Inicijativa EK i nedavni politički sporazum Evropskog Savjeta i Parlamenta Evrope vezano za Plan rasta za Zapadni Balkan, dobra je vijest za region. Međutim, postavlja se pitanje da li je dobra za zemlje pojedinačno, s obzirom na činjenicu da države Zapadnog Balkana imaju potpuno različitu dinamiku pregovora za članstvo u EU. Posebno pitanje je da li je efikasna za Crnu Goru koja prednjači u EU integracijama, koja je otovorila sva pregovaračka poglavlja i intenzivno radi na njihovom zatvaranju., navodi se u saopštenju Centra za ekonomske i evropske studije (CEES).
Plan rasta podrazumijeva podršku Crnoj Gori za brže pristupanje jedinstvenom tržištu EU, ali posredstvom regiona odnosno integracije u zajedničko tržište regiona.
“Planom rasta za Zapadni Balkan EK je u izvjesnoj mjeri promijenila pristup od bilateralnog ekonomskog dijaloga sa zemljama kandidatima koji je vođen kroz Program ekonomskih reformi, ka regionalnom. Programa ekonomskih reformi, kao najvažnijeg dokumenta u ekonomskog dijalogu sa EU koji su zemlje kandidati dostavljale godišnje EU, očigledno više neće biti. Sada je tu Plan rasta rasta za region u cjelini, a ne za zemlje kandidate pojedinačno. Zemlje kandidati su u obavezi da dostave predloge svojih reformskih agendi koje će se integrisati u Plan rasta za region, a navedeno će biti uslov za dobijanje sredstava iz Instrumenta za reformu i rast u okviru koga je EU opredijelila 6 milijardi eura za Zapadni Balkan. Pri tome, najveći dio tih sredstava su krediti, a manji dio su grantovi“, navodi se u saoopštenju.
Činjenica da se okviru Plana rasta Zapadnog Balkana EK insistirati na izradi novog Akcionog plana za zajedničko regionalno tržište Zapadnog Balkana, predstavlja novi izazov za crnogorsku administraciju, posebno kada je u pitanju potpisivanje regionalnih sporazuma vezanih za zajedničko tržište.
Donosioci odluka u Crnoj Gori moraju stoga, voditi računa o punoj usklađenosti izrade novog Akcionog plana za zajedničko regionalno tržište i bilo kakvih regionalnih sporazuma, sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i CEFTA sporazumom, kako Crna Gora ne bi dobila nove regionalne obaveze koje bi je usporile u bilateralnim odnosima sa EU. Samo tako se, uz puno uvažavanje regionalnih integracija, može sačuvati samostalan put Crne Gore u EU, odnosno spriječiti njeno usporavanje na evropskom putu.
“Da na to treba obratiti pažnju, potvrđuje i dokument EK “Komunikacije EU za Plan rasta šest zemalja Zapadnog Balkana”, koji je objavljen u novembru 2023. i koji podstiče integraciju zemlje u zajedničko tržište regiona kao preduslov integracije u jedinstveno tržište EU. Navedeni dokument ističe da „Završetak posla na koji se šest partnera obavezalo u kontekstu zajedničkog regionalnog tržišta biće neophodan preduslov za bližu integraciju sa jedinstvenim tržištem”. EK dalje ističe da će „EU pružiti značajne mogućnosti za integraciju na jedinstveno tržište EU samo ako region ostvari regionalnu ekonomsku integraciju. Partneri koji nisu u potpunosti posvećeni zajedničkom regionalnom tržištu ili ometaju sprovođenje Akcionog plana zajedničkog regionalnog tržišta ne mogu očekivati da će imati koristi od plana rasta u smislu mogućnosti za integraciju jedinstvenog tržišta”. EK u ovom dokumentu dalje predlaže da zemlje regiona treba da potpišu nove sporazume za podršku zajedničkom regionalnom tržištu, koji će biti komplementarni njihovim sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju. Pitanje je, koliko je Crnoj Gori potrebna “potpuna posvećenost zajedničkom tržištu Zapadnog Balkana” i što ona zapravo znači, budući da je naša zemlja značajno odmakla u pregovorima za članstvo u EU u odnosu na ostatak regiona? Trebamo li čekati ostale u okviru Zajedničkog tržišta Zapadnog Balkana da dostigno nivo usklađenosti zakonodavstva sa EU acquis, koji danas ima Crna Gora?”, pitali su iz CEES-a
Zato je, kako suz zaključili, imajući u vidu aktivnosti vlade na dobijanju IBAR i zatvaranju što većeg broja pregovaračkih poglavlja u pregovorima sa EU, veoma važno dati prioritet punoj usmjerenosti administrativnih kapaciteta Crne Gore ka ispunjavanju obaveza iz pregovora sa EU, u odnosu na regionalne inicijative poput Plana rasta za Zapadni Balkan.
