Tokom rada na sveobuhvatnoj poreskoj reformi Crne Gore, često sam imala utisak da se jedna od najvažnijih ekonomskih tema posmatra na pogrešan način i naučila sam da je mnogo lakše povećati poresku stopu nego povećati ekonomsku vrijednost koju jedna privreda stvara.

Upravo zbog toga pitanje PDV-a na hotelski smještaj ne treba posmatrati kao raspravu o jednoj poreskoj stopi. U svojoj suštini, riječ je o pitanju konkurentnosti, investicija i sposobnosti ekonomije da iz raspoloživih resursa stvori veću dodatu vrijednost.

U poreskoj politici raspravljamo koliko će neka mjera donijeti budžetu, umjesto da postavljamo pitanje koliko će vrijednosti ostaviti ekonomiji.

Svake godine pažnja javnosti usmjerena je na broj turističkih dolazaka, broj noćenja, kolone na graničnim prelazima i popunjenost smještajnih kapaciteta. Iako su to važni pokazatelji, oni ne odgovaraju na pitanje koje je za ekonomiju daleko značajnije a to je koliko je vrijednosti turizam zaista stvorio.

Broj turista predstavlja mjeru obima, dok vrijednost njihove potrošnje predstavlja mjeru ekonomskog efekta. Razlika između te dvije kategorije suštinski određuje kvalitet turističkog modela jedne zemlje.

Turizam nije industrija dolazaka, već industrija potrošnje. Nijedna zemlja nije postala ekonomski uspješnija zato što je prebrojala veći broj turista, već zato što je uspjela da poveća vrijednost koju svaki turista generiše tokom svog boravka.

To je razlika između turizma koji proizvodi promet i turizma koji proizvodi razvoj.

Crna Gora se danas nalazi u specifičnoj poziciji. Posjeduje prirodne resurse koje je nemoguće replicirati, ali istovremeno djeluje u jednom od najkonkurentnijih sektora savremene ekonomije. Gost koji danas razmatra odmor u Crnoj Gori istovremeno razmatra i Hrvatsku, Grčku, Albaniju, Tursku, Italiju ili Španiju. Konkurencija više nije lokalna, već globalna.

U takvom okruženju konkurentnost nije apstraktan ekonomski pojam. Ona se mjeri sposobnošću da se privuče gost veće platežne moći, produži sezona, poveća prosječna potrošnja i ohrabre investicije koje podižu kvalitet ponude.

Turistička sezona se u Crnoj Gori često ocjenjuje prema broju automobila na granici. Investitori, međutim, turizam mjere drugačije: kroz prihod, profitabilnost, povrat na kapital i mogućnost dugoročnog rasta.

Ovdje dolazimo do možda najvažnije razlike između političke i ekonomske perspektive turizma. Politika često mjeri uspjeh brojem dolazaka. Ekonomija ga mjeri vrijednošću koja ostaje nakon što turisti odu.

Upravo zbog toga puna plaža nije ekonomski pokazatelj. Ona je vizuelni utisak.

Ekonomski pokazatelj je prosječna potrošnja po gostu. Ekonomski pokazatelj je nivo investicija. Ekonomski pokazatelj je broj radnih mjesta koja nastaju zahvaljujući turizmu. Ekonomski pokazatelj je vrijednost koju turistička potrošnja stvara u ostalim sektorima ekonomije.

Tek tada postaje vidljivo koliko je turizam zaista doprinio razvoju zemlje.

Iz te perspektive, PDV nije samo porez. On predstavlja jedan od elemenata ekonomske arhitekture turističkog sektora.

Poreska politika sama po sebi ne može stvoriti kvalitetan turistički proizvod. Ona ne može izgraditi hotel, stvoriti ljubaznost osoblja ili proizvesti autentično iskustvo koje turista pamti. Ali može uticati na uslove u kojima se taj proizvod razvija.

Može podsticati investicije ili ih usporavati. Može ohrabrivati dugoročno planiranje ili povećavati neizvjesnost. Može olakšati transformaciju turističkog sektora ili je učiniti težom.

Najteži dio svake reforme nije promjena zakona. Najteži dio je razumjeti kako će jedna odluka promijeniti ponašanje investitora, kompanija i potrošača. Upravo zbog toga efekti poreskih promjena ne mogu biti svedeni isključivo na procjenu njihovog uticaja na budžetske prihode.

Svaka država ima pravo da teži većim javnim prihodima. Međutim, podjednako je važno razumjeti i drugu stranu jednačine: efekat na investicije, profitabilnost sektora i konkurentsku poziciju zemlje u odnosu na uporedive destinacije.

To su pitanja koja zaslužuju jednaku pažnju kao i fiskalni efekti, posebno u zemlji u kojoj turizam predstavlja jedan od najznačajnijih izvora ekonomske aktivnosti.

Najveći rizik za turističku ekonomiju nije nedostatak gostiju. Mnogo veći rizik je navikavanje na model u kojem broj zamjenjuje vrijednost.

Jedan od najvećih izazova turističkih ekonomija jeste činjenica da je lakše povećati broj gostiju nego povećati vrijednost koju svaki gost ostavlja. Prvo je pitanje količine. Drugo je pitanje kvaliteta.

Upravo zato najuspješnije turističke destinacije sve manje govore o rekordnim dolascima, a sve više o strukturi potrošnje, nivou usluge, investicijama i dodatnoj vrijednosti.

Njihov cilj nije veći broj turista. Njihov cilj je veća ekonomska vrijednost.

Ta razlika možda djeluje suptilno, ali u praksi predstavlja potpuno različite razvojne strategije. Jedna teži maksimizaciji obima, druga maksimizaciji vrijednosti. Na duži rok, najveće ekonomske koristi gotovo uvijek dolaze iz drugog pristupa.

Iz tog razloga rasprava o PDV-u na hotelski smještaj zaslužuje da bude vođena u širem kontekstu. Ne kao rasprava o tome da li je određena stopa previsoka ili preniska. Ne kao rasprava o kratkoročnim dobitnicima i gubitnicima. Već kao rasprava o tome kakav turistički sektor Crna Gora želi da ima za deset godina.

Da li želimo model koji se prvenstveno oslanja na rast broja gostiju ili model koji teži većoj vrijednosti, većoj produktivnosti, većim investicijama i većoj otpornosti na ekonomske šokove?

Konkurentnost se rijetko gubi odjednom. Najčešće se gubi postepeno, kroz niz malih odluka koje pojedinačno djeluju razumno, ali zajedno mijenjaju poziciju jedne ekonomije na tržištu.

Istovremeno, konkurentnost se ne gradi jednim potezom. Ona nastaje kroz dugoročnu usklađenost ekonomske politike, investicija, institucija i jasne razvojne vizije. U tom procesu, poreska politika predstavlja samo jedan dio slagalice, ali dovoljno važan dio da zaslužuje ozbiljnu analizu.

Na kraju, najvažnije pitanje nije koliko je turista došlo u Crnu Goru, već koliku su vrijednost stvorili tokom svog boravka.

Budućnost crnogorskog turizma neće odrediti broj dolazaka, već sposobnost da se ograničeni prirodni resursi pretvore u veću ekonomsku vrijednost za građane, privredu i državu.

Jer uspjeh jedne turističke ekonomije ne mjeri se brojem ljudi koji su je posjetili. Mjeri se vrijednošću koju su iza sebe ostavili.

Upravo tu počinje svaka ozbiljna rasprava o PDV-u, konkurentnosti i dugoročnom razvoju turizma.

Autor: Mr Biljana Obradović, poreski ekspert sa višegodišnjim iskustvom u domaćoj i međunarodnoj poreskoj politici