Nedugo nakon što je postala pravosnažna presuda kojom je dr Borku Đorđeviću i Mediteranskom hirurškom centru za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju (MHC) naloženo da isele iz prostorija Instituta ,,Dr Simo Milošević“, dr Đorđević je podnio tužbu tražeći Institutu dva miliona eura.
Tužba
U tužbi navodi da je riječ o nezakonitoj odluci protiv koje je podnio reviziju Vrhovnom sudu, najavljujući da će u slučaju odbijanja pravdu tražiti i u Strazburu. Sud ga je obavezao da vrati poslovni prostor od 1,4 hiljada kvadrata, pa u novoj tužbi tvrdi da je prema ugovoru o osnivanju zajedničkog društva MHC osnivački ulog kompanije Atalanta, čiji je udio kasnije otkupio, bila adaptacija i opremanje poslovnog prostora vrijednosti preko dva miliona eura. Dr Đorđević tvrdi da je nemoguće da iznese svoj ulog, jer je oprema inkorporirana u poslovni prostor čije je odvajanje faktički nemoguće bez oštećenja koja bi dovela do neupotrebljivosti opreme, zbog čega tužbom traži da mu Institut isplati ta dva miliona.
Iako je privremenom mjerom dr Đorđević tražio da se obustavi prinudno izvršenje presude o iseljenju, sutkinja Privrednog suda Milica Vlahović je odbila taj prijedlog, navodeći da se mjerom ne može uticati na zabranu pokretanja bilo kog zakonski utvrđenog postupka. Privremenom mjerom bi se moglo tražiti obezbjeđenje potraživanja uz uslov postojanja veze između sadržine same mjere i tužbenog zahtjeva, što, kako se navodi, ovdje nije slučaj.
Protivtužba
Iz Instituta navode da osnivački ulog Atalante nije bila rekonstrukcija ni adaptacija niti su za to imali ovlašćenje. Tvrde da su oni opremili bolničke sobe i kompletan operativni blok, dok je Atalanta imala obavezu da unese medicinsku opremu za obavljanje plastične i rekonstruktivne hirurgije. Ugovorom je, kako tvrde, bila definisana sanacija prostora, pa je Institut uradio spoljnu, a Atalanta sanaciju unutrašnjeg dijela MHC, ali, kako navode, ta su ulaganja bez značaja za uloge osnivača. Tvrde da je jedino pravo dr Đorđevića da prilikom iseljenja iznese opremu koju je unio kao osnivački ulog, ukazujući da nije od značaja da li će pri tome doći do oštećenja, jer je toga trebalo da bude svjestan prilikom zaključenja ugovora.
Ukazuju da je MHC prestao da postoji 2016. godine istekom roka na koji je zaključen ugovor o osnivanju, ali je dr Đorđević i nakon toga nastavio da koristi poslovni prostor, iako je momentom prestanka ugovora morao da ga vrati. Zbog toga su pokrenuli protivtužbu zbog zadržavanja prostora tražeći izgubljenu dobit koju su mogli ostvariti u periodu od tri godine. Traže da vještak ekonomske struke utvrdi o kom je iznosu riječ, imajući u vidu da se cijena medicinske usluge u Institutu kreće od 55 do 104 eura dnevno po osobi, te da, kako navode, potražnja prevazilazi njihove kapacitete. Osim toga, traže i zakupninu za period nakon isteka ugovora i nadoknadu troškova struje i vode.
Ugovor o osnivanju MHC 1992. godine su zaključili Institut sa 40 i kompanija Atalanta sa 60 odsto udjela u vlasništvu, koji je kasnije otkupio dr Đorđević. Prvobitno potpisan na deset godina, ugovor je kasnije produžen na još 15. Nakon isteka 2016, Institut nije imao namjeru da ga produži, a dr Đorđević da iseli iz prostorija, zbog čega je sudski traženo iseljenje. Prvu presudu Privrednog suda o iseljenju Apelacioni je ukinuo i postupak vratio na početak, dok je drugu potvrdio.
