Bitka između slovenačke Nove Ljubljanske Banke (NLB) i austrijskog Raiffeisen Bank Internationala (RBI) za preuzimanje Addiko banke bliži se kraju . Obje strane imaju svoje interese, a cilj NLB-a je povratak najveće slovenačke banke na hrvatsko tržište, što je hrvatska centralna banka više puta spriječila. Gdje je problem?
Da bismo objasnili zašto je Hrvatska narodna banka (HNB) zauzela tako strog stav prema NLB-u, moramo se vratiti oko 30 godina unazad. To je isto toliko dugo koliko traju pravne komplikacije, a njihovi korijeni sežu do bivše zajedničke države koja se raspala početkom 1990-ih.
Nakon proglašenja nezavisnosti, Slovenija je donijela nekoliko zakona koji su direktno ili indirektno sprečavali isplatu devizne štednje štedišama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji. Hrvatska je već 1991. godine preuzela garancije za devizne štedne knjižice otvorene u Sloveniji, a 1993. godine parlament je donio zakon o osnivanju fonda za sukcesiju, prema kojem se pitanje deviznih depozita izvan Slovenije počelo rješavati kao dio procesa podjele imovine, prava i obaveza bivše SFRJ.
Izmjenom ustavnog zakona 1994. godine, Slovenija je nacionalizirala Ljubljansku banku i restrukturirala je prenoseći većinu njene imovine na novoosnovanu Novu Ljubljansku banku (NLB), dok je “stara” Ljubljanska banka zadržala sve obaveze vezane za devizne depozite položene u njene filijale izvan Slovenije.
To znači da su slovenačke štediše zaštićene prebacivanjem svojih depozita u NLB, dok su svi klijenti banke izvan Slovenije preko noći ostali bez svoje ušteđevine u “staroj” Ljubljanskoj banci. Prema podacima HNB-a, tako je “zarobljena” devizna štednja vrijedna približno 820 miliona tadašnjih njemačkih maraka.
Iako je NLB odbila isplatiti dug hrvatskim štedišama, zahtijevala je redovne otplate dugova od hrvatskih kompanija kojima je odobrila kredite. U jednom trenutku je čak predložila da se dug prema štedišama prebije s dugovanjima kompanija, ali hrvatska strana je takav prijedlog odbila.
Hrvatska je pokušala riješiti problem donošenjem zakona koji je omogućio njenim građanima da prebace “staru deviznu štednju” iz banaka sa sjedištem izvan Hrvatske koje su poslovale na njenoj teritoriji u domaće banke. Tako preneseni depoziti su potom pretvoreni u javni dug. To znači da je država, odnosno poreski obveznici, preuzela ulogu dužnika, dok su banke kojima su depoziti prebačeni postale povjerioci.
Hrvatske banke su svoja potraživanja prema Ljubljanskoj banci prenijele na Republiku Hrvatsku putem cesije, s tim da mali dio tih potraživanja nije prenesen.
Odmah nakon poteza Slovenije da se oslobodi obaveza prema hrvatskim štedišama, Privredna banka Zagreb (PBZ) i Zagrebačka banka (Zaba) su između 1994. i 1996. godine podnijele 27 tužbi (koje su kasnije objedinjene u 14 tužbi pred hrvatskim sudovima) protiv stare i nove Ljubljanske banke. Tužbe su podnijele u svoje ime, ali u ime Republike Hrvatske. Zahtijevale su povrat više od 460 miliona eura koje su isplatile štedišama zagrebačke filijale Ljubljanske banke.
Čak ni najveći ljubitelj pravnih komplikacija vjerovatno ne bi bio u stanju pročitati cijelu hronologiju tužbi, protivtužbi i svih sudskih instanci koje su odlučivale u ovim postupcima, pa ćemo se fokusirati samo na ključne događaje.
Manji dio spomenutih postupaka, tačnije četiri, završen je presudama u korist hrvatskih banaka, dok je deset još uvijek u toku. Ove postupke nije prekinuo ni Memorandum o razumijevanju koji su dvije države potpisale 2013. godine, u kojem su se složile da pokušaju riješiti pitanje prenesene devizne štednje u okviru procesa sukcesije.
Dio obeštećenja štedišama je već isplaćen, ali Nova Ljubljanska Banka (NLB) još uvijek mora isplatiti više od 23 miliona eura.
U međuvremenu, NLB je podnio tužbu Evropskom sudu za ljudska prava (ESLJP) tvrdeći da je zbog načina na koji funkcionišu hrvatski sudovi povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine. ESLJP je krajem 2023. godine odbacio tužbu kao neosnovanu.
Sud je, između ostalog, utvrdio da su hrvatski sudovi u spornim postupcima detaljno obrazložili svoje odluke. Presudili su da su hrvatske banke imale pravo pokretanja postupka, budući da su sa državom (dužnikom) zaključile ugovore o ustupanju potraživanja (cesiji), kojima je država prenijela svoja potraživanja prema staroj Ljubljanskoj banci (dužnik) na banke (povjerioce). Hrvatski sudovi također nisu smatrali Memorandum o razumijevanju iz 2013. međunarodnim ugovorom, te stoga, po njihovom mišljenju, nije bio obavezujući za njih.
Brojni pokušaji vraćanja NLB-a u Hrvatsku
Pravni sporovi nisu spriječili NLB u nekoliko pokušaja povratka na hrvatsko tržište. Međutim, svaki od ovih pokušaja blokirala je Hrvatska narodna banka (HNB), koja joj je oduzela dozvolu za pružanje bankarskih usluga u ljeto 2000. godine.
Prvi takav pokušaj datira iz 2000. godine, kada su ga blokirale tadašnja hrvatska vlada i Hrvatska narodna banka. Dvije godine kasnije, 34 posto dionica NLB-a kupila je belgijska banka KBC, a 2004. godine NLB je željela otvoriti poslovnicu u Zagrebu. Hrvatska narodna banka se ponovo usprotivila ovom potezu.
NLB nije odustala. U jesen 2005. godine objavili su da žele kupiti jednu od hrvatskih banaka, ali je HNB ponovo brzo reagirao i zabranio preuzimanje. Kao rezultat toga, tadašnji izvršni direktor KBC-a André Bergen pismeno se žalio tadašnjem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu , smatrajući stav HNB-a diskriminatorskim, ali bezuspješno.
Početkom 2006. godine, KBC je ponudio Sloveniji i Hrvatskoj po 80 miliona eura za namirenje duga prema štedišama, ali su obje zemlje odbacile prijedlog kao neozbiljan.
U martu iste godine, NLB je ponovo pokušala preuzeti banku na hrvatskom tržištu, ovaj put ciljajući na Splitsku banku, ali je ponovo naišla na regulatornu prepreku.
Ubrzo nakon toga, KBC je pojačao pritisak na Evropsku komisiju i ministarstva vanjskih poslova Slovenije i Hrvatske da joj dozvole ulazak na hrvatsko tržište. Ni to nije urodilo plodom, te je KBC najavio povlačenje iz vlasništva nad NLB-om.
Slovenija je više puta pozvala Hrvatsku da dozvoli NLB-u da posluje na hrvatskom tržištu, uključujući i u kontekstu pregovora Hrvatske o članstvu u Evropskoj uniji. Međutim, tadašnji guverner Hrvatske narodne banke, Željko Rohatinski, ostao je pri svom čvrstom stavu da NLB neće moći ući na hrvatsko tržište dok se ne riješi pitanje duga prema hrvatskim štedišama.
Slovenija je također dosljedno branila svoje stavove. Od sredine 1990-ih insistirala je na tome da se spor oko devizne štednje rješava u okviru sukcesije bivše SFRJ, te stoga ne priznaje nadležnost i odluke hrvatskih sudova. Ovaj stav je dodatno ojačan nakon potpisivanja spomenutog Memoranduma o razumijevanju 2013. godine, koji su potpisali tadašnji premijeri Zoran Milanović i Janez Janša .
Ipak, u junu 2024. godine, Hrvatska agencija za nadzor finansijskih usluga (Hanfa) odobrila je Novoj Ljubljanskoj banci preuzimanje lizing kompanije u Hrvatskoj, navodeći da pitanje stare devizne štednje nije relevantno za tržište lizinga. Time je NLB indirektno stekla 100% vlasničkog udjela u hrvatskoj kompaniji Mobil Leasing.
“Nova Ljubljanska banka se vratila u Hrvatsku. Ne na način na koji smo željeli, ali suze su tekle – suze ponosa”, rekao je tada za Bloomberg Adriju izvršni direktor NLB-a Blaž Brodnjak .
Državni protekcionizam
Slovenački državni zbor je 2018. godine usvojio zakon kojim se osporavaju potraživanja u vezi s prenesenom deviznom štednjom hrvatskih građana kako bi dodatno zaštitio NLB. Banka je morala biti privatizirana nakon državne pomoći i dokapitalizacije 2013. godine kako bi se izbjeglo da Slovenija prekrši pravila Evropske komisije (EK) o nezakonitoj državnoj pomoći.
Slovenija je stoga bila obavezna prodati 50 posto plus jednu dionicu NLB-a do kraja 2018. godine, a dodatni udio 2019. godine. Prema planu, ostalo bi joj 25 posto dionica i “zlatna” dionica, čime bi zadržala svoju poziciju strateškog i najvećeg vlasnika banke, koja ima sistemski značaj. Proces privatizacije uspješno je završen do sredine 2019. godine, a NLB danas, kao i druge banke, posluje s dobrim rezultatima.
Hrvatska je Brodnjakova velika želja
NLB-ove ambicije preuzimanja na hrvatskom tržištu i dalje postoje. Čak i ako uspije pobijediti Raiffeisen Bank International (RBI) i dobiti podršku dioničara koji predstavljaju 50 posto dionica, ostaje pitanje hoće li dobiti i saglasnost Hrvatske narodne banke (HNB) za ulazak na hrvatsko tržište.
Poslali smo pitanja HNB-u i dobili odgovor da ne komentira status pojedinačnih postupaka, jer se radi o povjerljivim informacijama u okviru bankarskog nadzora.
“Sticanje kvalifikovanog učešća (učešće koje predstavlja 10 ili više posto kapitala ili glasačkih prava) u kreditnim institucijama regulisano je Zakonom o kreditnim institucijama, pripadajućim provedbenim aktima, te regulatornim okvirom i smjernicama Evropske unije. Za sticanje kvalifikovanog učešća u kreditnoj instituciji sa sjedištem u Republici Hrvatskoj potrebna je prethodna saglasnost. Od kada se Hrvatska narodna banka pridružila Jedinstvenom nadzornom mehanizmu (SSM), ovu saglasnost izdaje Evropska centralna banka (ECB), koja u tom procesu sarađuje s Hrvatskom narodnom bankom”, odgovorili su iz HNB-a.
Glavnu riječ će stoga imati Evropska centralna banka (ECB). Ostaje pitanje hoće li HNB ublažiti svoj stav pod okriljem evropske bankarske institucije ili će insistirati na dugogodišnjoj strogoj zabrani, koja je decenijama pokazivala da je pitanje NLB-a prvenstveno političke prirode. Ako je tako, rješenje ovog spora očekuje se prvenstveno na političkom nivou.
Izvor: Bloomber Adria
