Osim turističkog boravka u Tivtu, trajniju vezu sa našim gradom Dragana Bećirović je ostvarila kroz radni angažman u projektu Luštica Bay za koji radi duže od 12 godina. Vjeruje da će turisti jednoga dana o luštičkom naselju pričati kao ona o mjestima koja je posjetila. Pričom je krenula iz Portugala:
„U Lisabonu sam boravila kao gost na Globalnom samitu Svjetskog savjeta za turizam i moguće da su zbog toga ti utisci vrlo interesantni i jaki. Lisabon me zaista oduševio arhitekturom, klimom, predusretljivim, ljubaznim ljudima i sve je, u tih nekoliko dana, bilo bez zamjerke. I tokom radnog dijela sam imala priliku upoznati neke osobenosti Portugalije. Recimo, bila sam gost na večeri a domaćin i pokrovitelj je bio predsjednik te države. Večera je organizovana u manastiru iz XIV vijeka, jednom od najpoznatijih u Lisabonu. Samo je manji dio objekta otvoren za javnost ali shvatajući značaj događaja i važnost gostiju, odlučili su da ga ustupe za prigodu kakva je večera za učesnike Globalnog samita Svjetskog turizma. Tada sam imala priliku da slušam čuvenu pjevačicu fado muzike Marizu, rođenu kao Mariza dos Reis nunes u tadašnjoj prekomorskoj provinciji Mozambik. Dans je Mariza najznačajnija, svetski poznata fadistkinja. Moram reći da je to veče, kompletan ugođaj, od samog manastira preko muzičkog dijela sve bilo fascinantno, nešto što ću pamtiti cijelog života. Interesantni su im i noćni klubovi izmješteni iz stambenog dijela na obalu, na plaže. Vozili smo se nekih desetak kilometara tog majskog dana a na plažama je već bilo kupača. Plaže su pješčane, velike, široke, prepune kafića u kojima možete popiti piće po cijenama koje su vrlo slične našim.“
Kad posjeti neku destinaciju, voli da vidi kako ljudi žive, mjesta koja svi posjećuju, a posebno su joj interesantna ona poznata samo lokalnim stanovnicima. Trudi se da tako organizuje boravk pa i u Parizu. Nezaobilazni Diznilend, pa Sorbona a onda najstariji restoran u tom gradu ,,Le Procope” osnovan 1686.godine. Bio sjedište umjetničke i književne zajednice 18. i 19.vije a na listi poznatih imena koja su posjetila Le Procope su Napoleon Bonaparta, Volter, Frenklin.
„U Parizu sam bila dva puta a u budućnosti ći vjerovatno ići češće zato što imam familiju. Porodica sa majčine strane je vezana za francusko govorno područje. Bila je Dmatinka sa uplivom italijanskih i slovenačkih gena a njena porodica orijentisana ka inostranstvu (rođena je u Belgiji). Dio porodice živi u Parizu i tako smo ga posjećivali.
U Diznilendu sam bila sa ćerkom. To je posebna atrakcija i mislim da ne treba pretjerano opisivati šta to djeci znači i uopšte, ta vrsta industrije je nešto što svakoga ostavi bez daha. I ja sam uživala ta dva dana koliko smo obilazile Diznilend. Imala sam priliku da obiđem Sorbonu, to čuveno zdanje, čuveno francusko svučilište. 
Neki od članova moje porodice su pohađali Sorbonu, predavali (stric). Pariz je fascinantan grad ali za nekoga mojih godina ne i destinacija na kojoj bih mogla trajno da živim. Više volim i nekako sam uvijek bila naklonjena manjim sredinama pa bi mi odgovarala, na primjer, Provansa sa čuvenim poljima lavande, vinarijama, ili Toskana u Italiji, ili neka od toplijih destinacija u svijetu.“
Najstariji restoran u Parizu, otvoren 1686. godine je Le Procope. Napoleon Bonaparta, Balzak, Volter i Bendžamin Frenklin su naročito voljeli da u Le Procope provode vrijeme pa je i danas tamo sto za kojim je sjedio i pisao Volter, portreti iz 18. vijeka, knjige i autentični rukopisi poznatih istorijskih ličnosti:
„ Imala sam priliku da uđem u restoran, malo porazgovaram sa osobljem. Inače, rezervacije se rade nekoliko mjeseci unaprijed, cijene su poprilično visoke (ručak oko 150 eura) ali ga je interesantno vidjeti. Posjetioci se razlikuju od onih iz sedamnaestog i osamnaestog vijeka. Enterijer je uglavnom iz tog perioda. Na ulazu u Le Procope nalazi se Napoleonova kapa, a na prvom spratu je Volterov mermerni sto. U salonu Lafajet je ogroman barometar, kao i mala biblioteka prije skretanja za toalet gde su muške i ženske prostorije oznasčene sa građanin i građanka. Kao da ste se vratili 300 godina unazad. Gradovi poput Pariza, Rima, Milana, Soluna vas na svakom koraku podsjećaju šta je to kolijevka civilizacije. Možete da vidite taj protok isorije na vrlo interesantan način. Francuzi su, ne mogu reći najdalje otišli od ostalih Evropljana, ali se jesu potrudili da ono što imaju u turističkom i gastronomskom smislu sačuvaju i na neki novi način ponude tržištu koje dolazi.“
Miks različitih arhitektonskih uticaja vidljiv je u mnogim gradovima Evrope pa i na našim prostorima. U zemljama regiona trag su ostavili Austrougarsko, Osmansko, Mletačko carstvo i ostavili budućim generacijama. Radili su najkvalitetnije što su umjeli, radili su za sebe:
“Sve su to, po meni lijepi uticaji. Kada odete u neku zemlju imate priliku vidjeti ono što je autentično, na šta smo se ugledali i koje smo uticaje poprimili. Sebe smatram stanovnikom svijeta i volim miješanje sa drugima, interakcije. Mislim da je svijet, planeta, čudesno mjesto na kome svi treba da uživamo, divimo se jedni drugima. Svaka destinacija ima prednosti i ljepote koje može da ponudi. 
Milanska katedrala je možda, po meni, arhitektonski jedno od najfascinantnijih djela. Kad uđete, zapitate se kako su ljudi tada to pravili, kada tehnološki svijet nije bio mnogo napredan. Ne možete da se ne začudite kakvi su to bili majstori, radnici, graditelji, vizionari, kao da je neka viša sila uticala na osmišljavanje i izgradnju.“
U Grčkoj je obišla Halkidiki i Solun. Drage uspomene vežu je za komunikaciju sa ljubaznim, predusretljivim stanovnicima, restoranima gdje vas u znak dobrodošlice dočeka zdjela voća, noćni klubovi. Najveći u Solunu primao oko tri ipo hiljade ljudi.Te večeri pjevačke zvijezde, Antonis Remos i Alkistis Protopsalti pobrinuli su se da gosti dobro raspoloženi dočekaju jutro:
„Moram reći da mi noćni život u Grčkoj jako prija kao i osjećaj za modu koji imaju Grkinje. Dopada mi se kako se oblače u večernjim satima, imaju određeni nivo elegancije, minimalizma, sve je svdeno i vrlo interesantno. 
Volim i onaj njihov „dert“ kada u restoranima, pa i u tom noćnom klubu, naručite tanjire sa cvjetovima (glavama) karanfila. Kada vas „pogodi“ pjesma tanjir možete razbiti, cvjetovima zasipati ljude oko sebe, naročito voljenu osobu ili simpatiju. Za Italiju se vezuje „Dolce Vita“ i sve što se odnosi na tu lijepu stranu života dovedenu do savršenstva, ipak mi se čini da ne uživaju kao emotivni Grci. I Prag je na mene ostavio dubok utisak jer ima poseban šarm – mješavinu slovenskog duha i austrijske arhitekture. Naprosto, često morate zastati i pogledati građevinu.“
Nekada su glavni suveniri sa putovanja bili magneti za frižider. Sada donosi nešto što će je podsjećati na zemlju u kojoj je bila, kesicu lavande iz Provanse, sir iz Pariza, so samo za salate, lokalno piće. Za nekoliko dana putuje u Istambul, krajem godine u Egipat a sledeće planira da ispuni davnašnju želju, da vidi Južnu Ameriku.
Izvor: Radio Tivat
