skočio je na više od 300. Broj godišnjih radnih sati porastao je sa 2.500 na 3.300. (Podaci o radnim satima su iz rada Gallardo Albarr, „A composite perspective on British living standard“, Groningen Growth and Development Centre, 2017; podaci o godišnjim radnim danima su iz rada Jane Humphries i Jacob Weisdorf, „Unreal Wages? Real Income and Economic Growth in England, 1260–185“, str. 6.) Grafikon ispod prikazuje sličan rast u Francuskoj. Ljudi su 1800. godine u prosjeku radili 50 dana više nego tri vijeka ranije. (Iz Leonardo Rudolfi, The French economy in the longue durée).
Seljaci su mnogo radije naporno radili samo tokom sjetve i žetve, a ostatak godine provodili u dokolici ili na seoskim svečanostima, nego da budu utjerani i zbijeni u „satanske mlinove“. Ali bili su na to prisiljeni ograđivanjem zemljišta, uspostavljanjem radnih kuća (koje su imale istu funkciju kakvu će dva vijeka kasnije imati Gulag), te su praktično istjerani sa zemlje, a čak su bili žigosani po čelu ako bi odbili da rade i izabrali skitnju. Ipak, to je omogućilo Industrijsku revoluciju i učinilo kapitalizam dominantnim sistemom širom svijeta.
Jer konkurencija nije samo između različitih zemalja već i između različitih sistema. Slijedeći Krugmana i Piketija, moglo bi se tvrditi da je socijalizam bio izuzetno prijatan sistem jer ljudi efektivno nikada nisu radili više od dva ili tri sata dnevno („mi se pretvaramo da radimo, a oni se pretvaraju da nas plaćaju“). Strani posjetioci mogli su vidjeti nestašice, ali ne i zadovoljstvo koje je donosio nerad. Jedna doktorska disertacija koja upoređuje rad u fabrici FIAT-a u Srbiji 1970-ih sa gotovo identičnom fabrikom u Torinu, pokazuje da su radnici u socijalizmu radili manje od polovine vremena u odnosu na Italijane. Pošto je ukupna proizvodnja srpske fabrike bila oko polovine italijanske, može se brzo zaključiti da je srpska produktivnost po satu bila približno ista i da su socijalistički radnici imali više slobodnog vremena od svojih kapitalističkih kolega te stoga morali voditi prijatniji život. Ali to bi bio pogrešan zaključak. Kapitalizam je lako porazio socijalizam, a glavni razlog njegove pobjede bio je upravo taj što je proizvodio više dobara i što su ljudi više voljeli da se osjećaju materijalno bogatijima nego da rade manje.
"/>Dakle, naporan rad u odnosu na nerad pobjeđuje na nivou pojedinca, države i civilizacije (ili načina proizvodnje); potonje tako što sistemi (poput današnjeg kineskog državnog kapitalizma) politički i vojno dominiraju nad drugima.
Šta bi rekao Kejns? Idemo dalje. Šta bi Kejns rekao u ovoj raspravi? Zapravo, on joj se pridružio. U predavanju održanom 1930. godine u Madridu, „Ekonomske mogućnosti za naše unuke“, predvidio je svijet sličan današnjoj Evropi, u kojem bi ljudi uživali relativno obilje, dovoljno da „zadovolji starog Adama u većini nas“, i radili petnaest sati sedmično, dok bi ostatak vremena posvećivali kulturnim i društvenim aktivnostima. Ali da li je Kejns bio u pravu? Vjerovatno ne: ozbiljno je pogrešno procijenio prirodu kapitalizma. To je sistem koji (kako je primijetio Šumpeter) ne može biti statičan. Kapitalisti neće ulagati ako ne očekuju neto pozitivan prinos (u prosjeku). Ako postoji pozitivan prinos, dio tog novca će biti reinvestiran, čime stopa rasta ekonomije ostaje pozitivna. Da bi održali rast, kapitalisti moraju stalno stvarati nove potrebe. Ne mogu jednostavno stati. Kada bi kapitalizam prestao da proizvodi nova dobra i kada bi potrebe ljudi bile iznenada zasićene, sistem bi se okončao. Ako su svi zadovoljni onim što imaju, kako će kapitalisti zarađivati više? Ono što je Kejns previdio jeste da kapitalizam nikada ne može postati zasićeno društvo obilja. Ključna riječ je „zasićeno“. Može stvoriti svijet mnogih proizvoda i usluga, ogromnog obilja, ali ne može dopustiti da to obilje učini ljude zasićenima, jer bi u suprotnom sistem prestao da postoji.
Možda je Kejns želio kraj kapitalizma? I to je moguće. Ali ako je imao na umu njegov nastavak, savjet ili nada o radu od 15 sati sedmično bila je nespojiva s ključnim obilježjima sistema.
Šta bi rekao Marks? Da li je bio za naporan rad ili ne? Marksov stav bio je, naravno, veoma sofisticiran. Smatrao je da ljudska sloboda počinje tek kada prestane prinudni najamni rad i podjela rada. Najamni rad nikada ne može biti rad koji slobodan pojedinac želi. Radnici pod kapitalizmom iznajmljuju svoju radnu snagu i odriču se bilo kakve kontrole u procesu u kojem su tek zupčanici. Stoga je cilj svakog najamnog radnika (odnosno svakog radnika u kapitalističkim uslovima) da radi manje. Kako Marks piše: „Radnik se, dakle, osjeća izvan sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kada ne radi, a kada radi nije kod kuće“ (Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844).
Šta će se desiti u socijalizmu? Da li će to biti sistem potpunog obilja, bez najamnog rada, u kojem će „udruženi proizvođači“ upravljati sopstvenim radom, otuđenje nestati, a dokolica postati opšta? Ne baš. I tu se Marks razilazi s onima koji vjeruju da je krajnji cilj ljudskog postojanja oslobođenje od rada. Marks je smatrao da je rad suštinska ljudska potreba. Tek u sistemima prinudnog rada (ropstvo i kapitalizam) ta potreba biva izopačena jer su ljudi primorani da rade zadatke nad kojima nemaju nikakvu kontrolu i koje zato mrze. Ali čovjek je homo faber. Da bi se izrazili, ljudi moraju raditi. U sferi slobode upravo nas rad definiše i čini ljudima. To nije sunčanje na plaži ili odlazak na fudbalske utakmice. To je, kako Marks piše, svijet u kojem „svako može da se usavrši u bilo kojoj grani koju poželi, društvo… omogućava mi da danas radim jedno, sjutra drugo, da ujutro lovim, popodne pecam, uveče uzgajam stoku, poslije večere kritikujem… a da nikada ne postanem lovac, ribar, stočar ili kritičar“ (Njemačka ideologija). Rad u slobodi je naš krajnji cilj. Sve dok postoji sistem čija je suština konkurencija između pojedinaca, nacija i sistema, ljudi i zemlje koji rade naporno dominiraće nad onima koji to ne čine. Iluzija je vjerovati da je moguće izaći iz konkurencije ako želimo da zadržimo svoju poziciju u tom svijetu.
Branko Milanović
Global Inequality and More 3.0
