Već smo naviki da pri stupanju u poslovni odnos sa bankama, moramo bankarima dati nepreglednu količinu, rekli bismo, nepotrebnih privatnih podataka. Ovo se posebno odnosi na otvaranje računa za prijem plate, izdavanje kartica i odobravanje kredita.
Naime, kada od banke uzmete dokumentaciju koju morate da popunite vjerovatno će se većina vas zapitati šta će banci podaci tipa da li je neko od članova vašeg domaćinstva vlasnik firme ili preduzetnik, ili član upravnog odbora ili drugog organa upravljanja ili rukovođenja ili možda čak politički angažovana ličnost.
A banka upravo sve to traži od nas.
Od ličnih podataka do imovinskih podataka, bankari traže da im kažemo čak i podatke o hroničnim bolestima.
Ovdje se ubrajaju podaci o roditeljima, kućni telefon, drugi kontakt telefon i mobilni telefon, kao i da li je mobilni telefon na prepaid ili postpaid sistemu, podaci o stambenom status, da li živite u sopstvenom stanu, sa roditeljima, iznajmljenom stanu, sami sa ili bez zakupnine, u iznajmljenom stanu sa porodicom ili prijateljima, sa ili bez zakupnine ili u spostvenom stanu pod hipotekom.
Bankare interesuje i naš bračni status, broj članova domaćinstva, broj zaposlenih članova domaćinstva, ukupna primanja domaćinstva, od toga za zaposlene članove domaćinstva ime poslodavca, iznos mjesečne zarade i iznos mjesečnih obustava, ukupni troškovi domaćinstva, vanredni rashodi domaćinstva, podaci o supružniku sa obaveznim ličnim podacima, JMBG i primanjima, primanja klijenta po stavkama, obaveze klijenta po stavkama i još mnogo štošta.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
U ovoj priči svi zaboravljaju najbitniju stavku, a to je ono što nam banke najčešće prećute. Kada uzmemo bančine obrasce za dobijanje kredita kartice, ili otvaranje računa, u čitavoj toj papirologiji ne čitamo baš sve što piše, a na nekim od tih papira piše sljedeće:
„…..Svojim potpisom potvrđujem da me je Banka obavijestila o obradi ličnih podataka u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti podataka o ličnosti i potpisivanjem ovog zahtjeva dajem pristanak na njihovu obradu u smislu navedenog Zakona.”
Ova količina nepotrebnih podataka prije svega ima svrhu da zadovolji interni sistem kategorizacije klijenta od strane informacione aplikacije koja sama “skoringuje” i izračunava da li smo podoban klijent za neki plasman i ukoliko jesmo, koliki je to iznos koji banka može bez rizika da nam odobri.
A jednom kada potpišemo taj obrazac, saglasni smo da, kada zakasnimo par dana sa uplatom rate kredita, dobijamo pozive bankara kojima ne samo da obavještavaju nas da smo zakasnili sa uplatom rate, nego zovu i sva ostala lica čije smo podatke dostavili.
Iako bi ovo okarakterisali kao kršenje privatnosti podataka, na kraju ispada da nije tako jer smo se svojim potpisom saglasili sa tim.
I kao što je lijepo navedeno u primjeru obrasca koji potpisujemo, banka ima pravo da sve podatke dostavi svim trećim licima sa kojima Banka ima zaključene odgovarajuće ugovore o poslovnoj saradnji.
Ako pitate banke zašto im je potrebno da znaju baš sve o klijentu, dobićete jednostavan odgovor o tome da im Zakon tako nalaže. Saznanje ko su treća lica sem decidno navedenih kojima banke dostavljaju naše podatke, uz našu ipak neopreznu pismenu saglasnost, će nas uvijek nekako zaobići.
A možda i neće!
izvor: kamatica.com
