NATO je nadživio Korejski rat, Hladni rat, raspadanje Jugoslavije, teroristički napad 11. septembra 2000. godine. Hoće li i Donalda Trama?, piše RTS.
“Ne treba se slijepo držati pravila NATO-a da je napad na jednu članicu napad na sve, ako ta zemlja nije ispunila svoje obaveze”, rekao je u Donald Tramp usred predsjedničke kampanje u Americi, u julu prošle godine.
Taj Trampov udar na sam temelj NATO-a, čuveni 5. član Saveza – mnogi nijesu shvatali ozbiljno, vjerujući da Tramp neće postati najmoćniji političar svijeta. Međutim, dva dana prije nego što će se zakleti nad Biblijom kao 45. američki predsjednik, Tramp je ponovio da je NATO zastarjela vojna organizacija, koja se nije bavila terorizmom.
Pošto se Donald Tramp u nekoliko navrata obrušio na Sjevernoatlantski savez, mnogi su postavili pitanja: ima li NATO-a bez Amerike, ima li svijeta bez NATO-a i kako bi takav svijet izgledao?
“Manje stabilno”, kako tvrdi advokat Milan Parivodić, ili “bolje”, kako vjeruje srpsi i američki publicista, političar i istoričar Srđa Trifković.
“Vi ovde imate jednu adresu sa kojom razgovarate. Zamislite Rusiju koja treba da razgovara sa 10 ili 20 različitih zemalja zasebno i šta bi značilo za Evropu da nema mehanizam artikulacije interesa unutar Evrope”, kaže Parivodić, inače nekadašnji ministar za ekonomsku saradnju sa inostranstvom u Vladi Srbije.
Trifković, međutim, podsjeća na to da je NATO stvoren “sa isključivom svrhom obuzdavanja percepcije sovjetske agresivnosti”.
“On je kroz Hladni rat zaista doprinio bilpolarnoj stabilnosti, uz sve nedostatke nuklearne ravnoteže terora. Poslije raspada SSSR-a i istočnog lagera, NATO više nema suštinsku svrhu, i kao sredstvo nametanja unilaterlane američke hegemonije zapravo predstavlja prijetnju miru u svijetu”, dodaje on.
Istoričar iz Zagreba Tvrtko Jakovina smatra da NATO bez SAD ne bi postojao.
“To bi bio drugi savez, ali bi u tom drugom savezu Evropa pokušavala da stvori svoje snage, da se okupi. Ali mislim da to ne bi djelovalo”, navodi Jakovina.
“Ukoliko SAD napusti NATO, pretpostavljam da će i Velika Britanija i Kanada slijediti to napuštanje, možda i neke od evropskih država koje su bliže SAD”, navodi istoričar iz Beograda, Bojan Dimitrijević.
Najangažovanije za očuvanje neke forme kolektivne bezbjednosti, kaže Srđa Trifković, bile bi zemlje centralne i istočne Evrope.
“Što se Nemačke tiče, vjerujem da bi ona težila da očuva kontinuitet nekog vojnog saveza u kome bi sada imala vodeću ulogu, ali u partnerstvu sa Francuskom, da joj se ne bi prebacilo da teži hegemonizmu, s obzirom na loša istorijska iskustva 20. veka”, dodaje on.
“Sa NATO-om ili bez njega, SAD ostaje najveća vojna sila”, ističe profesorka Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Radmila Nakarada.
“Amerika ima stotine vojnih baza i skoro pola miliona vojnika rapoređenih po svijetu. Ukoliko se nešto fundamentalnije ne promijeni na svjetskoj sceni, u smislu napuštanja načela rješavanja sukoba vojnim putem, nekih ogromnih promjena ne vidim da će biti”, kaže Nakaradova, koja je i rukovodilac Centra za studije mira na FPN-u.
Šlepanje na račun SAD
„Amerika i samo Amerika će biti prva i na prvom mjestu”, rekao je Tramp u svom inauguracionom govoru prije ulaska u Bijelu kuću. Čovjek koji je gotovo sve što ima stvorio kao biznismen, više od svojih prethodnika će stvari posmatrati kroz trgovački model. U prevodu: ne mogu američki poreski obveznici da plaćaju bezbjednost svih članica NATO-a.
“On će NATO isključivo gledati kroz prizmu definisanih američkih interesa: šta je tu za nas, i koliko ko plaća, i da li smo mi tu na gubitku ili na dobitku. Njegova analiza cijene i benefita karakteristična za biznismene biće ideja vodilja, a ne neka ideološka matrica o NATO-u kao instituciji za sprovođenje demokratije po zapadnom modelu”, ocjenjuje Srđa Trifković.
U praksi, Trampova rečenica o 5. članu NATO-a značila bi da će razmisliti o zaštiti baltičkih zemlja od eventualne ruske agresije, u zavisnosti od toga da li su ispunile svoje obaveze.
NATO nema svoju posebnu vojsku, već nju čine vojnici i oružje članica Alijanse. Na Samitu NATO-a u Velsu 2014, odlučeno je da svaka članica u vojsku ulaže najmanje dva odsto svog bruto domaćeg proizvoda. Međutim, to pravilo poštuje samo pet od 28 zemalja .
“Za mnoge male zemlje i evropske zemlje, takvo povećanje izdvajanja za vojsku bi moglo biti pogubno za njihove ekonomije”, navodi Tvrtko Jakovina.
Zanimljivo je da čak ni Njemačka, najjača ekonomija Evrope i druga ekonomija NATO-a, ne dobacuje do dogovorenih dva odsto. Osim Amerike i njenog glavnog saveznika u Evropi Velike Britanije, svoje obaveze prema NATO-u poštuju Grčka, Estonija i Poljska.
“Poljska je vjerovatno spremna na tu žrtvu zbog svoje atavističke kolektivne rusofobije, koja postoji u poljskom političkom establišmentu i koja percepciju ruske prijetnje pretvara u maltene realnost”, smatra Trifković, dok Milan Parivodić navodi da se baltičke zemlje “iskustveno” osjećaju ugroženima od Rusije.
Ipak nije realno da Amerika digne ruke od NATO-a, smatra profesorka Nakarada i dodaje da će vjerovatno biti promjena u pogledu finansiranja Alijanse.
“Jedino bi to bilo realno, ukoliko ne postoje planovi da Amerika postane iznova globalna vojna sila i da u neke svoje okršaje krene samostalno. Ako sad čitamo na taj način poruke prema Rusiji i poruke prema Kini, da će se smiriti u odnosu na Moskvu, a možda intenzivirati u odnosu na Kinu, jer to je jedan zaista ozbiljan ekonomski rival”, navodi Nakaradova.
Kiparska kriza i De Golovo istupanje
Sjevernoatlantski savez je nastao 1949. godine, kao vojna protivteža komunizmu, odnosno Sovjetskom Savezu. Zemlje koje su bile dio Maršalovog plana za ekonomsku obnovu poslije Drugog svjetskog rata su postale članice NATO-a. Tako je američka dominacija počela da se širi i na polju bezbjednosti. Ubrzo je stvoren antipod – Varšavski pakt. Hladni rat je mogao da počne.
“Jedan važni norveški istoričar definisao je da je svrha NATO saveza bila da se Amerikanci drže u Evropi, da se Njemci drže pognute glave i da se Sovjeti drže van evropskog prostora. To je bila uloga koju su odigrali”, kaže Tvrtko Jakovina.
Iako je NATO nastao da bi se njegove članice međusobno štitile od spoljne prijetnje, Grčka i Turska su se više puta sukobile oko Kipra i ta kriza ni do danas nije rješena. Dvije zemlje su bile gotovo na ivici rata, kada je 1974. Turska izvršila invaziju na sjeverni Kipar. Tada prvi put posredno dolazi do sukoba između dvije članice Alijanse.
“Grci su bili beskrajno ljuti na SAD što su u vrijeme Kiparske krize stali na stranu svog snažnijeg saveznika, a u tom trenutku je to posebno bilo važno jer su se graničile sa SSSR-om i ta vojska je bila poslije američke najveća unutar NATO saveza. Grci su to zamjerili, ali su se brzo vratili u NATO”, podsjeća Jakovina.
Grčka, međutim, nije jedina koja je zamrzavala svoje učešće u NATO-u. U vrijeme dok je predsjednik Francuske bio Šarl de Gol, ta zemlja se zbog razlike u stavovima povukla iz Alijanse. Ta pauza je trajala gotovo četiri decenije, kada je Nikola Sarkozi, po mnogima najameričkiji francuski predsjednik, vratio Francusku u vojnu komandu NATO-a.
“De Golovo istupanje iz vojne strukture NATO-a šezdesetih godina nije urodilo nikakvom posebnom tragedijom. Čak ni u kontekstu Hladnog rata, kada bi čovjek mogao očekivati da jedna značajna zemlja kao što je Francuska svojim neučeščćem u vojnoj strukturi doprinese bitnom slabljenju te Alijanse – to se nije desilo”, navodi Srđa Trifković.
Od Jugoslavije do Sirije
Poslije pada Berlinskog zida 1989, ruši se svijet zarad kojeg je NATO bio stvoren. Stvara se novi svjetski poredak, a NATO traži novi identitet u svijetu u kojem nema druge strane koja bi se sa njim vojno takmičila.
Prve vojne akcije u novom vremenu NATO je imao Bosni i Hercegovini, održavajući zonu zabrane letjenja. Godine 1999. bombarduje Saveznu Republiku Jugoslaviju. Uslijedili su Avganistan, Irak, Libija – kao posljedica napada 11. septembra 2001. Tada je prvi i posljednji put aktiviran član 5. NATO saveza, u Alijansinoj istoriji, dugoj skoro sedam decenija.
“NATO se nije proslavio u tom posthladnoratovskom periodu, sa stanovišta učinka koji su uslijedili nakon intervencija, ali jeste pokrenuo jedan intervecionistički niz koji povezuje jugoslovensko iskustvo sa sirijskim. Međutim, šta je nastalo poslije tih intervencija? To još nijesu ni blizu stabilna društva koja su usvojila te čuvene demokratske pretpostavke, koje bi opravdale intervenciju”, kaže Radmila Nakarada.
Bojan Dimitrijević dodaje da ga kao istoričara čudi to što NATO i dalje prepoznaje Rusiju kao eventualnog protivnika.
“Dnevni život nas ipak uvjerava u to da stvarna prijetnja dolazi sa Bliskog istoka”, kaže Dimitrijević.
“Terorizam je neprestani izazov, krajnje neizvjestan, jer ne slijedi matrice koje odgovaraju vojnoj mašineriji kakav je NATO. Vidimo da obične stvari postaju oružje. Činjenica da postoji grupa ljudi koja je spremna da položi svoj život ogromno je preimućstvo, iako tragično, sa kojim mislim da će se teško izaći na kraj”, kaže Radmila Nakarada.
Dimitrijević smatra da bi bilo dobro da NATO opstane zbog bezbjednosti Evrope i zbog izazova koji postoje, ali je “sasvim sigurno da mu treba naći novi sadržaj, u smislu i nove ideologije i novog uređenja odnosa”.
“Donald Tramp propituje sve fundamente američke spoljne politike: 40 godina dugu politiku prema Kini, 70 godina politike na evropskom kontinentu, NATO koji postoji na taj način, tu gdje je Amerika ključni igrač”, sumira Tvrtko Jakovina.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka Henri Kisindžer i Ričard Nikson izvršili su najveći zaokret u dotadašnjoj američkoj spoljnoj politici. Trebalo je pridobiti Kinu da bude protiv Moskve. Analitičari vjeruju da Tramp sada vidi novog neprijatelja i da pokušava da pridobije Rusiju na svoju stranu za borbu protiv Kine. Niko ne može da predvidi kakve zaokrete će praviti Donald Tramp, ali NATO vjerovatno više nikad neće biti onakakav kakav je bio.
