Abraham Linkoln imao je 19 godina kada je prilikom jednog putovanja u Nju Orleans prošao pored pijace na kojoj su se prodavali robovi. Poprilično uznemiren ovim prizorom, svom prijatelju, Alenu Džentriju, tada je rekao da bi, ukoliko bi mu se ikada ukazala bilo kakva mogućnost, učinio sve što može da po tom pitanju nešto promijeni.
Ova anegdota iz 1828. godine nikada nije zvanično potvrđena. Uprkos tome, 35 godina kasnije, Linkolnov Proglas o emancipaciji donio je slobodu robovima na svim južnjačkim teritorijama.
Iako je ostao upamćen kao predsjednik koji je ukinuo robovlasništvo, događaj sa ovog putovanja nije uticao samo na Linkolnove političke stavove. Bio je to početak dugogodišnjeg suočavanja i sa jednim malo drugačijim problemom čije rješavanje je rezultiralo svojevrsnim patentom za koji bi, na prvi pogled, retko ko mogao naslutiti da ga je osmislio upravo vođa Sjedinjenih Američkih Država.
Avanture mladog Linkolna
Linkoln se na pomenutom putovanju u Nju Orleans zatekao nakon što je prihvatio ponudu za posao od strane bogatog zemljoposjednika po imenu Džejms Džentri. Njegov zadatak bio je da pomogne Džentrijevom sinu Alenu prilikom prevoženja poljoprivrednih proizvoda teretnim čamcem duž rijeke Misisipi do Nju Orleansa. Iako je plata od današnjih dvestotinak dolara mjesečno bila relativno skromna, mladi Abraham je ipak prihvatio ponudu.
Budući da je djetinjstvo i ranu mladost proveo na imanjima u Kentakiju, Indijani i Ilinoju, ovaj zadatak je Abrahamu pružio priliku da vidi još nešto sem nepreglednih farmi. Posao je dobio, takoreći, „preko veze“, pošto je Abrahamova porodica bila pokrovitelj prodavnice čiji je njegov poslodavac bio vlasnik. Pri tome, Džentrijev sin Alen, koji je upravljao čamcem, bio je Linkolnov vršnjak.
Osim anegdote sa pijace u Nju Orleansu, ovo putešestvije su obilježile i pomalo neugodne avanture. Prilikom iskrcavanja iz luke u glavnom gradu Luizijane, čamac kojim su Abraham i Alen prevozili robu napala je grupa razbojnika u namjeri da ga opljačka, pri čemu su se dvojica momaka našla i u potencijalnoj životnoj opasnosti. Braneći se od pljačkaša, Abraham i Alen su u posljednjem trenutku uspjeli da presijeku sidro i pobjegnu.
Osim toga, momci su tokom plovidbe imali konstantnih poteškoća sa nasukavanjem na pješčane sprudove. Pod teretom prevožene robe, čamac bi se tokom prolaska kroz pliće djelove rijeke svaki put zaglavio. Da bi ga izvukli iz pijeska, Abraham i Alen prvo su morali da istovare robu, gurnu čamac u vodu, a potom ga ponovo natovare. Ovaj zamarajući i potencijalno opasan zadatak oduzimao im je podosta vremena.
Tri godine kasnije, Linkoln se ponovo našao u identičnoj situaciji, i to na istoj relaciji. Štaviše, ovog puta su problemi sa nasukavanjem bili još izraženiji, budući da je posada, osim dragocjenog vremena, izgubila i određenu količinu robe koju je prevozila.
Ipak, jedan događaj iz tog perioda pokazao je da je Linkoln ipak stekao određenu snalažljivost u takvim situacijama. Nakon što se čamac na rijeci Sangamon u Ilinoju nasukao na branu i počeo da propušta vodu, Abraham je brže-bolje otrčao do obližnje prodavnice i kupio svrdlo. Njime je potom na jednoj strani čamca izbušio rupu, kroz nju izbacio višak vode, nakon čega je gurnuo čamac sa brane i nastavio put.
Kada je problem uporan, ti budi još uporniji
1834. godine Linkoln postaje odbornik Generalne skupštine države Ilinoj, a jedan od njegovih ciljeva bilo je unapređivanje uslova plovidbe i razvoj rječne trgovine. Iako tokom boravka u odboru nije uspio mnogo da učini po tom pitanju, daleko od toga da je tako lako odustao od rješavanja pomenute problematike.
Razlog tome bio je taj što su se nevolje sa nasukavanjem čamaca na pješčane sprudove uvjek iznova ponavljale. Nakon prelaska u Predstavništvo opštine Ilinoj, a zatim i Kongres Sjedinjenih Američkih Država, Linkolnu su se tokom plovidbe i dalje često dešavali pehovi. Na osnovu svog znanja i iskustva u oblasti rječnog transporta, dao se u osmišljavanje konkretnijih rješenja za ovaj problem.
Linkolnov patent koji je 1849. godine ugledao svjetlost dana predstavljao je svojevrsno rješenje višedecenijskog problema. Budući predsjednik predvidio je da bi se na dno čamaca mogle postaviti komore ispunjene vazduhom, koje bi spriječile njihovo ulegnuće pod teretom. Pri tome, tokom prolaska kroz pliće djelove rijeke čamci ne bi dolazili u kontakt sa rječnim dnom, čime bi se ujedno izbjeglo i nasukavanje. Uz patent, Linkoln je priložio i model ovog rješenja koji je takođe sam izradio.
Na čelo Sjedinjenih Država Linkoln je došao 12 godina nakon predstavljanja patenta, a on je i danas izložen u Nacionalnom muzeju američke istorije. Iako nudi poprilično jednostavno rješenje, patent važi za jedan od najvrijednijih eksponata u ovom muzeju.
Postoje, doduše, i određene sumnje u njegovu originalnost, budući da je na izrađenom modelu predsjednikovo ime ispisano kao „Abram“. S obzirom na to da Linkoln svoje ime nikada ne bi pogrešno napisao, ovaj detalj bi mogao da navede na zaključak da je u pitanju lažni eksponat. Jedno od potencijalnih objašnjenja ove nedoumice je to da je ploča sa pogrešno napisanim imenom naknadno dodata, međutim, što se konkretnog obrazloženja patenta tiče, originalni Linkolnov rukopis potvrđuje da je zaista u pitanju njegov izum.
Na osnovu samog opisa predstavljenog rješenja, prije bi se, doduše, zaključilo da je patent osmišljen od strane inženjera. Međutim, iskustvo koje je Linkoln stekao ploveći rijekom Misisipi u mlađim danima, omogućilo mu je da osmisli jednostavno rješenje za problem koji, po svemu sudeći, nije bio malih razmjera. Na taj način, Abraham Linkoln postao je i prvi i jedini predsjednik Sjedinjenih Država koji je ikada osmislio patent.
Izvor: MojaFirma
