Postoji ozbiljna zdravstvena kriza koja se mora propisno riješiti. A ovo je prioritet broj jedan. Ali postoji još jedan važan aspekt problema koji treba riješiti. Milioni ljudi izgubili su posao, i životnu ušteđevinu. U zemljama u razvoju prevladavaju siromaštvo i očaj.
Iako je izolacija javnosti predstavljena kao jedini način za rješavanje globalne krize u javnom zdravstvu, njeni razorni ekonomski i socijalni učinci se slučajno zanemaruju.
Neizgovorena istina je da novi koronavirus služi kao izgovor snažnim financijskim interesima i korumpiranim političarima da cijeli svijet uvuku u vrtlog masovne nezaposlenosti, bankrota i ekstremnog siromaštva.
Ovo je prava slika onoga što se dešava. Siromaštvo je širom svijeta. Dok izbija glad u zemljama Trećeg svijeta, u najbogatijoj zemlji svijeta,
“Milioni očajnih Amerikanaca u dugačkim redovima čekaju na milostinju”
„Tokom protekle nedjelje širom SAD-a formirani su kilometri dugih redova za hranu i ispred kancelarija za nezaposlene“
U Indiji:
„Hrane nestaje,…. u barakama, previše uplašeni da izlaze napolje, pješače kući ili bivaju zatečeni zabranom kretanja,
U Indiji je do danas bilo 106 smrtnih slučajeva od koronavirusa, kako bi stvari bile jasnije, 3000 indijske dece umire od gladi svaki dan.”
Od Mumbaija do New Yorka. To je „Globalizacija siromaštva“.
Proizvodnja je u zastoju.
Gladovanje u Aziji i Africi. Nestašica u SAD-u
Sve su zemlje sada zemlje Trećeg svijeta. To je „Thirdworldisation “ takozvanih „razvijenih zemalja sa visokim dohotkom“.
A šta se događa u Italiji?
Ljudima ponestaje hrane. Izvještaji potvrđuju da mafija, umjesto vlade „distribucijom besplatne hrane siromašnim porodicama u karanteni (kojima je ponestalo gotovine) zadobiva lokalnu podršku“. (The Guardian)
Ova kriza kombinira strah i paniku vezanu za COVID 19 zajedno sa sofisticiranim procesom ekonomske manipulacije.
Razmotrimo prvo utjecaje koji se tiču zemalja u razvoju.
Zemlje u razvoju. MMF-ova „Ekonomska medicina“ i globalizacija siromaštva
Da li je koronavirusna kriza dio šireg makroekonomskog plana?
Prvo neka historijska pozadina.
Proveo sam više od deset godina baveći se terenskim istraživanjem uticaja ekonomskih reformi MMF-a i Svjetske banke u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, Istočnoj Evropi i na Balkanu.
Od ranih osamdesetih godina, snažna ekonomska medicina nametnuta je dužničkim zemljama u razvoju u skladu sa “programom strukturnog prilagođavanja” (SAP).
Od 1992. do 1995. obavio sam terenska istraživanja u Indiji, Bangladešu i Vijetnamu i vratio se u Latinsku Ameriku kako bih završio studiju o Brazilu. U svim zemljama koje sam posjetio, uključujući Keniju, Nigeriju, Egipat, Maroko i Filipine, primijetio sam isti obrazac ekonomskih manipulacija i političkog uplitanja institucija sa sjedištem u Washingtonu. U Indiji, direktnom posljedicom reformi MMF-a, milioni ljudi bili su uvučeni u glad. U Vijetnamu – koji predstavlja jednu od najprosperitetnijih svjetskih ekonomija koje proizvode rižu – glad na lokalnom nivou izbila je direktno uslijed ukidanja kontrola cijena i deregulacije tržišta žita. (Predgovor drugom izdanju Globalizacije siromaštva, 2003.)
Nametnuta je hegemonija dolara. S povećanjem duga denominiranog u dolarima, na kraju je u većini zemalja u razvoju cijeli nacionalni monetarni sistem bio „dolariziran“.
Masovne mjere štednje pogodovale su propadanju stvarnih plata. Nametnuti su pročišćeni programi privatizacije. Ove smrtonosne ekonomske reforme – koje se primjenjuju u ime povjerilaca – neizbježno su pokrenule ekonomski kolaps, siromaštvo i masovnu nezaposlenost.
U Nigeriji s početkom 1980-ih je čitav javni zdravstveni sistem uništen. Javne bolnice su dovedene u stečaj. Doktori medicine s kojima sam razgovarao opisali su sramotni program strukturnog prilagođavanja (SAP) s dozom humora:
„Sappirani smo SAP-om “, rekli su, naše bolnice su bukvalno uništene ljubaznošću MMF-a i Svjetske banke.
Od strukturne do globalne prilagodbe
Danas je mehanizam za izazivanje siromaštva i ekonomskog kolapsa fundamentalno drugačiji i sofisticiraniji.
Tekuća ekonomska kriza 2020. godine povezana je s logikom pandemije COVID-19: Nema potrebe da MMF-Svjetska banka pregovara o zajmu za strukturno prilagođavanje s nacionalnim vladama.
Ono što se dogodilo za vrijeme krize COVID-19 je „Globalno prilagođavanje“ u strukturi svjetske ekonomije. Jednim potezom ovo Globalno prilagođavanje (GA) pokreće svjetski proces bankrota, nezaposlenosti, siromaštva i potpunog očaja.
Kako se implementira? Izolacija (lockdown) je predstavljena nacionalnim vladama kao jedino rješenje za rješavanje pandemije COVID-19. Ona postaje politički konsenzus, bez obzira na pogubne ekonomske i socijalne posljedice.
Nema potrebe za razmatranjem ili analizom mogućih utjecaja. Korumpirane nacionalne vlade se pod pritiskom moraju povinovati.
Djelomično ili potpuno zatvaranje nacionalne ekonomije pokreće se primjenom takozvanih „smjernica WHO“ koje se odnose na lockdown, kao i na trgovinska, imigracijska i transportna ograničenja, itd.
Moćne financijske institucije i lobi grupe, uključujući Wall Street, Big Pharma, Svjetski ekonomski forum (WEF) i Fondaciju Bill and Melinda Gates, bile su uključene u oblikovanje akcija WHO-a koje se odnose na pandemiju COVID-19.
Lockdown zajedno s ograničenjem trgovine i zračnih putovanja su pripremili teren. Ovo zatvaranje nacionalnih ekonomija izvršeno je širom svijeta počevši u mjesecu ožujku, a zahvaćalo je istovremeno veliki broj država u svim većim regijama svijeta. Bez presedana je u svetskoj istoriji.
Zašto su zvaničnici na visokim funkcijama to dozvolili? Posljedice su bile očigledne.
Ovo ima utjecaja na proizvodne i opskrbne linije roba i usluga, investicijske aktivnosti, izvoz i uvoz, trgovinu na veliko i malo, potrošnju građana, zatvaranje škola, visokih škola, univerziteta, istraživačkih institucija itd.
Zauzvrat, gotovo odmah dovodi do masovne nezaposlenosti, bankrota malih i srednjih preduzeća, kolapsa kupovne moći, širokog siromaštva i gladi.
Koji je osnovni cilj ovog restrukturiranja globalne ekonomije? Koje su posljedice? U čiju korist?
– Ogromna koncentracija bogatstva i korporativnog kapitala,
destabilizacija malih i srednjih preduzeća u svim glavnim oblastima ekonomske aktivnosti uključujući uslužnu ekonomiju, poljoprivredu i proizvodnju.
– olakšava naknadnu korporativnu kupovinu preduzeća u stečaju
– Derogira prava radnika, što destabilizira tržišta rada.
– To stvara masovnu nezaposlenost
– Smanjuje plaće (i troškove radne snage) u takozvanim „razvijenim zemljama“ sa visokim dohotkom kao i u siromašnim zemljama u razvoju.
– Dovodi do eskalacije vanjskog duga
– Omogućuje naknadnu privatizaciju
Nepotrebno je reći da je ova operacija Globalnog prilagođavanja (GA) daleko štetnija od programa strukturnog prilagođavanja MMF-WB na razini države.
To je neoliberalizam n-tog stepena.
Jednim potezom (tokom posljednjih mjeseci) kriza COVID-19 doprinijela je osiromašenju velikog sektora svjetske populacije.
I pogodite ko vam pomaže? MMF i Svjetska banka:
Direktorica MMF-a Kristalina Georgieva priznala je uzgred da se svjetska ekonomija zaustavila, bez da se pozabavila uzrocima ekonomskog kolapsa.
„WHO je tu da zaštiti zdravlje ljudi, MMF je tu da zaštiti zdravlje svjetske ekonomije“, kaže Georgieva.
Kako ona namjerava da “zaštiti svetsku ekonomiju”?
Na teret nacionalne ekonomije?
Koje je njeno “magično rješenje”?
“Mi se oslanjamo na 1 bilion USD u ukupnoj kreditnoj sposobnosti.” (MMF M-D Georgieva, konferencija za štampu početkom marta)
Na prvi pogled ovo se čini „velikodušno“, puno novca. Ali naposljetku, to je ono što možemo nazvati “fiktivnim novcem”, što znači:
“Mi ćemo vam pozajmiti novac, a novcem koji vam pozajmljujemo, vi ćete nama vratiti dug.” (Parafraza).
Krajnji je cilj da se vanjski dug (u dolarima) poveća.
MMF je izričit. U jednom od svojih vidova kreditiranja, Zaklada za zaustavljanje i oslobađanje od katastrofe koja se velikodušno primjenjuje u toku pandemije,
“Pruža bespovratna sredstva za otplatu duga za naše najsiromašnije i najugroženije članice.”
Besmislena izjava: tamo se pune blagajne povjerilaca, a novac se raspoređuje na servisiranje duga.
“Za zemlje sa niskim prihodima i za zemlje u nastajanju sa srednjim dohotkom imamo … do 50 milijardi dolara za koje nije potreban punopravan program MMF-a.”
Nema uslova kako trošiti novac. Ali ovaj novac povećava zalihe duga i zahtijeva povrat.
Zemlje su već u luđačkoj košulji. I cilj je da se povinuju zahtjevima povjerilaca.
To je neoliberalno rješenje primijenjeno na globalnom nivou: Nema stvarnog ekonomskog oporavka, više siromaštva i nezaposlenosti širom svijeta. „Rješenje“ postaje „uzrok“. Pokreće novi proces zaduživanja. Doprinosi eskalaciji duga.
Što više pozajmljujete, sve više gurate zemlje u razvoju u političko pokoravanje. I naposljetku, to je cilj propalog američkog carstva.
Neizrečena istina je da je ovaj jedan bilion dolara ++ Bretton Woods institucija namijenjen poticanju vanjskog duga.
U nedavnim događajima, ministri finansija G20 odlučili su da “stave na čekanje” otplatu obaveza servisiranja duga najsiromašnijih zemalja svijeta.
Poništenje duga nije predviđeno. Sasvim suprotno. Strategija se sastoji u izgradnji duga.
Važno je da vlade zemalja u razvoju zauzmu čvrsto stajalište u vezi „spasilačke operacije“ MMF-a.
Kriza globalnog duga u razvijenim zemljama
Neviđena fiskalna kriza se događa na svim nivoima vlasti. S visokim nivoima nezaposlenosti, ulazni porezni prihodi u razvijenim zemljama gotovo su u zastoju. U posljednja 2 mjeseca, nacionalne vlade postaju sve zaduženije.
Zauzvrat, zapadne vlade kao i političke stranke sve su više pod kontrolom povjerilaca, koji na kraju donose odluke.
Svi nivoi vlada dave se u dugovima. Dug se ne može vratiti. U SAD-u je federalni deficit “porastao 26% na 984 milijardi USD za fiskalnu 2019. godinu, što je najveći nivo u 7 godina”. I to je tek početak.
U zapadnim zemljama došlo je do kolosalnog širenja javnog duga. Koristi se za finansiranje „subvencija“, „donacija“ korporacijama, kao i „mreža socijalne sigurnosti“ za nezaposlene.
Logika spašavanja donekle je slična onoj iz ekonomske krize 2008. godine, ali u mnogo većem obimu. Ironično je da su američke banke 2008. godine bile i vjerovnici savezne vlade SAD-a, kao i sretni primatelji: spasilačku akciju financirale su banke s ciljem da se „isplate banke“. Zvuči kontradiktorno?
Privatizacija države
Ova kriza će na kraju ubrzati privatizaciju države. Nacionalne vlade će sve više će biti pod omčom Velikog novca.
Paralizovani montiranim dugovima – u pitanju je eventualna de facto privatizacija cjelokupne državne strukture – u različitim zemljama, na svim nivoima vlasti, pod prismotrom moćnih finansijskih interesa. Fikcija “suverenih vlada” koja služi interesima birača ipak će se zadržati.
Prva razina privatizacije vlasti bit će općine (od kojih su mnoge već djelomično ili u potpunosti privatizirane, npr. Detroit u 2013.). Biće to mamac američkim milijarderima za otkup čitavog grada.
Nekoliko velikih gradova već je na rubu bankrota. (Ovo nije ništa novo).
Da li je grad Vancouver spreman za privatizaciju ?: „gradonačelnik Vancouvera već je nagovijestio da se plaši bankrota svog grada.“ (Le Devoir, 15. aprila 2020. godine)
U najvećim američkim gradovima ljudi jednostavno nisu u mogućnosti platiti porez: Dug New Yorka za fiskalnu 2019. godinu je nevjerojatnih 91,56 milijardi USD (FY 2019) što je povećanje za 132% u odnosu na FY 2000.god. Zauzvrat, lični dugovi širom Amerike su vrtoglavo skočili.
„U.S. domaćinsta kolektivno snose oko 1 biliona dolara duga na kreditnim karticama ”. U SAD se ne preduzimaju nikakve mjere za smanjenje kamata na dug na kreditnim karticama.
Novi svjetski poredak?
Lockdown jednako osiromašuje i razvijene i zemlje u razvoju i doslovno uništava nacionalne ekonomije.
To destabilizira cjelokupno ekonomsko okruženje. Potkopava socijalne institucije uključujući škole i univerzitete. Vodi u bankrot mala i srednja preduzeća.
Kakav nas svijet očekuje?
Đavolji „Novi svjetski poredak“ u izradi kako je predložio Henry Kissinger? (Mišljenje WSJ, 3. travnja 2020.):
„Pandemija koronavirusa zauvijek će promijeniti svjetski poredak“
Podsjetimo se na Kissingerovu historijsku izjavu iz 1974. godine: „Depopulacija bi trebala biti najveći prioritet američke vanjske politike prema trećem svijetu.“ (Memorandum Vijeća za nacionalnu sigurnost 1974)
Političke implikacije su dalekosežnije.
Kakvu ćemo vladu imati nakon krize?
Zaključne napomene
Postoji puno nesporazuma u vezi s prirodom ove krize.
Nekolicina naprednih intelektualaca sada govori da ova kriza predstavlja poraz neoliberalizma. „To otvara novi početak“.
Neki to vide kao “potencijalnu prekretnicu”, što otvara priliku za “izgradnju socijalizma” ili “obnavljanje socijaldemokratije” nakon lockdown-a.
Dokazi potvrđuju da neoliberalizam nije poražen. Sasvim suprotno.
Globalni kapitalizam je učvrstio svoj stisak. Strah i panika preovladavaju. Država se privatizuje. Tendencija je prema autoritarnim oblicima vlasti.
Ovo su pitanja koja moramo riješiti.
Ta historijska prilika da se suočimo sa moćnim strukturama globalnog kapitalizma – uključujući vojni aparat SAD-NATO – i dalje ostaje čvrsto utemeljena i nakon lockdown-a.
Autor: Michel Chossudovsky
Izvor: pisjournal.net
