Promjene unutar OPEC+ saveza i mogućnost veće proizvodnje Ujedinjenih Arapskih Emirata ponovo otvaraju pitanje koje je za evropsko tržište nafte važnije od same cijene barela: koliko je snabdijevanje zaista sigurno ako se globalna proizvodnja povećava, ali ključni transportni pravci ostaju izloženi geopolitičkom riziku.
Sedam članica OPEC+ saveza, među kojima su Saudijska Arabija, Rusija, Irak, Kuvajt, Kazahstan, Alžir i Oman, dogovorile su povećanje proizvodnih kvota za jun za oko 188 hiljada barela dnevno. Riječ je o trećem uzastopnom povećanju kvota, ali analitičari ga za sada uglavnom vide kao više simboličan nego tržišno presudan potez, posebno zbog poremećaja u ključnim pomorskim rutama i smanjene mogućnosti izvoza iz dijela Zaliva.
Više barela ne znači nužno niže cijene ako zapne put do kupaca
"/>Dodatnu neizvjesnost stvara izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata iz OPEC-a. UAE je godinama ulagao u povećanje proizvodnih kapaciteta, a izlazak iz formalnih ograničenja mogao bi toj zemlji dugoročno otvoriti prostor za brži rast proizvodnje. Reuters prenosi procjenu Barclaysa da bi odluka UAE-a mogla dovesti do bržeg rasta ponude iz te zemlje nakon smirivanja trenutne krize, dok je ruska strana poručila da bi izlazak UAE-a iz OPEC-a u budućnosti mogao povećati globalnu proizvodnju i izvršiti pritisak na pad cijena.
Na prvi pogled, veća proizvodnja trebalo bi da znači niže cijene nafte. Međutim, aktuelni energetski trenutak pokazuje da tržište više ne reaguje samo na pitanje koliko barela postoji, već i na pitanje mogu li ti bareli sigurno stići do kupaca. Ako se proizvodnja UAE-a poveća, a pomorski pravci ostanu rizični, efekat na cijene mogao bi biti ograničen. Suprotno tome, ako se geopolitičke tenzije smire i izvoz iz Zaliva normalizuje, dodatni bareli iz UAE-a i labavija disciplina unutar OPEC+ mogli bi pojačati pritisak na pad cijena.
Za Evropu, a posebno za zemlje srednje i jugoistočne Evrope, ova razlika nije akademska. Region je i nakon energetske krize ostao osjetljiv na poremećaje u pravcima snabdijevanja, iako se lanci sve više diversifikuju. U takvom okruženju fizička infrastruktura – terminali, naftovodi i skladišni kapaciteti – postaju jednako važni kao i odluke proizvođača u Rijadu, Abu Dabiju ili Moskvi.
JANAF kao regionalni osigurač kada pomorski pravci postanu rizični
Upravo na taj aspekt ukazuju iz JANAF-a. U odgovoru za Financije.hr navode da „u uslovima geopolitičke neizvjesnosti i povećanih rizika u ključnim pomorskim rutama dodatno raste značaj pouzdanih pravaca snabdijevanja za ovaj dio Evrope, bez obzira na promjene u globalnoj proizvodnji nafte“.
Iz JANAF-a ističu da kompanija u tom kontekstu ima „ključnu ulogu kao dio evropske energetske infrastrukture i strateško energetsko čvorište Evropske unije, te jedini siguran pravac snabdijevanja za ovaj dio Evrope“.
„Stabilan i neprekidan transport nafte koji obezbjeđujemo za domaće i međunarodne partnere, bez zastoja, potvrđuje otpornost našeg sistema i njegovu stratešku važnost, kao i ulogu JANAF-a kao pouzdanog partnera naftnog sektora u Hrvatskoj, Evropskoj uniji i zemljama regiona“, navode iz kompanije.
Za Hrvatsku to znači da se energetski značaj JANAF-a ne mjeri samo domaćom potrošnjom, već i njegovom regionalnom funkcijom. Ako se globalno tržište pomjeri ka većoj proizvodnji, ali uz nestabilnije pravce snabdijevanja, države i kompanije veći fokus stavljaju na sigurnost rute, skladištenje i mogućnost brzog preusmjeravanja tokova. U tom smislu, Jadranski naftovod ostaje jedna od ključnih infrastrukturnih tačaka za snabdijevanje rafinerija u ovom dijelu Evrope.
Promjene unutar OPEC+ mogle bi zato imati dvostruki efekat. Kratkoročno, povećanje kvota i potencijalno agresivniji nastup UAE-a šalju signal da proizvođači žele zadržati uticaj na tržište i spriječiti prekomjeran rast cijena. Međutim, ako se nastave sigurnosni rizici u pomorskom saobraćaju, cijene bi i dalje mogle ostati povišene zbog premije rizika, skupljeg transporta i straha od prekida snabdijevanja.
Dugoročno, izlazak UAE-a iz OPEC-a mogao bi oslabiti disciplinu proizvođačkog kartela. Ako UAE poveća proizvodnju brže nego što tržište može apsorbovati, a druge članice pokušaju da brane tržišni udio, mogao bi se otvoriti prostor za pritisak na pad cijena. Međutim, taj scenario važi samo ako se istovremeno normalizuju logistika i izvoz. U suprotnom, višak proizvodnih kapaciteta ostaje manje važan od uskih grla u transportu.
Za potrošače i industriju u regionu to znači da cijena nafte neće zavisiti samo od tabela proizvodnih kvota. Zavisit će od toga hoće li bareli iz Zaliva moći nesmetano da stignu na tržište, hoće li Evropa imati dovoljno alternativnih pravaca i koliko će infrastruktura poput JANAF-a moći da amortizuje šokove u snabdijevanju. Drugim riječima, naftno tržište ponovo pokazuje da sigurnost snabdijevanja nije samo pitanje količine, već i geografije.
