Troje američkih ekonomista-naučnika ustanovilo je da najlošiji radnici u recesiji postaju puno produktivniji zbog straha od otkaza. Na produtivnost u krizi, “pozitivno” utiče i pristupačnija, a stručnija radna snaga.
U vrijeme recesije produktivnost radnika se povećava. Međutim, ekonomisti nisu bili sigurni šta je uzrok porastu produktivnosti: promjena prouzrokovana činjenicom da u kriznim vremenima firma na poslu želi da zadrži produktivnije radnike, ili se iz nekog razloga poveća produktivnost svakog radnika.U stručnom radu “Making Do With Less: Working Harder During Recessions” ekonomisti Edward P. Lazear i Kathryn L. Shaw sa univerziteta Stanford i Christopher Stanton sa univerziteta u Juti, zaključuju kako je za rast produktivnosti zaslužno povećanje truda svakog radnika.
Tu su pojavu nazvali “s manje stvoriti više”. Podatke su prikupljali od 2006. do 2010. o produktivnosti 23.580 radnika koji rade posao za koji su potrebne srednje vještine u nekoliko kompanija iz 12 saveznih država SAD.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
U tim firmama može se očitati povećanje produktivnosti između 2007. i 2009. za vrijeme krize u SAD. Činjenica je da je početkom krize u kompaniji napravljena selekcija i da su lošiji radnici dobili otkaz, ali iznenađuje podatak da to nije imalo presudan uticaj na povećanje produktivnosti.
Troje naučnika tvrdi kako su radnici sami povećavali svoju produktivnost i to u prosjeku za 5,4 posto. Oni su uočili i da je produktivnost najviše rasla u područjima s najvećom stopom nezaposlenosti.
Velika nezaposlenost stvorila je i veliku konkurenciju na tržištu rada, pa su se zaposleni puno više trudili da zadrže svoj posao, a ulažući veći trud postizali su i veću produktivnost, a preuzeli su i dio posla koji su obavljali otpušteni radnici.
Ekonomisti su izolovali dve grupe koje su nazvali “gubitnici” i “zvijezde”. Empirijski su dokazali kako se kod najmanje obrazovanijih i obučenijih radnika, “gubitnika”, produktivnost procentualno više povećavala od “zvijezda”, radnika koji su konkurentniji prema obrazovanju i sposobnostima, koji nisu značajnije promenili ritam rada.
Postoji i teorija po kojoj se produktivnost u vrijeme krize povećava zbog alokacije radne snage. Pojednostavljeno, kako se ukupan broj radnika smanjuje, a posao koji treba obaviti ostaje isti, više se pažnje posvećuje podjeli radnih zadataka.
Takve nove podjele ponekad mogu uzdrmati dotadašnji radni proces i popraviti ga jer se uloge i odgovornosti preraspodeljuju. Isto tako, postoji faktor da se u recesiji na tržištu rada mogu “kupiti” kvalifikovaniji i sposobniji radnici za manje novca, pa je učinak takvih radnika automatski bolji.
