Više od godinu nakon što je Kina jednim administrativnim potezom poremetila lance snabdijevanja u automobilskoj i odbrambenoj industriji, SAD i Evropa pokušavaju da ubrzaju razvoj alternativnih izvora rijetkih zemnih metala.
Kina je, podsjetimo, preko Ministarstva trgovine uvela izvozna ograničenja na sedam rijetkih zemnih metala – samarijum, gadolinijum, terbijum, disprozijum, lutecij, skandijum i itrijum, kao i na magnete koji ih sadrže. Iako je Peking taj potez predstavio kao „nediskriminatoran“, brzo se pokazalo da je riječ o jednom od najmoćnijih ekonomskih instrumenata u savremenoj geopolitici.
Težinu kineske odluke najbolje pokazuju brojke. Kina kontroliše oko 60 odsto globalnog rudarenja magnetnih rijetkih zemnih metala, čak 91 odsto njihove rafinisane proizvodnje, dok u proizvodnji trajnih magneta njen udio dostiže 94 odsto.
Od 20 minerala koji se smatraju strateški važnim, Kina je vodeći prerađivač čak 19, sa prosječnim tržišnim udjelom od oko 70 odsto. Drugim riječima, dok je OPEC savez više zemalja proizvođača nafte, u ovom slučaju jedna država kontroliše gotovo kompletan lanac vrijednosti – od rudnika do gotovog magneta.
Posebno je važna kineska dominacija u separaciji disprozijuma i terbijuma, minerala ključnih za trajne magnete koji mogu izdržati visoke temperature. Takvi magneti koriste se u širokom spektru proizvoda i sistema – od borbenih aviona F-35 i podmornica klase Virginia, do električnih automobila, vjetroturbina i Teslinih humanoidnih robota.
Reakcija tržišta bila je brza i snažna. Cijene disprozija i terbija u Evropi porasle su višestruko u odnosu na cijene na kineskom domaćem tržištu, dok su pojedini proizvođači automobila u SAD-u, Evropi i drugim djelovima svijeta bili primorani da smanje iskorišćenost proizvodnih kapaciteta.
Slučaj itrija bio je još dramatičniji. Međunarodne cijene itrijevog oksida skočile su sa približno šest do osam dolara po kilogramu početkom 2025. godine na raspon od 120 do 270 dolara po kilogramu, što je na pojedinim tržištima značilo rast i do 4.400 odsto.
U oktobru 2025. Kina je kontrole proširila na još pet elemenata. Međutim, već u novembru privremeno je suspendovala primjenu tih dodatnih mjera na godinu dana, do 10. novembra 2026, kao dio šireg dogovora postignutog nakon susreta kineskog i američkog predsjednika. Tada su obje strane ublažile dio carina i trgovinskih barijera.
Ipak, ta suspenzija bila je samo djelimična. Izvozna ograničenja uvedena u aprilu za prvobitnih sedam elemenata nikada nijesu ukinuta i ostaju na snazi.
Izvoz itrijuma, disprozijuma i terbijuma i dalje je oko 50 odsto niži nego prije uvođenja kontrola, a za sada nema jasnog roka kada bi se situacija mogla normalizovati. Kina je poručila da će „razmotriti“ američke zabrinutosti zbog nestašica kritičnih minerala, ali takva formulacija ne sadrži ni rokove, ni mehanizme provjere, ni jasnu definiciju šta to „razmatranje“ konkretno znači.
Evropska unija je u decembru 2025. usvojila akcioni plan ReSourceEU, kojim se predviđa mobilizacija do tri milijarde eura u narednih 12 mjeseci za strateške projekte snabdijevanja. Cilj je da se strateške zavisnosti smanje za 50 odsto do 2029. godine.
Istovremeno, Zakon o kritičnim sirovinama postavlja ambiciozne ciljeve za 2030. godinu – najmanje 10 odsto godišnje potrošnje trebalo bi da dolazi iz domaće eksploatacije, 40 odsto iz prerade, a 25 odsto iz reciklaže.
SAD takođe pokušavaju da odgovore na kinesku dominaciju. Najavljen je projekat strateške rezerve vrijedan 12 milijardi dolara, čiji je cilj stabilizacija cijena i podrška domaćim proizvođačima.
Američka kompanija USA Rare Earth objavila je na pariškom samitu „Odaberi Francusku“ da će do 2030. godine uložiti više od 175 miliona eura u izgradnju kapaciteta za preradu rijetkih zemnih metala i proizvodnju magneta u Francuskoj. Projekat bi trebalo da se realizuje uz podršku francuske vlade, a postoji mogućnost i direktnog državnog ulaganja.
Paradoks je u tome što bi upravo ova kriza mogla biti trenutak koji će Zapad natjerati na ozbiljniju diversifikaciju. Međutim, pitanje brzine odgovora ostaje otvoreno. Stručnjaci procjenjuju da Zapad u narednoj deceniji može ostvariti značajan napredak, ali da potpuna samodovoljnost nije realna za manje od dvadeset godina.
Do tada će svaki električni automobil, svaka vjetroturbina i svaki vojni sistem koji zavisi od trajnih magneta u određenoj mjeri ostati vezan za odluke koje se donose u Pekingu, prenosi T portal.
