Od prije tri godine, eurozona se bori protiv dužničke krize svojih država. Pri tome su države ali i mnoga domaćinstva, živjeli preko svojih mogućnosti. Kako piše Dojče vele za takav život iznad svojih mogućnosti je kriv euro.
Irene Gonzales živi u Madridu. Prije 12 godina je – kao i milioni njenih sugrađana prije i poslije nje – kupila stan u vlasništvu po previsokoj cijeni i sa premalo sopstvenog kapitala. Ali, kamate su bile tako povoljne, a država je povoljnim porezima potpomagala konkurentnost na tržištu nekretnina. U međuvremenu je vrijednost trosobnog stana drastično pala, a Irene zarađuje manje nego ranije.
[widgets_on_pages id=”Turizam”]
U trenutku kada dugovi postanu veći od prihoda, dolazi do bankrota. Irene je odavno u toj situaciji. Više ne može da plati kamate i otplaćuje kredit. Ako bi prodala stan, za njega bi dobila manje novca nego što joj je potrebno da otplati dugove. To znači da joj prijeti prinudno iseljenje. „Moj osmogodišnji sin se boji da će ostati bez svojih igračaka. Toliko se boji da se razboljeo“, rekla je Irene reporteru Dojče velea.
Više privatnih nego državnih dugova
Prijetnja prinudnim iseljenjem je ono što joj je zajedničko sa stotinama hiljada drugih domaćinstava u Španiji. Ta zemlja duguje 2,5 biliona eura. Više od 70 odsto te sume čine privatni dugovi. Pri tome Španija nije usamljen slučaj. Dok državni dugovi zemalja eurozone čine oko 90 odsto bruto društvenog proizvoda, privatni dugovi su tri puta veći od BDP tih zemalja.
No, tim brojkama treba pristupati oprezno, upozorava Klement Fist, predsjednik Centra za evropska ekonomska istraživanja: „postoji mnogo dugova koji su ostali unutar privatnog sektora, što znači da tu privatnici jedni drugima duguju novac – dugovanja jednih su potraživanja drugih.“
Dugovi privatnih domaćinstava postaju dugovi banaka
Irene Gonzales je pozajmila novac od jedne banke. To znači da su njeni dugovi istovremeno potraživanja te banke. Ali, pošto je Irene postala insolventna, banka ne može da naplati svoje potraživanje i u jednom trenutku će morati da ga otpiše. Ako i mnogi drugi ljudi nisu u stanju da otplate svoje kredite, banka ima ozbiljan problem.
Čitav bankarski sektor u Španiji se zlopati zbog toga što je pukao balon na tržištu nekretnina. Madrid je prošle godine dobio od fonda za spas eura ESM 40 milijardi eura da sanira posrnule banke. Jemstvo za taj novac je preuzela država. To znači: ako se banke ispostave kao bure bez dna, Španiju će zadesiti ista sudbina kao i Irsku. Nekadašnji keltski tigar je morao da spasava banke sa 70 milijardi eura, pa je potom i sam dospjeo pod finansijski štit.
Dugovi banaka postaju dugovi države
To znači da nije lako povući jasnu granicu između privatnih i državnih dugova. Za obje vrste duga važi načelo da nisu loši sami po sebi. „Bez zaduživanja, preduzeća ne mogu da investiraju. To znači da su dugovi i uzimanje kredita temelj našeg blagostanja“, kaže stručnjak za ekonomiju Fist. Problem se javlja kada dugovi više nisu u relaciji sa primanjima i sposobnostima ljudi, smatra Hano Bek, profesor ekonomije na Visokoj školi u Pforchajmu. A baš je to slučaj u nekim zemljama eurozone. Takvoj situaciji je doprinijeo i euro, koji je promijenio pogled investitora na te zemlje, kaže Fist, i dodaje: „Nije bilo više rizika od pada vrijednosti valute, i zato se povećala spremnost za investiranje, a ljudi su reagovali na pad kamata tako što su se više zaduživali“.
Ekscesni dugovi nisu samo specifičan problem juga Evrope. U Holandiji dugovi privatnih domaćinstava iznose 250 odsto raspoloživih primanja. I u Njemačkoj se stvaraju klice balona na tržištu nekretnina, jer je za mnoge atraktivnije da uzimaju kredite za takozvano „betonsko zlato“ nego da štede novac.
Preraspodjela na teret štediša
Evropska centralna banka će još neko vrijeme zadržati politiku niskih kamata, kao što je to upravo najavio predsjednik te institucije Mario Dragi. Štediše ne dobijaju kamate, jer, banke gotovo besplatno mogu da dobijaju novac centralne banke. Kada inflacija postane veća od kamate na štednju, stručnjaci govore o finansijskoj represiji. Dolazi do preraspodjele u korist dužnika.
I tu smo već kod rješenja dužničkog problema. Pošto svaki paket spasa vodi u situaciju u kojoj se sve više privatnih dugova pretvara u državne dugove, države će prije ili kasnije posegnuti za svojim omiljenim sredstvom protiv dugova: inflacijom. Za Hana Beka ona je neka vrsta poreza koja je vrlo nefer, jer pogađa „prije svega građane koji ne mogu da se obezbjede materijalnim dobrima, znači, ljude sa niskim primanjima.“ Inflacija je u suštini porez na držanje gotovine: „Smatram da je ona veoma nedemokratski porez, jer je nečujna i o njoj ne može da se glasa“, kaže Hano Bek za Dojče vele.
Inflacija i otpis dugova
Da bi se vratili dugovi, političari bi trebalo da povećaju porez, smatra Bek. „To bi bilo najpoštenije i najotvorenije rješenje, ali upravo to je rješenje koje političari najmanje vole“.
Ni monetarna unija neće moći da izbjegne otpis dugova: „Kada se radi o Grčkoj, a vjerovatno i o Španiji i Portugalu, te zemlje više ne mogu da vraćaju svoje dugove“.
To znači da neće samo Irene Gonzales morati da prijavi privatni bankrot, već će i njena država morati da porazgovara sa svojim povjeriocima, prenose agencije.
