Uoči ovogodišnjih proljećnih sastanaka Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, jedna priča se posebno izdvojila: Svjetska banka je prihvatila industrijsku politiku nakon decenija savjetovanja protiv nje. Međutim, dok se veći dio rasprave fokusirao na to da li je ovaj „zaokret” dobar ili loš, zakasnio ili opasan, malo ko je postavio osnovno pitanje: šta se zapravo promijenilo?
Banka je zapravo samo potvrdila ono na šta mnogi od nas odavno ukazuju: okvir koji promoviše od 1993. godine—kada je njen izvještaj o istočnoazijskom čudu upozoravao na alate industrijske politike—nije dobro služio zemljama u razvoju. Takvi savjeti, kako je nedavno primijetio glavni ekonomista Svjetske banke Indermit Gill, „danas imaju praktičnu vrijednost floppy diska”. Ipak, u odbrani tog izvještaja, on je jasno pokazao koliko je pomak ograničen. Industrijska politika, smatra on, treba da bude „ciljana i privremena”, izuzetak u modelu vođenom tržištem, a ne alat za pokretanje širih ekonomskih transformacija.
Najnoviji rad Banke potvrđuje da je industrijska politika primjenjivija na različitim nivoima dohotka i institucionalnim kontekstima nego što je raniji konsenzus priznavao, uz skup alata koji ide dalje od carina i subvencija. Javna podrška privatnom sektoru, kako sada tvrdi Banka, treba da uključuje i podsticaje i sankcije, uključujući povlačenje finansiranja firmama koje ne ostvaruju rezultate. Ova nova pozicija usklađena je sa argumentima koje smo iznijeli u knjizi The Entrepreneurial State i kroz novija istraživanja o ulozi misija i uslovljenosti.
Ali novi zaključci ne znače automatski i novu ekonomsku paradigmu. Banka i dalje posmatra državu kao puki korektor tržišnih neuspjeha, a ne kao kreatora i oblikovatelja tržišta. Pitanje nije da li vlade treba da intervenišu nakon što tržišta zakažu, već kakvu ekonomiju želimo da izgradimo. Koji javni ciljevi treba da vode investicije i kako institucije mogu upravljati odnosom javnog i privatnog sektora tako da se vrijednost stvara kolektivno i pravično dijeli?
Gledano iz tog ugla, Banka i dalje zaostaje, jer fiskalni prostor tretira kao fiksno ograničenje unutar kojeg treba optimizovati, umjesto kao skup institucionalnih kapaciteta koji se mogu razvijati. Zbog toga bi industrijsku politiku i dalje organizovala oko pojedinačnih sektora i komparativnih prednosti. Međutim, energetska tranzicija, sigurnost vode i hrane, javno zdravlje i ekonomska otpornost nijesu sektorska pitanja. Ona zahtijevaju misije na nivou cijele ekonomije.
To je posebno važno sada kada i sama Banka usvaja jezik „misija”. Program Mission 300, fokusiran na pristup električnoj energiji u Africi, kao i inicijativa Water Forward, pokrenuta na proljećnim sastancima s ciljem rješavanja pitanja bezbjednosti vode, bave se velikim sistemskim i međusektorskim izazovima. Međutim, naša analiza 30 nacionalnih energetskih sporazuma u Africi pokazuje jaz: ambicija je sistemska, ali arhitektura ostaje sektorska.
Svjetska banka nije usamljen slučaj. Ekonomisti MMF-a su na sličan način dokumentovali kako mjere štednje i liberalizacija ne daju očekivane rezultate. Ipak, ti nalazi još nijesu dosljedno pretočeni u nove operativne prakse.
To se mora promijeniti. MMF i Svjetska banka nalaze se u središtu međunarodnog poretka čiji savjeti i dalje počivaju na ekonomiji koju stvarni svijet ne potvrđuje. Ono što modeliraju, mjere i preporučuju oblikuje način na koji se sprovode razvojne i makroekonomske politike širom svijeta. Oni određuju ko ima pristup likvidnosti i pod kojim uslovima; čiji dug se smatra održivim; čije javne investicije se ocjenjuju kao kredibilne; i čija se politička autonomija ograničava.
Bogate zemlje koje finansiraju i kontrolišu ove institucije nijesu izuzete od posljedica takve ekonomije. Decenijama su iste pogrešne pretpostavke oblikovale politike u Evropi i Sjedinjenim Državama, potiskujući javne investicije, slabeći javne usluge, tretirajući plate kao trošak, a ne kao pokretač agregatne tražnje, i ostavljajući domaćinstva izloženim šokovima koje tržišta nijesu uspjela da ublaže.
Kriza pristupačnosti koja je iz toga proizašla sada je postala i politička kriza. Ekonomija koja je ograničavala razvojne politike u inostranstvu—slabeći javne kapacitete i sužavajući prostor djelovanja vlada—doprinijela je jačanju krajnje desnice kod kuće.
Odgovor Evrope na energetski šok iz 2022. godine pokazuje šta je ulog. Od 2022. do 2025. godine, države članice EU i Ujedinjeno Kraljevstvo snosile su dodatne troškove od 1,8 biliona dolara, pri čemu su najveći dio tereta podnijela domaćinstva i javni budžeti, dok su akcionari kompanija koje su povećavale cijene ostvarili dobit. Španija nudi alternativu. Ulažući u energetsku sigurnost kao misiju, a ne kao kategoriju subvencija, sada proizvodi više od polovine svoje električne energije iz obnovljivih izvora, čime je otpornija od susjeda na najnoviji energetski šok.
Da bi takva otpornost postala pravilo, a ne izuzetak, potreban je ekonomski okvir koji vlade mogu dosljedno primjenjivati. Global Progressive Mobilisation, koju je sazvao španski premijer Pedro Sánchez, nedavno je okupila progresivne vlade iz cijelog svijeta kako bi počele oblikovati novi ekonomski konsenzus.
Njegovi temelji su jasni. Potrebne su nam javne institucije sa kapacitetom da investiraju, koordiniraju i upravljaju tržištima u javnom interesu. Potrebno je finansiranje zasnovano na misijama, a ne na odnosima zaduženosti, kao i politički okviri koji fiskalni prostor ne tretiraju kao granicu koju određuje tržište, već kao nešto što se gradi kroz produktivne investicije. Takođe su nam potrebne mjere vrijednosti usmjerene ka opštem dobru.
Globalni savjet za novu ekonomiju 21. vijeka, kojim će kopredsjedavati jedna od autorki ovog teksta (Mazzucato) i prvi potpredsjednik Vlade Španije Carlos Cuerpo, objediniće ove elemente. Naš cilj je da novu ekonomiju pretočimo u operativne principe zasnovane na pravdi, jednakosti, održivosti i globalnoj solidarnosti. Argument za novu ekonomiju je već dobijen. Sada treba pokazati šta slijedi.
(Project Syndicate)
