Više od pet decenija, OPEC je bio jedan od stubova svjetskog sistema. Odlučuje koliko svi mi plaćamo energiju – a ta moć određivanja cijena učinila je mnoge njegove članice, posebno Ujedinjene Arapske Emirate, izuzetno bogatim. Zašto bi, onda, UAE odlučili da napuste i potencijalno unište najprofitabilniji kartel na svijetu?
Možda zato što su lideri Emirata vidjeli kako se tlo mijenja pod njihovim nogama i srušili konstrukciju prije nego što bi se ona sama urušila. Svijet za koji je OPEC stvoren – i svijet koji je potom pomogao da se izgradi – više nije isti kao danas.
Tri velika pomaka navela su Abu Dabi da napusti organizaciju. Prvi je da su se njegovi planovi za budućnost previše udaljili od onih koje zastupa neformalni lider bloka, Saudijska Arabija.
Obje zemlje vide prijetnju svijeta bez nafte na horizontu, ali su reagovale različito. Emirati očigledno ne pozdravljaju kraj svojih izuzetno profitabilnih naftnih polja, ali su donijeli nacionalnu odluku da preduhitre problem. Žele da što prije ulažu u pokretače rasta budućnosti: centre za obradu podataka, finansijska središta, nove tehnologije. Ne žele da im nafta ostane pod zemljom sjutra; žele novac na računima danas. Zato su spremni da značajno povećaju proizvodnju, čak i ako to znači da cijena po barelu pada.
Saudijci bi radije odložili svijet bez nafte što je duže moguće. Njihova rastuća populacija, troškovi socijalne države, potreba da se obezbijedi lojalnost elite i društvena stabilnost – kao i različiti tehnološko-utopijski projekti – znače da im je računica drugačija. Međunarodni monetarni fond je 2024. saopštio da im je potrebna cijena sirove nafte blizu 100 dolara za barel. Saudijskoj Arabiji je važno da maksimalizuje godišnje prihode, a ne da što brže unovči sve resurse.
OPEC je imao poteškoća da upravlja tako dubokim razilaženjem u očekivanjima. Ipak, organizacija bi vjerovatno opstala da su te dvije zemlje i dalje stajale suštinski na istoj strani. Umjesto toga, sve češće su se nalazile na suprotnim stranama – podržavajući rivalske frakcije u sukobima u Južnom Sudanu, Rogu Afrike i Jemenu.
U prošlosti bi se takve razlike ublažavale, ili čak ne bi bile vidljive, da je postojao zajednički “stariji brat” sposoban da ih drži pod kontrolom. Dok su smatrale da SAD garantuju njihovu bezbjednost, međusobni sukobi su uglavnom ostajali ograničeni: bilo je malo vjerovatno da prerastu u krizu jer je njihov opstanak i prosperitet bio obezbijeđen spolja.
SAD koje za sobom ostavljaju nestabilnost mijenjaju tu računicu. Taj drugi pomak pretvara nemogućnost zajedničkog djelovanja sa susjedima u mnogo veći i hitniji problem. Kontrola nad strukturama poput Savjeta za saradnju u Zalivu i OPEC-a postaje ključna. Zemlje će napuštati saveze ako strahuju da bi oni mogli biti upotrijebljeni protiv njih. Ili će jednostavno zanemariti grupnu solidarnost i ograničenja koja ona nosi kako bi pronašle sopstveno mjesto.
Tu nastupa i treći pomak. Ovo više nije svijet u kojem hijerarhije obuzdavaju ambicije. Regionalne i srednje sile imaju prostor za manevrisanje – ili barem žele da ga obezbijede. Ako UAE procijene da susjedi iz Zaliva ne pomažu u zaustavljanju napada iz Irana koji potkopavaju povjerenje, potražiće nove saveznike.
U poslednje vrijeme mnogo se govori o tome kako bi srednje sile mogle da obnove djelove svjetskog poretka narušenog rastom Kine i nedavnim neodgovornim potezima SAD. U Zalivu se, međutim, vide ograničenja te ideje. Jasno je da i Saudijci i Emirati očekuju da budu lideri. (Isto važi i za Iran.)
Srednje sile možda imaju priliku i snagu da poprave svjetski sistem, ali većina će pokušati da samostalno upravlja sopstvenim regionom, umjesto da zajedno vode svijet. Poredak kojim upravljaju srednje sile možda neće biti uređeniji od haosa koji danas postoji. Pokušaj Turske da uspostavi paralelne sisteme uticaja širom Zapadne Azije i Severne Afrike, često u direktnoj konkurenciji sa monarhijama Zaliva, još je jedan primjer.
Odluka UAE da napusti OPEC bila je neočekivana, ali racionalna. Sagledali su sva tri ova pomaka – svijet energije bez nafte, bezbjednosnu arhitekturu bez dominantne uloge SAD i svjetski poredak bez jasnih hijerarhija – i zaključili da njihovi interesi više ne zahtijevaju ostanak u institucijama koje su ih štitile i obogaćivale pola vijeka.
Kada se temelji jedne epohe uruše, neće sve zemlje zastati da oplakuju njen kraj. Neke će uzeti ono što mogu i pokušati da izgrade sopstveni put. Druge će slediti primjer UAE. Najveća nada je da će neke od njih uspjeti da te djelove ponovo sastave i izgrade nešto što će koristiti svima.
(Bloomberg Adria)
