Čuvena Tolstojeva rečenica da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način, može se primijeniti i na zemlje koje strani ulagači gotovo potpuno ignorišu.
Neke od njih ne nalaze se čak ni na posljednjem mjestu raznih rang lista o poslovnoj klimi za potencijalne investitore.
Kada je riječ o direktnim stranim investicijama, svijet baš i nema razloga za slavlje. Prema redovnom godišnjem izvještaju agencije Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj (UNCTAD ), prošle godine strane direktne investicije smanjene su za 16 odsto u odnosu na godinu prije, odnosno na 1230 milijardi američkih dolara. Za ovu godinu je prognoziran rast od 11 odsto, no kako su razlozi za prošlogodišnji pad – slaba ekonomija i geopolitička kriza – i dalje aktuelni i s migrantskom krizom se dodatno komplikuju, pitanje je da li će se ovakva predviđanja obistiniti.
Druga popularna lista među ulagačima je “Indeks globalne konkuretnosti“ Svetskog ekonomskog foruma, prema čijem najnovijem izvještaju najniži rejting kod kreditora i potencijalnih investitora među 140 država ima Gvineja, a potom Čad, Mauritanija i Sijera Leone.
No, da i od lošeg ima gore, pokazuju zemlje koje investitorske mape, praktično, ignorišu. Jedan od najdrastičnijih primjera – svega milion dolara direktnih stranih investicija u prethodnoj godini, zabilježen je u maloj ostrvskoj državi Kiribati sa oko 100.000 stanovnika, smještenoj usred Tihog okeana. Prema nekim analitičarima, čudo je da u ovoj zemlji uopšte ima stranih ulaganja, budući da se nalazi pred egzistencijalnim kolapsom. Usljed podizanja nivoa mora kao posljedice globalnog zagrijavanja, ona će, najduže za nekoliko decenija, potpuno nestati ne samo sa investitorske, već i sa geografske mape. Stoga je država Kiribati – iako jedna od najatraktivnijih prirodnih destinacija sa 33 egzotična ostrva – dobila i neslavnu titulu najvećeg turističkog gubitnika. Prošle godine imala je svega 6.000 turista, što ju je, prema dostupnim podacima, kvalifikovaklo za najslabije posejćenu zemlju u svijetu.
Predsjednik koji diluje kokain
Troškovi spasavanja ostrva su ogromni i daleko prevazilaze mogućnosti lokalne ekonomije, pa su se njegovi zvaničnici, kao i predstavnici ostalih malih ostvrskih zemalja kojima prijeti ista sudbina, obraćali za pomoć najrazvijenijim državama, ali bez većeg uspjeha. Zato su lokalne vlasti donijele odluku da obezbijede preživljavanje nacije kroz iseljavanje u dva pravca: kupovinom zemljišta na ostrvu Fidži radi preseljenja, i kroz proces migracije u vidu otvaranja novih radnih mjesta na Novom Zelandu. Odluka da se cijela nacija preseli u dvije hiljade kilometara udaljenu novu domovinu, usljed nezaintersovanosti ostatka svijeta, posebno onog bogatog, da pruži pomoć zemljama koje su najviše ugrožene klimatskim promjenama – mogla bi da bude samo uvod u sljedeću seobu naroda i novu krizu ekoloških izbjeglica.
Još jedna od slijepih mrlja na ulagačkoj mapi, ali iz potpuno drugačijih razloga, je Surinam, zemlja na sjeveru Južne Amerike, koja je tokom 2014. godine zvanično dobila samo četiri miliona dolara stranih direktnih investicija. Riječ je o bivšoj holandskoj koloniji koja je stekla nezavisnost 1975. godine i prostire se na 163.000 kvadratnih kilometara. Mada je jedna je od najmanjih južnameričkih država, istovremeno je karakteriše najveća etnička, vjerska i kulturna raznolikost, a većinu stanovništva čine Indijci, dok je službeni jezik i dalje holandski. Osim što ovakve osobenosti Surinam prilično izoluju od ostatka Južne Amerike, zemlja je i sama podijeljena usljed činjenenice da je 80 odsto južnog dijela pokriveno prašumom, pa najveći dio stanovništva živi na sjeveru države.
Surinam je izrazito zavisan od stranih investicija, s obzirom da se najveći dio ekonomije bazira na sirovinama, prije svega boksitu, šećeru, nafti i zlatu, a stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom. U zemlji je veoma raširen kriminal, što i nije za čuđenje kada se ima u vidu da je na njenom čelu Desi Buterse, čovjek sa zavidnom prestupničkom biografijom u kojoj dugogodišnje optužbe za korupciju čine najmanje bitnu stavku. Naime, aktuelni predsjednik je bježao pred Interpolom zbog holandske tužbe iz 1999. godine za krijumčarenje 474 kilograma kokaina, a sudilo mu se i za ubistvo 15 vodećih članova opozicije nakon političkog prevrata 1980. godine, kada je kao vođa pučista suspendovao ustav i raspustio parlement. Tradicinalni ekonomski partneri, Holandija i SAD, ali i drugi zapadni investitori, osim problema sa prvim čovjekom Surinama, nezadovoljni su i sve većim demografskim prisustvom Kineza u ovoj zemlji i njihovim rastućim političkim uticajem u posljednje vreme.
Islamska država prihoduje od muške prostitucije
Gambija, pak, u odnosu na prošlogodišnjih 28 miliona dolara stranih investicija, bilježi daleko veći uvoz i to sredovječnih žena iz Sjedinjenih Država i zemalja EU. U ovoj zemlji zapadne Afirike, siromašnoj sirovinama koje bi privukle strane ulagače, turizam čini čak 40 odsto BDP, zahvaljujući veoma razvijenom seks – turizmu. Veliki broj klijentkinja iz zapadnih zemalja dolazi ovdje radi “romantičnog odmora“, koji podrazumijeva seksualne usluge lokalnih mladića (u žargonu ih zovu “bumsters“) u zamjenu za novac, skupe darove ili vize. Iako Gambiju posjeti i do 50.000 britanskih turista godišnje, ona je česta meta kritika baš u Velikoj Britaniji, prije svega zbog kršenja ljudskih prava. Prije nekoliko godina, Gambija je izazvala diplomatsku krizu sa Velikom Britanijom, zbog izvršenja smrtnih presuda nad devet zatvorenika, među kojima je bilo i dvoje državljana Senegala.
Gambijski predsjednik Jahja Džame “proslavio“ se i po tome što je 2007. objavio da uspješno liječi oboljele od AIDS-a pomoću lijeka od kuvanog bilja, kao i po odluci da vikend u cijeloj zemlji počinje od četvrtka, kako bi stanovništvo, pretežno muslimanske vjeroispovesti, imalo više vremena za molitvu i druženje, a zaposleni u javnom sektoru za obradu zemlje. Polovinom decembra ove godine, Džame je Gambiju proglasio islamskom državom, s obrazloženjem da je takva odluka u skladu sa vjerom većinskog stanovništva zemlje i nastojanjima da se ona oslobodi od kolonijalne prošlosti.
U poređenju sa prethodnim primjerima, Haiti, još jedna latinoamerička država, sa gotovo 99 miliona dolara stranih direktnih investicija u prošloj godini predstavlja “investitorsku atrakciju“. Međutim, u carstvu svjetske korupcije, ova zemlja je na najnovijoj listi najkorumpiranijih ostvarila ubjedljivo vođstvo, a njen bivši predsjednik Žan Aristid je, za razliku od surinamskog kolege Butersea, popustio pred pobunom i međunarodnim pritiskom zbog ogromne korupcije i nepotizma, te je 2004. pobjegao iz zemlje. No, za njim je ostala policija koja sada predstavlja glavni izvor korupcije u ovoj zemlji, a slijede je državna ministarstva. Strane kompanije, iz bilo kojeg dijela sveta, suočene su sa “jednakim uslovima“ za sve koji žele da posluju na ovom tržištu: finansijsko poslovanje, izvozni krediti, ugovori i svi mogući poslovni aranžmani imaju tarifu koja se plaća “onima na vrhu“.
Inače, na Haitiju su poljoprivrednici do prije 30 godina proizvodili dovoljnu količinu pirinča za cjelokupno stanovništvo, kada je država bila primorana da carinu na uvozne poljoprivredne proizvode smanji sa 50 na tri odsto. Subvencionirane namirnice, uvezene iz Sjedinjenih Država, uništile su domaću poljoprivredu, a poljoprivrednici izgubili osnovu za svoju egzistenciju, što je prouzrokovalo da većina stanovništva na ostrvu gladuje. Stopa nezaposlenosti je jedna od najviših u Latinskoj Americi, a prije nekoliko godina više od šest hiljada stanovnika je umrlo od kolere. Na sve to, uslijedile su prirodne katastrofe – razorni zemljotres, a potom i uragan, koje su dotukle ionako slabu privredu. Posljedice su se najviše odrazile na na ono malo preostale lokalne poljoprivrede, pa danas većina stanovnika Haitija živi od neke vrste pomoći – bilo da ih pomažu rođaci iz inostranstva, ili humanitarne organizacije.
B92
