Ljudi žive duže, a svakodnevni život je sve skuplji. Možda je vrijeme da se ponovo razmisli o vremenskom okviru za okončanje radnog vijeka.
Ranije je navršavanje 65. godine otvoralo “zlatni portal” za penziju. Ipak, sve više, ideja da se odete sa radnog mjesta u vašim 60-im godinama ne izgleda realno – pa čak ni razumno – za mnoge ljude, posebno sada. Slažu se i neke velike finansijske ličnosti.
U martu je kompanija za upravljanje investicijama BlackRock objavila svoje godišnje pismo investitorima kompanije. Njihov izvršni direktor Larry Fink upozorio je radnike koji se nadaju da će se penzionisati – i biti udobno i finansijski sigurni – u svojim 60-im godinama. Kako globalni životni vijek raste, mreže socijalne zaštite rastu, a troškovi života rastu, Fink je upozorio da odlazak u penziju sa 65 godina neće biti moguć za mnoge, čak za većinu ljudi.
“Penzija je mnogo teže stvar nego što je bila prije 30 godina,” napisao je Fink. “I to će biti mnogo teža za 30 godina od sada.”
Od 2000. do 2019. godine, očekivani životni vijek u svijetu se povećao sa 67 godina na 73 godine.
Do 2050. UN očekuju da će svaka šesta osoba širom svijeta imati 65 ili više godina. A kako stanovništvo stari, mnoge zemlje će uskoro dostići tačku u kojoj više ljudi napušta poslovnu dob nego što ulazi u nju: u Ujedinjenom Kraljevstvu, ta tačka bi mogla biti dostignuta do 2029. godine; u Brazilu, do 2035; u Indiji, do 2048; iu SAD-u do 2053.
“Očekivani životni vijek nastavlja da raste od sredine 1850-ih u Velikoj Britaniji”, kaže Rebecca Sear , profesorica stanovništva i zdravlja na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu. “Ali starosna granica za odlazak u penziju nije se toliko promijenila.”
Kako su se i zdravstveni i ekonomski pejzaž dramatično promijenili, da li je odlazak u penziju sa 65 godina potpuno nerealan cilj u modernom svijetu?
Arbitraran standard?
Ne samo da se ciljna starosna granica za odlazak u penziju nije promijenila u skladu sa savremenim okolnostima, već je i “nejasno zašto je sredina 60-ih postala tako žarište za odlazak u penziju”, kaže Gal Wettstein, viši ekonomist istraživanja u Centru za istraživanje penzionisanja na Bostonskom koledžu . Na neki način, to je bila “gruba presuda” koja je imala za cilj da ljude izbaci iz radne snage pred sam kraj njihovih života.
Ipak, mnogi vladini programi ga i dalje koriste kao standard. U SAD-u, Medicare, savezni program zdravstvenog osiguranja, trenutno je dostupan samo odraslim osobama od 65 i više godina (postoje izuzeci za mlađe osobe sa invaliditetom). Amerikanci stiču pravo na primanje pune socijalne pomoći u dobi od 67 godina, otprilike u istoj dobi u kojoj građani Ujedinjenog Kraljevstva mogu tražiti svoje univerzalne državne penzije.
Sredinom 20. vijeka, kada su mnogi od ovih programa usvojeni, očekivani životni vijek bio je znatno kraći: u Velikoj Britaniji, na primjer, iznosio je otprilike 66 godina za muškarce i 71 godinu za žene.
“Ako ste osnovni o tome, [građani Velike Britanije] bi potrošili samo 8% ili 10% svog života na penziju”, kaže Chris Parry , glavni predavač finansija na Univerzitetu Cardiff Metropolitan.
Sada, međutim, “naši životi postaju sve duži, sve duže smo zdraviji u kasnim srednjim godinama i ranim godinama”, kaže on. “Postoji mnogo ljudi koji sada lutaju u ranim i srednjim 80-im, koji su zdravi i uživaju u vrlo aktivnom životu – i fizički i mentalno.
Ukratko, vladini programi nijesu osmišljeni da podrže ljude u 80-im i 90-im godinama, i nijesu ažurirani da to učine. Politike koje su nekada bile uspostavljene za podršku penzionisanim radnicima do kraja njihovog života više nijesu “kalibrirane” prema savremenim okolnostima.
Izvor: BBC
