Kolumna: Pet zlatnih zakona – priča o štednji

„Da možete da birate između teške vreće pune zlata, ili teške vreće pune glinenih tablica na kojima su urezane mudre riječi, za koje bi ste se odlučili“ ?

Pripremajući se za članak o štednji nisam mogao da ne pođem od izvornog teksta napisanog prije skoro sto godina, tako da sam namjerno za naslov članka odabrao naslov jednog poglavlja najpopularnije knjige o bogatstvu, svih vremena: „Najbogatiji čovjek Vavilona“, američkog pisca Džordža Kejslona.

Interesantno je da je za pisanje svoje, možemo reći kultne knjige Kejlson, koristio upravo prevode drevnih vavilonskih tekstova napisanih prije više od 4000 godina. Kako on sam kaže „finansijski savjeti iz starog Vavilona jednako dobro i danas daju rezultat kao i onda kada su napisani prije 5000 godina“[1]. Svi principi koji su važili za zlato prije 4000 i više godina važe za zlato i danas, ako se u kontekstu zlatnih zakona posmatra moderan novac (papir sa lijepo odštampanim motivima) takođe vidimo da podudarnost nije potpuna.  U svom djelu Kejlson opisuje pet zakona zlata na isti način kako su ih doživljavali stari stanovnici Vavilona – Sumeri. Zakoni zlata su zakoni štednje, oni nam daju praktična uputstva kako ići prema materijalnom blagostanju. Takođe oni važe za sve ljude, ne samo za siromašne ili samo za bogate.

Posmatrajući istoriju finansija i istoriju privatnog života uopšte, možemo komotno tvrditi da su se sve pojave pojavljivale kroz istoriju iznova i uvijek su predstavljale maltene senzaciju za aktere. Uzmite recimo često pominjanu dužničku krizu u EU. Zar ista pojava nije zabilježena u Španiji krajem 16. vijeka ili u Argentini 1890. Jedina razlika je što su tehnološki uslovi rezultirali globalnim efektima savremenih kriza u znatno drastičnijoj mjeri, ali i ta činjenica nije do kraja tačna, uzmemo li u obzir činjenicu da je došlo do totalnog haosa na Londonskoj Berzi te 1890-te što je rezultiralo slanjem britanskih krstarica koje su bombardovale luku u Buenos Airesu. I Španskoj i Argentinskoj krizi i krizi u EU prethodio je period blagostanja i rasipništva uzrokovan prekomjernim zaduživanjem. Španci su sredinom 16. vijeka imali svoj „Potosi“ ili srebrenu planinu u današnjem Peruu, za koju su vjerovali da je neiscrpna ne shvatajući da novac nije moneta koja se kuje ili štampa – već povjerenje u emitenta.

Ipak tema članka nije kriza u EU, već štednja i to ne štednja države, budžeta, zajednice već lična štednja svakoga od nas. Ekonomska teorija štednju definiše kao odloženu potrošnju, međutim sama štednja za svakog od nas, osim racionalne predstavlja i emotivnu kategoriju. Vlastita štednja se doživljava od strane ljudi različito. Neko ima osjećaj da se radi o novom automobilu, a za nekoga je ona osjećaj sigurnosti. Kao što svi ljudi troše novac, činjenica je da svi ljudi štede (vjerovatno se ne slažete?). Naravno, neko štedi dan, dva, nedjelju, neko do kraja mjeseca, a na žalost statistički malobrojni su oni koji štede duže od godine. Opšte poznata činjenica je da bi sve banke voljele da imaju klijente koji štede novac tri i više godine, čak se za takvu vrstu štednje nude izuzetno stimulativne kamatne stope. Ipak udio klijenata koji štedi preko godinu dana, u odnosu na ostale je veoma mali. U nestabilnim vremenima svaka štednja koja se planira dugoročno pretvara se u nekretnine, ili zlato pa tako da nemamo izraženu dugoročnu štednju u novcu. Dušebrižnici trenutnih dešavanja će za ovo odmah okriviti vladu, poslodavce, ne može se kraj s krajem, „šta da štedim, nemam ni za burek“… jesam li Vam rekao išta novo? Ne naravno, ne treba nam previše primjera, dovoljno je poći od sebe… Ipak priča o ročnosti štednje spada pod treći Zakon zlata, a mi ćemo krenuti od prvog, što je i logično.

Prvi zakon zlata:

„Zlato rado i u velikim količinama, dolazi onome ko odvaja ne manje od jedne desetine svoje zarade, čime će stvoriti imanje za svoju budućnost i budućnost svoje porodice“[2].

Imajući u vidu prilike u starom vijeku, ne koristi se termin novac, već zlato. Isti principi bi mogli da važe i za savremeni novac (doduše malo izmijenjeni). Sa druge strane i tada i danas zlato (i plemeniti metali) predstavlja jedino sredstvo očuvanja vrijednosti te je logično da se i bukvalno misli na zlato.

Prvi zakon nas upućuje u mudrost štednje kako štedjeti? Sigurno ste imali prilike da upoznate neke ljude koji grčevito štede svaki cent do kojega dođu. Oni se odriču čak i osnovnih potreba[3], sa druge strane još više ima onih koji bezrazložno troše sve što imaju, čak i minuse po kreditnim karticama svakog mjeseca za šta plaćaju astronomske kamate. Od njih će te najčešće čuti sledeći komentar: „od čega da štedim, pa nemam ni za hranu“. Ali stari Vavilonci su znali, i na to nas upućuju – potrebno je štedjeti ne manje od jedne desetine prihoda svakog mjeseca, čime će se stvoriti imovina neophodna za budućnost. Prvi zakon Zlata funkcioniše stoprocentno što je mogao da se uvjeri svako ko je probao. Ušteđenih 10% donosi novu štednju i nekako se same oplođavaju (znam da nije ekonomski objašnjivo, ali je istinito). Ušteđeni novac donosi još novca kroz kamate, rente ulaganja, ali i privlači još novca?! Ako uzmete da analizirate sopstvene prihode i rashode, ubijeđen sam da ćete pronaći mjesta za 10% štednje. Zar ne plaćate frizera, automehaničara, struju … da li išta od svojih prihoda platite sebi ?

Drugi zakon zlata:

„Zlato vrijedno i sa zadovoljstvom radi za mudrog vlasnika koji mu pronađe dobro zaposlenje. U tom slučaju ono se umnožava kao stado u polju“.

Svakome ko ima ušteđeno zlato prije ili kasnije, doći će prilika za njegovu upotrebu. Do tada strpljivo, novčić na novčić, kamata na kamatu. Ukoliko se bukvalno kupi zlato može se očekivati i prihod od rasta cijene, ili barem očuvanje iste vrijednosti. Obratite pažnju na rečenicu koja kaže da se zlato umnožava kao stado u polju. Na prvi pogled čini nam se da je to neki nevjerovatan rast, ali stado u polju ima prirodni prirast od jednom godišnje. Vlasnik stada mora da plati hranu, smještaj, rad oko stada i dr. da li možda naslućujete na koliki su priraštaj stari Sumeri računali? Sa druge strane baš kao i stado, i naša ušteđevina uvijek ima opasnost od potrošnje, iznenadni kvar automobila do kojeg nam je stalo, ili operacija zuba mogu da istope našu ušteđevinu. Zato samo mudar vlasnik očekuje oplodnju zlata.

Treći zakon zlata kaže:

„Zlato zavisi od zaštite opreznog vlasnika, koji ga ulaže na osnovu savjeta ljudi koji znaju kako da mudro rukuju njime“

Mnogi od nas se sjećaju riječi jednog na ovim prostorima čuvenog profesora ekonomije koji je rekao: „Zašto da država koja je predodređena za turizam razvija industriju – crne metalurgije, a usput nema ni jedan rudnik gvožđa, niti tako nešto postoji u blizini“. Isti princip se može primijeniti na lične finansije. Ukoliko pokušavamo da ulažemo našu teško sakupljenu ušteđevinu u projekte u vezi kojih malo znamo, a ne konsultujemo one koji su stručnjaci iz date oblasti, velika je vjerovatnoća da nećemo uspjeti u namjeri da oplodimo naš novac kako nam se preporučuje u zakonu br. 2. Vjerovali ili ne zlato rado dolazi onima koji su navikli da ga čuvaju.

Četvrti zakon zlata

„Zlato klizi iz ruku čovjeka/žene koji ga investira u poslove ili svrhe koje ne poznaje, ili koje ne odobravaju oni koji su vješti u rukovanju zlatom.“

Čovjeku koji ima zlato, ili koji je do njega došao veoma brzo, npr prodajom neke imovine ili dobitkom na lutriji ukazaće se bezbroj prilika da novostečeno bogatstvo investira ili potroši (što je lošija varijanta). Obično taj neko, želi novu kuću, automobil… ili želi da investira u neke projekte koji mu se na oko čine veoma privlačni ili komšije ulažu u slične stvari. Svakome kome se nešto ovako desi toplo preporučujem da sačeka, da se „navikne“ na novac, da se savjetuje sa mudrim ljudima koji su već stvorili realno održivo bogatstvo, nakon toga sigurno će iskrsnuti prilika za dobrom investicijom, koja daje realne prinose.

Peti zakon zlata

„Zlato bježi od čovjeka koji sa njime na silu želi da ostvari nemoguću zaradu, ili koji slijedi primamljive savjete prevaranata i lopova, ili koji vjeruje svome neiskustvu i romantičnim željama prilikom njegovog investiranja.“

Slično kao u četvrtom zakonu, na čovjeka koji ima zlato „lijepe“ se razni ljudi sa sumnjivim motivima, a prelijepim pričama o njegovoj upotrebi. Mogu to biti špekulanti i lopovi , kakve smo imali prije dvadesetak godina (gazda Jezda, Dafina, akcije koje svaki dan imaju dobitak), mogu to biti prijatelji sa kojima smo nerazdvojni, a koji su u biznisu pa im treba pozajmica (koju uglavnom nakon što je uzmu ne žele da vrate) pa čak i članovi uže porodice koji čitav život sanjaju o velikim planovima, ali eto nikako da dovoljno skupe novca i hrabrosti da „počnu“. Najlakše se odbraniti od prve kategorije, sa drugom je već teže, a sa trećom da ne pričamo, jer više nije u pitanju odnos nego emocije. Ali ako je onaj ko je stekao novac razuman, i trezveno razmisli, vidjeće da se ni jedna kategorija do sada nije pridržavala Zakona Zlata, već da su u dugovima, da troše slobodno vrijeme na sve samo ne na rad, i da nemaju ušteđen ni jedan euro.

Svako od nas odabraće svoj put, ali zakoni zlata kao prije 4000 godina tako i danas funkcionišu. Opet potenciram da se zakoni odnose na zlato u monetarnom obliku, a principi se mogu primijeniti na novac (banknote). Osnovna razlika je u tome što novac ne čuva svoju vrijednost dugoročno već predstavlja povjerenje ljudi u izdavaoca.  Savremena monetarna teorija uzima za osnov količine novca u opticaju , privredni rast neke zemlje ili Unije. Sa tog aspekta neophodno je svake godine povećavati novčanu masu M1. Međutim ako se tome dodaju agregati M2, a posebno M3 vidjećemo da je osnovni emitent novca sektor poslovnih banaka, koji zbog svojeg legitimnog cilja – trke za profitom svakako doprinosi umanjenju vrijednosti novca kakvog ga mi poznajemo. U savremenoj dužničkoj krizi u EU, poslovne banke su bile te koje su plasirale previše, čak više od BDP Unije. A to bi moglo slikovito da se opiše na sledeći način: kako napuniti sud koji zahvata 100l , sa 90l tečnosti priznaćete – vrlo teško.

Sa druge strane cilj svakog pojedinca (mislim na materijalne ciljeve), trebalo bi da bude stremljenje ličnom uspjehu, u tom smislu štednja predstavlja nezaobilazan faktor ličnog uspjeha i stvaranja bogatstva. U čemu je bio uspjeh starog Vavilona? Da li je to bilo prirodno bogatstvo? Ne naravno, na uspjeh se gledalo kao na zbir uspjeha pojedinih njegovih građana. Jaka država je ona u kojoj su građani bogati. Bogatstvo se stiče radom i štednjom i iz tog bogatstva proizilazi jaka država koja ima interese kao i njeni građani (da li Vam zvuči logično?). Sa druge strane teorija po kojoj prvo treba da se obogati država (ma na šta se misli) pa onda građani …..