Na samo da se stanje u eurozoni ne poboljšava, već je odnedavno kriza krenula još nagore, piše George Soros u komentaru za Financial Times.
Evropska centralna banka otpustila je velike količine novca, što je samo prikrilo probleme i neće dugo potrajati. Fundamentalni problemi nisu riješeni, rascjep između kreditora i zaduženih zemalja još se povećao. Kriza je ušla u možda manje volatilnu, ali smrtonosniju fazu.
Na početku krize, raspad eurozone bio je nezamisliv: imovina i obaveze denominirane u zajedničkoj valuti bile su tako izmiješane da bi to izazvalo nekontrolirani raspad. Ali, kako je kriza napredovala, eurozona je preorijentisana prema nacionalnim osnovama.
LTRO (dugoročno refinanciranje ECB-a) operacije omogućile su španskim i italijanskim bankama da se uključe u vrlo profitabilne i niskorizične arbitraže s obveznicama vlastitih zemalja. A povlašćeni tretman koji je dobila Grčka za svoje obveznice od ECB-a obeshrabrit će druge investitore da obuzdavaju državni dug.
Ako se to nastavi još nekoliko godina, raspad eurozone će postati moguć, ali će ostaviti centralne banke zemalja vjerovnika s velikim potraživanjima, koje će biti teško naplatiti od centralnih banaka zemalja dužnika.
Bundesbank (Njemačka centralna banka) je svjesna opasnosti pa sada lobira protiv beskonačnog širenja fondova za spas članica EU i preduzima mjere za kontrolu štete koju bi prouzrokovao eventualni raspad Unije. “Na ovaj način se ispunjava vlastito predviđanje: čim se Bundesbank počne pripremati za raspad, samo je pitanje vremena kada će to učiniti i drugi. Na tržištu se već vide posljedice”, smatra Soros.
Za Evropu predviđa dugotrajnu ekonomsku stagnaciju s mogućim negativnim trendom, bez obzira na preživljavanje eura. Zemlje Latinske amerike izgubile su jednu cijelu deceniju nakon 1982. godine, a Japan je stagnirao četvrt stoljeća. Oni su preživjeli, ali EU nije država i ima puno manje šanse za preživljavanje, objasnio je Soros.
Dodaje kako je smanjivanje duga zamka koja prijeti uništenjem još nepotpune političke zajednice, a jedini način da se izbjegne je da se prepoznaju i promjene kontraproduktivne politike koje se provode.
Na kraju savjetuje radikalne promjene u pravilima koja vode eurozonu, vanredne mjere za vraćanje normalnosti situacije te nova pravila koja će finansijskim tržištima omogućiti urođenu nestabilnost.
Također smatra korisnim kažnjavati članice koje ne ispune svoje obaveze, a nagraditi one koje to uspiju
