Četvrta „sreća“ za nikšićku Željezaru, stigla je u aprilu u vidu firme „Toščelik“ iz Turske koja je imovinu nekadašnjeg giganta kupila iz stečaja za 15,1 milion eura. Uprkos činjenici da je „Toščelik” jedina kompanija koja je u poslednjoj deceniji došla u Željezaru, a da ima renome, poznavaoci prilika u „staroj dami“, njeni radnici, se ne nadaju da će opstati. Dok jedni tvrde da slijedi konačan katanac na Željezaru, drugi prognoziraju još najviše pet godina rada. Razlozi su brojni, a među najvažnijima je činjenica da je nemoguće proizvodnju održati sa oko 200 zaposlenih, od kojih je jedva polovina vezana za proizvodni proces. Fabriku je, na preporuku Vlade, koja je odriješila kesu, lani napustilo 1.200 metalurga. Nijesu ih, tvrdi bivši željezarac Zoran Bojić, spasili sa otpremninama, već su uglavnom stvorili socijalne slučajeve. Barem od dijela radnika koji nijesu uspjeli da se penzionišu. Bojić je jedan od njih, a u pogonu Kombinovane valjaonice proveo je više od 28 godina, kao elektroničar niske struje. Zbog neuplaćenih beneficija, ističe, niti je u penziji, niti na birou rada, pa smatra da je sve godine rada u smjenama jednostavno bacio. Sa 50 godina života, kaže Bojić, teško da će ga neko sada zaposliti, a u Željezari je mogao da ostane, da i njega i brojne kolege nijesu natjerali da ode.
– Sve je bilo režirano. Plate su kasnile četiri mjeseca i bile su smanjene na oko 250 eura. Sindikat, poslodavac i država kao da su imali plan da Željezaru ostave bez radnika. Natjerali su nas da odemo, mene prvog, jer je prije socijalnog programa bila priča da od nas 15 elektroničara možda ostaju samo dvojica, među kojima nijesam bio. Uz to, imao sam kreditno zaduženje od 10.000 eura, pritisla banka i žiranti, šta sam mogao da uradim nego da prodam radno mjesto – priča Bojić.
Dobio je otpremninu od 22.000 eura u koju je uračunato 9.000 eura stambenog kredita. Dobijeni novac, ističe, samo je predao što banci, što drugim povjeriocima, jer je, dok je Željezarom upravljao bivši vlasnik MNSS, trebalo izdržavati devetočlanu porodicu, u kojoj su četiri đaka i desetogodišnja teško bolesna Marija. Da bi dobio penziju, Vlada od Bojića i 90 njegovih kolega traži da vrate dio otpremnina.
– Da nijesam bio ucijenjen, nikada ne bih otišao iz Željezare, jer sam imao radno mjesto koje bi neko danas sigurno platio 20.000 eura. I u rješenjima nam piše da je to po sili zakona, pitam kojeg? Nijedan radnik iz fabrike u ranijim godinama nije odlazio bez bespovratnog stambenog kredita do 20.000 eura, a mi skoro da ništa nijesmo dobili, osim obećanja da ćemo imati penziju – kaže Bojić i dodaje da je obeđavao i sindikat, ali se na kraju ispostavilo da su dobili mnogo manje.
– Beneficije i penzije dobili su oni koji o tome nijesu mogli ni da sanjaju, kao i 99 odsto inženjera i direktora koji su otišli uz socijalni program, a ranije su dobili stanove koji sada vrijede i po 100.000 eura. Njima niko nije tražio da vrate dio novca – ogorčen je Bojić.
Ko je imao vezu, ističe, sredio je i beneficije i penziju, a njemu ne pomaže ni što glasa za aktuelnu vlast već 20 godina. Kaže da mu je lično bivši premijer Igor Lukšić rekao da će dobiti penzije, a isto je izjavio i ministar ekonomije Vladimir Kavarić prilikom jedne od posjeta Nikšiću.
– Da hoće makar da nam napišu da nemamo pravo na penzije, pa da mirno spavamo. Slamaju nas psihički i sad se čeka ko će da popusti, mi ili Vlada. Toliko je nepoštovanja i nerazumijevanja od predstavnika Vlade za koju sam glasao, pa sam jednom pomoćniku ministra ekonomije kazao „glasao sam te kukala ti majka, a nijesam siguran da si ti sam sebe glasao“. Pitao sam ga i da mi pozajmi taj novac da vratim, ali reče da nema, pa kako može od mene da traži. Pita li se iko u ovoj državi kako živimo bez primanja? Siguran sam da ne, jer smatraju da nama ne treba ni plata ni penzija – kaže Bojić.
Ni njegova koleginica Nada Milović, jedina žena kranovođa u Željezari, odnosno Radventu nije riješila status. Na nagovor svog tadašnjeg upravnika Milete Božovića 1980. godine završila je šestomjesečni kurs u fabrici gdje je potom provela 31,5 godinu na najtežim poslovima. Pamti, kaže, srećna vremena, kada joj nije bilo teško da upravlja kranom po 48 sati neprekidno, redovnih plata, zimnica, dobrih i pravih direktora. Sve je to nestalo u poslednjih nekoliko godina, a ona je u junu prošle morala da proda radno mjesto za 12.000 eura.
– Radvent je radio kao dio Željezare, potom je bio akcionarsko društvo, ali je sve bilo u redu do prije nekoliko godina, jer su pogonom upravljali direktor Radojica Lazović, a kao finansijski Slobodan Ćalasan. Onda je došla privatizacija i plate nijesmo primali sedam, osam mjeseci. Bilo je ili da ostanem, pa da me otjeraju na biro bez ičega, ili da prodam radno mjesto. Podigla sam kredit kod Prve banke za šta sam kuću dala pod hipoteku. Kad su počele plate da kasne, bilo je pitanje dana kada će mi kuću uzeti. Otpremnina nije mogla da podmiri kredit, već sam pozajmila 500 eura da to razdužim, i sada sam bez ičega – priča Milovićeva.
Iako kranovođa, nije imala beneficije, koje su im nakon prodaje radnih mjesta retroaktivno priznate, ali ih Vlada nije uplatila, pa Milovićeva ne može u penziju.
– Sa beneficijama imam 35 godina i šest mjeseci staža, ali nemam ništa, i ništa nijesam zaradila. Nemam čak ni zdravstveno osiguranje. Neko je napravio grešku, ne znam iz kojih namjera, pa su čistačice i radnice koje su samo sjedjele u kancelariji dobile i beneficije i penzije, ali ne i ja kao kranovođa. Ne mogu baciti tolike godine rada, moramo biti uporni i tražiti da nam to završe. Prosto me je sramota kad pogledam da neki momci, koji su radili sa mnom uživaju penzije, a ja ne – ogorčena je ona.
U njenoj porodici sada niko nema primanja. Sin radi sezonski i od toga izdržava porodicu.
Sumnjivi kupci
Od 2002. godine Željezarom su gazdovali razni strateški partneri. Prva dva „Vladina strateška partnera” su bili Rusi, koji su pod okriljem noći pobjegli iz fabrike i to u njenim automobilima. Potom je došla kompanija MNSS, koju su prvo predstavili da je iz Engleske, a zatim iz Holandije. Ona je gigantu zadala poslednji udarac, ostavili su oko 193 miliona duga i uslijedio je stečaj.
– Kako su koji dolazili prvo su krečili, da bi pokazali da nešto rade, a onda su zavodili neviđenu torturu nad radnicima. Za nevjerovati je kakvih je idiota dolazilo. Ko su ti ljudi i ko ih je dovodio, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ni ovi što su sad u Željezari ne znam šta misle, ali je problematično što ne mogu da obezbijede proizvodnju ni za veoma mali broj radnika koji su ostali. Smatram da nema šanse da opstane fabrika, možda će je držati tri ili četiri, najviše pet godina i onda od nje napraviti fabriku pečuraka – smatra Bojić.
Milovićeva kaže da je velika greška napravljena što je Željezara ikada prodavana bilo kome.
– Ne može izaći na dobro ono što je urađeno. U Radventu, gdje je stečaj, od 180 ostala su 23 radnika, imovina se prodaje, tu je stečajna masa i ko zna šta će biti. A moglo je da bude drugačije – kazala je ona.
Nema para za
liječenje Marije
Bojiće najviše brine njihova kćerka Marija, za čije liječenje više nemaju novca. Pošto više nema zdravstveno osiguranje, svaki i najmanji pregled moraju da plate. Marija je, inače, prije mjesec trebala da bude u Beogradu, ali nijesu uspjeli da sakupe neophodnih 2.000 eura. Zoranova supruga Olga ne krije razočarenje i ističe da bi najradije da se negdje odsele.
– Ne izlazim nigdje zbog svega što nam se dešava. Za Mariju sam se obraćala svakome, od uprave njene škole, pojedinim preduzećima pa i lokalnom DPS-u kojeg glasamo, ali nikoga nije briga što je život mog djeteta u pitanju, a čim su neki izbori eto ih. Moj glas im ubuduće presudio – poručila je ogorčena majka.
ANKETA
Otkako je srušeno pozorište, cijeli grad je predstava
Miško Đuričić – Bez Željezare i Boksita nema života u Nikšiću i mislim da će to biti presudno da ih država sačuva u narednoj godini. Za sve što se dešavalo kriva je privatizacija, kako kupci, tako i prodavci, jer se nije vodilo računa koga dovode i s kim sklapaju ugovore.
Milorad Musterović – Teška sudbina čeka Željezaru i Rudnik u novoj godini. Vlast, pokazalo se, dovodi sve gore vlasnike, a narod se ništa ne pita. Ne vidim tim preduzećima bolje dane.
Slobodan Žugić – Otkako je srušeno nikšićko pozorište, čitav grad je predstava. Najvećih industrijski grad u velikoj Jugoslaviji doživio je takvu katastrofu da danas pet prodavnica ima više radnika nego Željezara. Skeptik sam za budućnost te fabrike, a za Boksite očekujem da se izvuku jer imaju veliko rudno bogatstvo. Teško je, a nedavno su Englezi ukazali da je iz Crne Gore za pet godina izvučeno preko šest milijardi eura.
Krsto Musić – Nikšićka privreda je propala totalno i sumnjam da će se u novoj održati. Krivac je država koja je prodavala fabrike, a radnicima predviđam ulicu, jer ovoj vlasti trebaju samo kad je glasanje. Ni za šta drugo.
Goran Krković – Kriza je i teško da će Željezara i Boksiti opstati. Razlog su loše privatizacije čiji će rezultat i u novoj godini biti otpuštanje radnika kojima će ponuditi biro rada ili ulicu.
Blagoje Đukanović – Ne mogu i ne smijem da zamislim da neće ta dva preduzeća opstati. Smatram da je „Toščelik“ respektabilan investitor koji, iako se u proteklim mjesecima nije pokazao, ima priliku da to učini. Boksiti pogotovo zbog rude imaju perspektivu jer su očekivanja da se tržište oporavi.
Andrija Čvorović – Ako Crna Gora teži da bude ekološka država, ne vidim da Željezara ili bilo koji drugi sistem imaju šansu da prežive. U svemu, najveća je nesreća po radnike, koji će stradati gašenjem tih firmi, ali država treba da nađe način da ih obezbijedi. U pozadini je, međutim, novac kojeg u Crnoj Gori sve manje ima.
Dragan Knežević – Sve je prevara i sve je pokradeno, pa i i Željezara i Boksiti za koje sumnjam da će opstati. Nemamo čemu više da se nadamo iako opstanak Nikšića zavisi od te dvije firme, ova godina će im biti presudna. Od radnika će sigurno, kao što je kod nas praksa, napraviti socijalne slučajeve.
Stevan Doknić – Ako će preživljavati te dvije firme kao i do sada, onda mislim da će u novoj godini za njih biti kraj. Ipak, ako država želi da održi socijalni mir, pokušaće da ih održi, ali tim radnicima neće biti ništa bolje nego što im je sad.
Radmila Škuletić – Zbog svega što se dešavalo i što se i danas dešava u tim fabrikama, nemam vjeru da će opstati. A za njihove radnike sleduje isto što i svim brojnim ostalim, silom prilika na biro, u penziju ili slično.
dan.co.me
