U decembarskom izdanju Pravnog zbornika, koji izdaje Udruženja pravnika Crne Gore, objavljen je članak profesora dr Časlava Pejovića pod naslovom “O jednoj odluci Apelacionog suda – rušenje mita o ‘domaćinskoj pravdi’”*, u kome on izlaže oštroj kritici odluku Apelacionog suda Crne Gore u sporu austrijske kompanije ‘Štrabag’ i crnogorskog javnog preduzeća Regionalni vodovod.
‘Štrabag’ i Regionalni vodovod su 2008. potpisali ugovor o gradnji cjevovoda vrijednog 17 miliona eura. Regionalni vodovod je naredne godine raskinuo ugovor, a ‘Štrabag’ je pokrenuo atbitražni postupak, a zatim i suđenje pred crnogorskim sudovima. Pretprošle godine ‘Štrabag’ je dobio konačnu presudu u svoju korist i blokirao račun Regionalnog vodovoda na iznos od 12 miliona eura.
Dr Pejović je od početka ocjenjivao da je odluka Apelacionog suda sporna.
Dr Pejović je univerzitetski profesor iz Japana, član je Međunarodne akademije za komparativno pravo i Međunarodne akademije za trgovačko i potrošačko pravo.
Članak profesora Pejovića bio je povod za komentar ekonomske analitičarke Mile Kasalice u dnevniku Vijesti, a portal PCNEN ga je, istim povodom zamolio da odgovori na nekoliko pitanja.
PCNEN: Da li je Štrabag ispravno pokrenuo postupak pred MTK arbitražom?
Dr PEJOVIĆ: Nije. Ugovor jeste predviđao da se eventualni sporovi rješavaju arbitražom, ali je propustio da imenuje arbitražu. U tom slučaju, Štrabag je trebalo da pokuša da se s Regionalnim vodovodom dogovori oko toga koji arbitražni tribunal treba da rješava spor. Štrabag to nije ni pokušao da uradi.
Druga stvar koju je Štrabag mogao uraditi bila je da iskoristi mehanizam Evropske konvencije o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži (1961) koji se primjenjuje na slučajeve kad stranke propuste da imenuju arbitražu. Štrabag nije ni to uradio, već je jednostrano pokrenuo spor pred arbitražom Međunarodne trgovinske komore (MTK), praveći na taj način dvostruki prestup.
No, Apelacioni sud nije tako mislio, već je svojom odlukom pokrio greške koje je napravio Štrabag.
Da li je Regionalni vodovod svojim učešćem u postupku pred MTK arbitražom u Parizu priznao nadležnost te arbitraže? Šta bi se desilo da nije učestvovao?
Samo učešće u arbitražnom postupku pred MTK ne znači prihvatanje nadležnosti te arbitraže, pod uslovom da se u postupku pred MTK podnese prigovor na nadležnost. Regionalni vodovod je to uradio, čime je sačuvao pravo da kasnije osporava valjanost arbitražnog sporazuma i samu nadležnost MTK arbitraže. U slučaju da se Regionalni vodovod nije pojavio pred MTK arbitražom, MTK arbitraža bi sprovela arbitražni postupak i donijela odluku bez učešća Regionalnog vodovoda. Ta odluka bi bila jednako valjana i izvršiva pred crnogorskim sudom.
Ovo su univerzalno prihvaćeni principi koji su nesporni u arbitražnom pravu.
Zašto smatrate da nije trebalo priznati odluku MTK arbitraže?
Odluka MTK se ne može priznati i izvršiti jer je donijela arbitraža koja nije bila valjano ugovorena. Osnov za nepriznavanje ovakvih arbitražnih odluka se nalazi u čl. V Njujorške konvencije o priznavanju i izvršenju arbitražnih odluka iz 1958. godine. Da bi bio valjan, arbitražni sporazum mora sadržati jasnu volju stranaka u pogledu ugovaranja konkretne arbitraže, a svakako bi morao da navede naziv i sjedište arbitraže.
Klauzula u konkretnom slučaju ne da nije pomenula MTK pravila, već se u klauzuli pominju UNCITRAL pravila, a poznato je da MTK ima svoja pravila i da nikad ne primjenjuje UNCITRAL pravila. Sama činjenica da se arbitražni sporazum poziva na UNCITRAL pravila ukazuje na to da namjera stranaka nije bila da ugovore MTK arbitražu. To znači da ne samo da nije postojalo ništa u klauzuli što bi ukazivalo na nadležnost MTK arbitraže, već je postojalo manje nego ništa, ako se tako može reći.
Apelacioni sud se pozvao na princip “korisnog efekta“ i liberalno tumačenje arbitražnog sporazuma. Kako to komentarišete?
Princip “korisnog efekta” polazi od pravila da dvosmislenu odredbu ugovora treba shvatiti u smislu koji joj daje izvjesno dejstvo, a ne u smislu koji joj ne daje nikakvo dejstvo.
Načelo „korisnog efekta“ ne znači da svaku ugovornu klauzulu, bez obzira na njen sadržaj, i po svaku cijenu, treba tumačiti tako da joj se prida neki pravni učinak. Ono znači samo to da ako je odredba dvosmislena ili postoji više mogućih značenja, prednost treba dati onom po kojem ona ima neki učinak. U konkretnom slučaju, klauzula je predviđala da arbitraža treba da se „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“.
Nema dvosmislenosti, jer nema ničeg. Sam Apelacioni sud je naveo u odluci da se valjanost arbitražnog sporazuma mora zasnivati na jasnoj i nedvosmislenoj volji stranaka. Ova klauzula niti je jasna, niti je nedvosmislena. Nije čak ni dvosmislena; lišena je svakog smisla. U ovakvim situacijama, sudovi svuda u svijetu djeluju jedistveno i ne priznaju valjanost takvim klauzulama. Osim jedan sud u jednoj zemlji: Apelacioni sud u Crnoj Gori.
Apelacioni sud se pozvao na neke “savremene tendencije” u arbitražnom pravu, liberalno tumačenje. Ako se Apelacioni sud već pozvao na neke savremene tendencije, prema kojima se ovakvi arbitražni sporazumi priznaju, onda je morao da navede barem jedan slučaj iz sudske prakse kako bi ilustrovao te “savremene tendencije”. Jasno je zašto to nije uradio. Zato što je zasnovao odluku na nečem što ne postoji.
Svi argumenti Apelacinog suda, osim jednog, su pogrešni, pravno neutemeljeni ili, barem, neubjedljivi. Jedino ispravan i nesporan stav Apelacionog suda jeste da volja stranaka „mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvdila namjera stranaka da spor iz određenog ugovora izuzmu iz nadležnosti nacionalnog suda i povjere arbitraži na rješavanje.“
Evo, pozivam sudije Apelacionog suda koji su donijeli ovu odluku, pa i sve pravnike Crne Gore, da navedu barem jedan arbitražni sporazum koji ne sadrži niti naziv arbitraže, niti sjedište, niti naziv arbitražnih pravila, niti se u samom ugovoru to bilo gdje pominje, a da je takav sporazum priznat kao valjan. Odmah ću se javno izviniti sudijama Apelacionog suda. Naravno, ovaj sporazum kojeg je priznao Apelacioni sud se ne računa – on je van konkurencije.
Šta je konkretno pogrešno u odluci Apelacionog suda?
Svi argumenti Apelacinog suda, osim jednog, su pogrešni, pravno neutemeljeni ili, barem, neubjedljivi. Jedino ispravan i nesporan stav Apelacionog suda jeste da volja stranaka „mora biti jasna i nedvosmislena kako bi se sa sigurnošću utvdila namjera stranaka da spor iz određenog ugovora izuzmu iz nadležnosti nacionalnog suda i povjere arbitraži na rješavanje.“
Treba naglasiti da su Privredni sud i Apelaconi sud zauzimali suprotne stavove u ovom predmetu. Privredni sud je četiri puta donosio odluku da je arbitražni sporazum pravno nevaljan, dok je Apelacioni sud četiri puta donosio odluku da je taj isti sporazum valjan. Oboje nije moguće – jedan od ova dva suda je napravio grešku.
Problem sa odlukom Apelacionog suda je u tome da se ona bazira na argumentima koji su sporni i nijedan od njih na jasan i nedvosmislen način ne dovodi do zaključka na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću mogla utvrditi volja stranaka o arbitraži koju su namjeravali da ugovore. Neki stavovi Apelacionog suda čak predstavljaju drastično pogrešnu primjenu materijalnog prava, kakav je stav o primjeni Evropske konvencije. Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje.
Kako komentarišete odluku Vrhovnog suda koji je odbio zahtjev Regionalnog vodovoda za reviziju?
Nijesam se bavio tom odlukom, osim što sam je pročitao, tako da ne mogu ništa da decidirano tvrdim. Mogu samo da, uz tu rezervu, kažem da mislim da je pogrešan stav Vrhovnog suda da revizija nije dozvoljena zbog toga što je postupak pravosnažno završen odlukom pred MTK u Parizu. Naime, ono što se osporava pred sudovima u Crnoj Gori jeste da je MTK donio odluku kao institucija čija nadležnost nije bila valjano ugovorena, ne ulazeći u samu odluku MTK arbitraže.
Spor u Crnoj Gori se nije vodio oko toga što je MTK arbitraža odlučila, nego da li je uopšte mogla da odlučuje u ovom slučaju.
Kao uzgredna, jedna napomena: treba naglasiti da su Privredni sud i Apelaconi sud zauzimali suprotne stavove u ovom predmetu. Privredni sud je četiri puta donosio odluku da je arbitražni sporazum pravno nevaljan, dok je Apelacioni sud četiri puta donosio odluku da je taj isti sporazum valjan. Oboje nije moguće – jedan od ova dva suda je napravio grešku.
Sama činjenica da postoje potpuno suprotni stavovi između Privrednog suda i Apelacionog suda poziva na pozornost u ovom slučaju. Postoji dobra praksa da kad postoje razlike u stavovima između nižih sudova, Vrhovni sud preuzima stvari u svoje ruke i donosi uputstvo kako bi trebalo postupati u takvim spornim situacijama, čime se postiže jedinstvenost sudske prakse. Ovakvim kontradiktornim odlukama dovodi se u pitanje sposobnost crnogorskog pravosuđa da obezbijedi pravnu sigurnost. Bez obzira na ishod konkretnog spora, Vrhovni sud bi trebao da zauzme stav o ovom pitanju. Ovako, ispada da crnogorsko pravosuđe djeluje kao raštimovani orkestar, u taktu „ja u klin ti u ploču“.
U članku ste navili da se novcem od 12 miliona eura koji je neopravdano dosuđen Štrabagu mogla izgraditi gradska bolnica u Podgorici. Zašto baš bolnica?
S obzirom na to da je Regionalni vodovod državno preduzeće, u konačnom ta naknada štete Štrabagu je pala na teret građana Crne Gore. Bolnica mi je pala napamet kao nešto što nedostaje Podgorici. Možda bi bolje bilo da sam naveo izgradnju nove zgrade suda, jer pročitah da predsjednica Vrhovnog suda pominje izgradnju nove zgrade za sudove. Da sam na mjestu premijera, ja bih predsjednici odgovorio da je novac za novu zgradu „pojeo“ Apelacioni sud.
Hvala za ovaj sjajan intervju sa prof Pejovićem. Umiju li senatori DRI i sudije-jice Vrhovnog i Apelacionog suda uopšte da služe pravu i ekonomiji, odnosno znaju li uopšte šta je i zašto je važna vladavina prava?
Vrlo je neprofesionalno od prof. Pejovića da u intervjuu ni jednom riječju ne istakne da je on u ovom arbitražnom postupku
bio punomoćnik-arbitar na strani JP Regionalni vodovod, odnosno da je zbog toga njegova pozicija subjektivna, pa se njegovo mišljenje
ne može smatrati kao mišljenje nezavisnog pravnog stručnjaka.
Stranka koju je on zastupao je izgubila spor pred jednom od najuglednijih Arbitraža u svijetu (Arbitraža u Parizu), a koliko sam upoznat iz ranijih tekstova, baš njegova strana je propustila da iskoristi pravno sredstvo da traži poništaj Arbitražne odluke pred francuskim sudovima. Ovako ovaj intervju izgleda kao pravdanje za poraz u arbitražnom sporu. On bi trebao da se ljuti na Arbitražu u Parizu, a ne na CG sudove, jer su tesko mogli ignorisati odluku jedne takve arbitraže.
Zbog toga bi bilo interesantno čuti mišljenje nezavisnih stručnjaka, kao npr. prof. Tibora Varadija ili Jelene Perović.