Kripto imovina je bila više razočarenje nego revolucija za mnoge korisnike, a globalna tijela poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Odbora za finansijsku stabilnost pozivaju na strožiju regulativu.
Međutim, neke od tehnologija koje se brzo razvijaju kroz kriptovalute obećavaju mnogo više. Privatni sektor nastavlja sa inovacijama i prilagođavanjem finansijske usluge. Ali i javni sektor bi trebalo da koristi tehnologiju kako bi unaprijedio svoju infrastrukturu plaćanja i osigurao interoperabilnost, sigurnost i efikasnost u digitalnim finansijama.
Tehnologija je odskočila
Nove tehnologije za plaćanja uključuju tokenizaciju, enkripciju i programiranje.
Tokenizacija znači predstavljanje vlasničkih prava na imovinu, kao što je novac, u elektronskoj knjizi—bazi podataka koja pripada svim učesnicima na tržištu, optimizovana da bude široko dostupna, sinhronizovana, lako ažurirana i zaštićena od neovlašćenog pristupa. Anonimnost stanja tokena i transakcija nije potrebna i, zapravo, podriva finansijski integritet.
Enkripcija pomaže da se provjeranje usklađenosti odvoji od transakcija tako da samo ovlaštene strane pristupaju povjerljivim informacijama. Ovo olakšava transparentnost i istovremeno promoviše povjerenje.
Programiranje omogućava lakše pisanje i automatsko izvršavanje finansijskih ugovora, kao što su „pametni ugovori“, bez oslanjanja na treću stranu od povjerenja.
Inovacije privatnog sektora
Sa ovim novim alatima, privatni sektor uvodi inovacije koje mogu donijeti veće promjene nego što je to bio slučaj sa početnim talasom kripto imovine: tokenizacijom finansijske imovine, tokenizacijom novca i automatizacijom.
Tokenizacija dionica, obveznica i druge slične imovine može smanjiti troškove trgovanja, inegrisati tržišta i proširiti im pristup. Ali, plaćanje takve imovine će i dalje zahtijevati novac na kompatibilnom bilasnom računu. Jedan od primjera su stablecoins – stabilni kripto novčići; ili su to u onom dijelu u kojem su usklađeni s propisima. Što je još važnije, banke testiraju tokenizirane tekuće račune. A automatizacija je široko rasprostranjena, omogućavajući trećim stranama da programiraju funkcionalnost, kao što to čine programeri kada prave aplikacije za pametne telefone.
Iako privatni sektor pomjera granice inovacija i prilagođavanja, to neće osigurati da transakcije budu sigurne, efikasne i interoperabilne, čak i ako su dobro regulisane. Umjesto toga, privatni sektor će vjerovatno stvoriti mreže samo za svoje klijente za potrebe trgovine imovinom i plaćanje. Otvorene poslovne knjige mogu biti pokušaj da se premoste privatne mreže, ali će vjerovatno nedostajati standardizacija i dovoljno ulaganja, s obzirom na ograničen potencijal profita. A korištenje privatnih oblika novca za poravnanje transakcija dovelo bi u opasnost druge strane.
Uloga centralnih banaka
Digitalne valute centralne banke (CBDC) mogu pomoći svojom dvostrukom prirodom: i kao monetarni instrument – skladište vrijednosti i sredstvo plaćanja – i kao infrastruktura koja je neophodna za kliring i poravnanje transakcija. Rasprave o politikama uglavnom su se fokusirale na prvi aspekt, ali bi i drugom trebalo posvetiti isto toliko pažnje.
Kao monetarni instrument, CBDC pruža sigurnost; ublažava rizike druge ugovorne strane i obezbjeđuje likvidnost u plaćanjima. Ali kao infrastruktura, CBDC bi mogala da donese interoperabilnost i efikasnost među privatnim mrežama za digitalni novac, pa čak i imovinu.
Plaćanja se mogu vršiti s jednog privatnog računa na drugi, putem CBDC knjige ili platforme. Novac bi mogao biti deponovan na CBDC platformi, a zatim pušten kada se ispune određeni uslovi; recimo kada se primi tokenizovano sredstvo. CBDC platforma mogla bi da ponudi osnovni programski jezik kako bi se osiguralo da pametni ugovori budu pouzdani i kompatibilni jedni s drugima. Na taj način će postati javno dobro u digitalnom svijetu sjutrašnjice.
Prekogranična plaćanja
Ista vizija se odnosi i na prekogranična plaćanja, iako njegovo upravljanje postaje sve komplikovanije. Javna platforma mogla bi da omogući bankama i drugim regulisanim finansijskim institucijama da preko granica trguju digitalnim oblicima rezervi domaćih centralnih banaka, kao što je MMF ranije predložio.
Učesnici mogu da trguju sigurnim rezervama centralne banke, a da da pritom ne mora svaka centralna banka formalno da ih reguliše, niti da zahtijeva velike promjene u nacionalnim platnim sistemima.
Opet, transakcije zahtijevaju više od pukog kretanja sredstava. Podjela rizika, razmjena valuta, upravljanje likvidnošću – sve su dio tog paketa.
Zahvaljujući zajedničkoj knjizi i programiranosti, valute se mogu razmjenjivati istovremeno, tako da jedna strana ne snosi rizik da druga napusti tržište. Generalno govoreći, mogu se potpisivati ugovori o podjeli rizika, aukcije mogu podržati tržišta valuta kojima se slabo trguje, a ograničenja tokova kapitala (koja postoje u mnogim zemljama) mogu se automatizovati.
Ono što je važno, platforma bi minimizovala rizike svojstvene takvim ugovorima. To bi osiguralo da ugovori budu u potpunosti podržani deponovanim novcem, da se automatski izvršavaju kako bi se izbjegle neuspjele trgovine, i da budu u skladu jedni s drugima. Na primjer, ugovor o sjutrašnjem primanju plaćanja mogao bi se dati kao kolateral danas, čime se smanjuju troškovi neaktivnih sredstava.
Osim prenosa vrijednosti, enkripcija može pomoći i u upravljanju prenosom informacija. Na primjer, platforma bi mogla da provjeri da li učesnici posluju u skladu sa pravilima protiv pranja novca, ali i da im omoguće da anonimno licitiraju na platformi za devize, dok ukupna odnos između ponuda i traženje ostaje u ravnoteži.
Tehnologija stoga može podržati ključne ciljeve javne politike:
Interoperabilnost među nacionalnim valutama;
Sigurnost zahvaljujući deponovanim rezervama centralne banke, izvjesnom poravnanju i automatskom izvršenju ugovora;
Efikasnost zbog niskih troškova transakcije, otvorenog učešća, dosljednog sprovođenja ugovora i transparentnosti.
Ostaje još mnogo toga da se istraži, a ova vizija se još uvijek oblikuje. Kripto tržište je bilo podstaknuto pokušajem da se zaobiđu posrednici i javni nadzor. Ironično, stvarna vrijednost može dobiti upravo kroz tehnologije koje javni sektor može da iskoristiti kako bi unaprijedio plaćanja i finansijsku infrastrukturu za javno dobro – da unese interoperabilnost, sigurnost i efikasnost u inovacije i prilagođavanje privatnog sektora.
MMF – T.Adrian, T.Mancini-Griffoli/Bankar
