Kako ekonomske posljedice rata američkog predsjednika Donald Trump protiv Iran postaju sve vidljivije, donosiocima odluka širom svijeta ponestaje strpljenja. Nedavni proljećni sastanci Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka u Vašingtonu to su jasno pokazali, pri čemu je britanska ministarka finansija Rachel Reeves ocijenila ovaj rat kao “ludost” koja “nije naša”.
Ipak, veliki dio troškova snosiće same Sjedinjene Američke Države. Neposredni efekti su već vidljivi: nagli rast cijena goriva, inflacija na najvišem nivou u posljednje dvije godine i sve veća zabrinutost da će, kako potrošači smanjuju potrošnju kako bi nadoknadili veće troškove, rasti i nezaposlenost. Iako su ovi kratkoročni šokovi ozbiljni, jedan veliki rizik koji je dobio manje pažnje jeste mogućnost da dolar izgubi status primarne svjetske trgovinske i rezervne valute.
Pad jedne rezervne valute je spor proces. britanska funta je svoju dominaciju prepustila američki dolar tokom približno dvije decenije, počev od 1920-ih. Kako je primijetio ekonomista Barry Eichengreen, i rimski denar – vjerovatno prva međunarodna valuta na svijetu – gubio je vrijednost kroz dug period, počev od trenutka kada ga je car Neron devalvirao u prvom vijeku nove ere.
Svaka međunarodna valuta u konačnici počiva na povjerenju. To sam lično vidio tokom rada kao glavni ekonomski savjetnik indijske vlade pod premijerom Manmohan Singh. Dana 5. avgusta 2011. godine, Standard & Poor’s snizio je dugoročni kreditni rejting SAD-a sa AAA na AA+, što je izazvalo strah od momentalnog odliva kapitala. Desilo se suprotno – novac je tekao u američku ekonomiju. Suočeni s globalnim turbulencijama, investitori su vjerovali da će SAD ispuniti svoje obaveze, bez obzira na cijenu.
To povjerenje, ključni element tzv. “meke moći”, brzo se urušava. Samantha Power, bivša direktorica USAID, ukazala je na to u nedavnom predavanju na Cornell University, gdje je kritikovala odluku administracije Donalda Trumpa da ugasi ovu agenciju. Nagli i, kako je rekla, “bezosjećajan” način zatvaranja doveo je do prekida humanitarne pomoći bez upozorenja, što je izazvalo ogromnu patnju među populacijama širom svijeta koje su zavisile od njenog kontinuiteta.
Gašenje USAID-a, uz Trumpove vojne avanture u Iranu i Venecuela, kao i kontinuirane napade na dugogodišnje saveznike poput Kanada i Danska, bacili su sjenku na globalni položaj i kredibilitet Amerike. To, zauzvrat, dovodi u pitanje hegemonijski status dolara.
Da bismo razumjeli potencijalnu cijenu, treba uzeti u obzir seigniorage: budući da je dolar globalno prihvaćen, Federalne rezerve mogu odštampati novčanicu od 10 dolara za manje od sedam centi, a ona će biti prihvaćena po punoj vrijednosti širom svijeta. Kao što su pokazala carstva od Rima do Britanije, izdavanje vodeće svjetske valute omogućava državi da praktično stvara vrijednost “ni iz čega”. Gubitak te privilegije usporio bi ekonomski rast.
Ukoliko američka politika ne promijeni kurs, ova godina bi mogla ući u istoriju kao trenutak kada je američki dolar počeo da gubi status svjetske valute.
To otvara pitanje: koja valuta će zamijeniti dolar? renminbi se nameće kao najozbiljniji kandidat. Prije deset godina kineska valuta dobila je na kredibilitetu kada ju je Međunarodni monetarni fond uključio u korpu globalnih valuta koje čine specijalna prava vučenja (SDR), ali je i dalje često smatrana “nedostojnim rivalom” dolaru. Danas mogućnost dominacije renminbija više ne djeluje nezamislivo.
Ipak, sposobnost Kina da preuzme tu globalnu ulogu daleko je od izvjesne. Kako je ekonomista Qiao Liu naveo u svojoj knjizi Corporate China 2.0 iz 2016. godine, zemlja kombinuje “autoritativni politički režim” sa fleksibilnijim institucionalnim aranžmanima u kojima “lični odnosi i dalje igraju važnu ulogu”, što ne uliva nužno povjerenje potrebno za rezervnu valutu.
Kineski predsjednik Xi Jinping izgleda da razumije ovu dinamiku. U govoru 2024. godine naglasio je potrebu internacionalizacije renminbija kako bi se ojačala kineska “meka moć”, pozivajući na “snažnu valutu koja može biti široko korišćena u međunarodnoj trgovini, investicijama i deviznim tržištima i steći status rezervne valute”. Međutim, glavna prepreka tom cilju – kontrola kapitala – i dalje je čvrsto na snazi.
Najžešća kritika Trumpove politike u protekloj godini stigla je iz neočekivanog izvora: Charles III. Njegovo obraćanje Kongresu 28. aprila, izrečeno uz prepoznatljiv britanski humor i suzdržanost, poslalo je jasnu poruku da su SAD na pogrešnom putu koji može urušiti njihov globalni položaj.
Ipak, postoji i razlog za umjereni optimizam. Višestruki talasi dvostranačkog aplauza koje je Charles dobio od članova Kongresa sugerišu da su oni već svjesni pozicije u kojoj se Amerika nalazi.
(Project Syndicate)
