U novu godinu ulazimo sa velikim evropskim aspiracijama i optimizmom kada je u pitanju povećanje zarada, ali i nezadovoljstvom i strahom od budućih političkih dešavanja i sa sve manje vjere da će biti ispunjena obećanja.
Ipak, izvršnoj vlasti se mora odati priznanje da je znatno doprinijela da stare podjele u Crnoj Gori budu u drugom planu, možda čak i u trećem, i da je naš evropski put potpuno siguran. Taj optimizam zasnovan je, prije svega, na dobrim potezima parlamentarne većine, koja je uspjela da deblokira značajne državne institucije koje su godinama bile u v.d. stanju, ili su bile nepotpune, što je kočilo ukupan razvoj Crne Gore. Minule godine smo i na egzaktan način shvatili da je mafijaška hobotnica u potpunosti držala u svojim pipcima našu državu, a nova vlada nas ubjeđuje da će nastaviti započetu borbu protiv nje. Neki penzioneri će od 1. januara primati minimalnu penziju u iznosu od 450 eura, i to je to kada je u pitanju program “Evropa sad 2”.
Premijer Milojko Spajić nas uvjerava da je povećanjem penzija počelo realizovanje tog projekta i moramo mu vjerovati jer nam ništa drugo i ne preostaje.
Upravo je to glavni problem u odnosima nove vlade i građana. Netransparentna politika dovela je do toga da javnosti ne preostaje ništa drugo nego da nagađa da li će predizborna obećanja biti ispunjena, prije svega povećanje minimalne zarade na 700 eura i prosječne plate na 1000 eura.
Od tri stavke jedna je već ispunjena. Ali…
Vlada, a prije svih premijer, nikako da građanima daju konkretne odgovore na dva osnovna pitanja – KADA i KAKO? Ulazimo u novu godinu, a ne znamo kada će biti povećane zarade u Crnoj Gori, niti nam je jasno predočeno kako ćemo doći do njih. Zato ne manjka nezvaničnih informacija, koje najčešće plasiraju neki opozicioni političari, da ćemo prodavati strateške državne kompanije i da ćemo se zaduživati, pa i da od svega toga neće biti ništa. Premijer to, naravno, negira.
Po pravilu, kada imamo lažnu vijest, uvijek kao reakciju dobijemo onu koja nije od te vrste, ali Spajić nikako da je saopšti. Na sve pritiske novinara da konkretizuje stvari, on lakonski odgovara: “Barem 50 puta smo o tome govorili”. Ali ne želi da ponovi o čemu to.
Dobro bi bilo da PES ispuni obećanja, kao što je dobro da nismo bankrotirali, što su nam, istina prije dolaska na vlast, predviđali iz premijerove partije.
Iako svi smatraju da predsjednik države i premijer nisu u dobrim odnosima, u pomoć Spajiću priskače Jakov Milatović tvrdnjom da je “Evropa sad 2” već u realizaciji i da nas od tog cilja dijeli svega pet koraka. On smatra da je to samo pitanje postojanja političke volje i političkog kapaciteta da se iznesu ovi reformski poduhvati, uz podrazumijevajuće znanje donosilaca odluka da preduzmu u pravom trenutku sve potrebne korake kako bi zemlja došla do zacrtanog cilja.
I tek sada mnogi od nas – a potpisnik ovih redova sigurno – ostaju i ludi i zbunjeni istovremeno. Zar predsjednik sumnja u političku volju? Posmatrajući njegove dosadašnje poteze, jasno je da ne priča napamet i da smatra da obećanja mogu biti ispunjena ako vlast to bude htjela. Samo, očigledno, ni on ne zna odgovor na ono pitanje – KADA? Možda zna kako, ali smo sigurni da ga Spajić za to neće ni pitati.
Iako ni sa starim obećanjima nije sve do kraja razjašnjeno, u međuvremenu smo dobili i nova, poput onog da će Crna Gora biti premrežena auto-putevima, da će radno vrijeme biti skraćeno, da ćemo u Evropsku uniju ući do 2028. godine, da će nezakonito stečena imovina biti oduzeta… Ne zvuči loše, još samo da nam neko kaže – KADA i KAKO? Jedino smo razabrali da će auto-put početi da rade “ubadanjem ašova u zemlju”, uz šokantno “paf-paf”, u septembru naredne godine.
Ostaje nada da obećanja nisu data tek onako i olako, za potrebe izbornog rezultata, i da će premijer, koliko je ovih dana, možda već u čestitki građanima Crne Gore povodom Nove godine, konačno, saopštiti – KADA i KAKO?
Jer Evropa sad nije ni sjutra ni dogodine… ona je – SADA!
Izvor: Dan.co.me
