Pandemija kovida-19 je možda zvanično završena, ali je, poput skretnice na željezničkoj pruzi, već preusmjerila nebrojene živote na potpuno različite puteve. Milioni ljudi se nikada neće vratiti svojoj predpandemijskoj radnoj rutini, što primorava i radnike i poslodavce da osmisle nove modele rada koji će odgovarati njihovim izmijenjenim potrebama. Međutim, dok nastavljamo da eksperimentišemo sa hibridnim obrascima rada, suočavamo se sa dubljim pitanjem: koliko je rada dovoljno?
Ove promjene i eksperimenti bi poslije pandemije, barem u razvijenim zemljama, mogli da dovedu do tako duboke revolucije tržišta rada kakve su bile promjene uslova, planova rada i plata tokom tranzicije iz agrarnog u industrijsko doba.
Te se promjene mogu posmatrati na dva nivoa. Na makronivou, zakonski propisani osmočasovni radni dan i 40-časovna radna nedjelja postepeno ustupaju mjesto novoj ravnoteži. Ovo će vjerovatno biti dug proces, posebno ako se uzme u obzir da je bilo potrebno pola vijeka borbe za radnička prava, sindikalnog aktivizma i korporativnog eksperimentisanja da se radni dan u SAD smanji sa 14 na 8 sati, a radna nedjelja sa 7 na 5 dana.
Godine 1914. Ford Motor Company je zapanjila konkurente kada je smanjila radni dan u fabrici na osam sati i pritom nastavila da plaća radnicima minimalnu platu – 5 dolara dnevno. Godine 1938. Kongres je kodifikovao ovu inovaciju donošenjem Zakona o poštenim radnim standardima. Rezultat je bio, kako je to rekao istoričar kulture Fred Tarner, „društveni ugovor industrijskog doba“. I kao što su pokazali najnoviji eksperimenti sa 32-časovnom radnom nedjeljom, ljudi sa takvim rasporedom rada su se manje zamarali, njihovo mentalno zdravlje se poboljšalo, a životno zadovoljstvo poraslo. Većina učesnika eksperimenta je rekla da se neće vratiti na prethodni model.
Na mikronivou, milioni ljudi su iskoristili protekle tri godine da ponovo procijene ravnotežu između vremena i novca. Tokom pandemije, mnogi radnici su usvojili nove radne navike i radovali se prilici da se odmore, provode više vremena sa voljenima i bave se slobodnim aktivnostima bez stresa od prevoza i kancelarije. Ovo iskustvo je kasnije doprinijelo tzv. „Velikom otkazu”, kao i povećanju slučajeva „tihog odlaska” (ispunjavanje minimalnog obima obaveza).
Kad su kompanije počele da zahtijevaju od radnika da se vrate na stanje kakvo je bilo prije pandemije, pitanje “Koliko je rada dovoljno?” ustupilo je mjesto drugom: „Dovoljno za šta?” Da zaradimo za život? Da ispunimo očekivanja poslodavaca o našem učinku? Da nastavimo naše stremljenje ka sreći ili možda ka penziji? Odgovori se razlikuju u zavisnosti od toga ko pita i ko odgovara. Za milione radnika sa niskim primanjima, odgovor je jednostavan: „dovoljno“ znači da ste plaćeni toliko da možete izdržavati sebe i svoju porodicu.
Među onima koji su dovoljno privilegovani da mogu da razmišljaju o balansu između vremena i novca, mogu se identifikovati – zbog njihovih izjava i postupaka – dvije grupe radnika u svojstvu ključnih igrača u široj debati o tome koji je obim posla adekvatan.
Prvu grupu čine njegovatelji. U ovom sektoru i dalje dominiraju žene, ali on postepeno privlači i sve više muškaraca. U ekonomiji radnih odnosa, „rad“ se tradicionalno definiše kao plaćena djelatnost povezana sa proizvodnjom dobara i usluga u zamjenu za novčanu nagradu. Međutim, sa integracijom žena u radnu snagu (uključujući i ulazak među ekonomiste za oblast radnih odnosa), koncept „rada“ je proširen tako da uključuje i onaj neplaćeni. On se odnosi na podizanje dece, održavanje kuće, zadovoljavanje potreba onih koji ne mogu sami da se brinu o sebi. Rad na njezi, podsjeća nas aktivistkinja Ai-Džen Pu, je „posao koji čini mogućim sve druge poslove“. Za mnoge je ovaj oblik rada jednako važan kao i formalno zaposlenje – možda čak i više.
Zamislite da proširimo pitanje “Koliko rada je dovoljno?” ne samo za plaćeni, već i za neplaćeni rad. Tada postaje jasno da milioni ljudi koji obavljaju poslove njege i istovremeno imaju plaćeni posao rade mnogo duže od tradicionalnog osmočasovnog radnog dana. I zato ne bi trebalo da čudi što bi, da im se pruži prilika, mnogi odlučili da smanje plaćene sate kako bi se brinuli o drugima. Imajući u vidu društveni značaj brige o ljudima, imperativ je da ekonomska statistika i programi javnog dobra uzmu u obzir ovaj ključno važan, ali neplaćen oblik rada.
Drugu značajnu grupu radnika koja se pita: „Koliko je posla dovoljno?“ čine mladi ljudi, posebno mlađi milenijalci i radnici generacije Z, od kojih su mnogi postali radna snaga tokom pandemije. Baš kao što su se mnogi mladi ljudi 1960-ih „uključili, podesili i odustali“, prihvatili kontrakulturu i odbacili ono što su vidjeli kao konformističku težnju generacije svojih roditelja, mnogi pripadnici generacije Z sada preispituju i odbacuju „hustle culture” (prekomjerni rad) kao još jedan toksični izvoz iz Silicijumske doline.
Generacija Z je odrastala tokom dvije turbulentne decenije tokom koje su obilježili napadi 11. septembra, pojava pametnih telefona i društvenih medija, finansijska kriza 2008. i pandemija. Danas oni vide pad društvene mobilnosti, nazadovanje demokratije usljed povećane političke polarizacije, klimatsku katastrofu koja prijeti. Na takvoj istorijskoj pozadini, oni, sasvim prirodno, dovode u pitanje način života svojih roditelja i fokusiraju se na održavanje svog mentalnog i fizičkog zdravlja.
Ikone generacije Z, kao što su Simone Biles i Naomi Osaka, koje su se povukle sa velikih sportskih događaja da bi zaštitile svoje mentalno zdravlje, oličavaju nagon, hrabrost i umijeće neophodne da bismo se istakli na najvišim nivoima u svojim oblastima. Ali odbacivanjem ideje da njihovo samopoštovanje zavisi od ispunjavanja očekivanja drugih od njih, demonstrirale su duboko razumijevanje da lično blagostanje ne treba da bude žrtvovano radi spoljne validacije. Njihovo insistiranje da život mora biti više od proizvodnje i pobjede čin je prkosa samom kapitalizmu.
Od pojave ChatGPT-a i konkurentskih aplikacija, diskusije o budućnosti rada su se vrtjele oko pitanja do koje mjere će ljudski rad i dalje biti neophodan. Da, naravno, pojava generativne vještačke inteligencije na tržištu rada dovešće do značajnih poremećaja, čineći radna mjesta i rad tradicionalnog industrijskog doba nepotrebnim i zastarjelim. Ipak, šta god da nam predstoji, ne možemo odgovoriti na pitanja gdje i koliko dugo treba da radimo a da prethodno ne odgovorimo na osnovno pitanje: zašto radimo.
Anne-Marie Slaughter, je generalna direktorka Istraživačkog centra Nova Amerika, profesor emeritus politike i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston; bila je direktorka za planiranje politike u Stejt departmentu;
Autumn McDonald, je viša saradnica u Novoj Americi
Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)
Izvor: Vijesti.me
