U posljednjih pet godina vodi se “rat” između onih koji su za štednju i onih koji su za stimulisanje državne potrošnje u koje spada i nobelovac Krugman.
Portal Biznis insajder (Business insider) piše o tome ko je u ovom ratu pobijedio, prenosi B92.
Tako se na jednoj strani “zaraćenih” strana nalaze ekonomisti i političari koji žele da povećaju vladinu potrošnju kako bi prevazišli ekonomsku slabost u privatnom sektoru.
Ekonomisti poput Pola Krugmana smatraju da će potrošnja pomoći da se smanji nezaposlenost i da se poveća ekonomski rast dok se privatni sektor ne oporavi.
Na drugoj strani su ekonomisti i političari koji žele da skrešu potrošnju i da smanje deficite državnih budžeta. Ovi ekonomisti smatraju da će povećanje potrošnje samo da podigne dug koji je ionako u crvenoj zoni. Ako vlade ne smanje svoje troškove, moglo bi da dođe do prelaska dozvoljene zone koju određuje odnos duga i BDP-a, poslije čega bi ekonomski rast teško ostvariti.
Te zemlje bi takođe bile zahvaćene hiper-inflacijom, jer će investitori u državne obveznice biti uplašeni i zahtijevaće veće kamate.
Ova debata nije bila samo akademska.
Jer oni koji su bili za vladine stimulacije su dobili jednu bitku kada je riječ o finansijskoj krizi u zemljama poput SAD-a gdje je sprovedena politika stimulativnih paketa.
Ali njihovi suparnici su uzvratili. I u nekoliko posljednjih godina, vladine politike u Evropi i SAD-u su bili takve da su sprovodili smanjenje troškova zbog rizika od kolapsa uslijed prevelikog duga.
Ipak, poslije dugogodišnje debate, Biznis insajder piše da je evidentno da je ova druga grupa ekonomista koja se zalagala za mjere štednje griješila.
Na primjer, Japan je nastavio da uvećava svoj dug u odnosu na BDP i to znatno iznad praga poslije koga su mislili da će nastati kolaps, a njihove kamatne stope su ostale izuzetno niske.
Još bolji primjer su one zemlje koje su prihvatile mjere štednje kao što su UK i Grčka i na kraju završile sa recesijom a u slučaju Grčke i sa depresijom.
Čak štaviše, zbog smanjene ekonomske produktivnosti došlo je do manjeg prikupljanja poreza što je opet prouzrokovalao da deficit budžeta ostane veliki.
Tako da postoji empirijski dokaz išao u korist nobelovcu Krugmanu i ostalim ekonomistima i političarima koji su se zalagali da treba podsticati potrošnju.
A zatim prošle nedjelje je otkriven ključni dokaz koji je “počistio” pristalice mera štednje. Naime otkriveno je da računica koja je pokazivala da ne postoji ekonomski rast kada dug dostigne nivo od 90 odsto BDP-a, ima aritmetičku grešku.
Kada je greška ispravljena ustanovljeno je da dug od 90 odsto BDP-a samo usporava ekonomski rast i da posljedice nisu ni blizu opasne kako su predstavljene.
Otkrivanjem ove matematičke greške pokret koji je bio za štednju je ostao bez svog glavnog argumenta. Time je diskusija završena. Pol Krugman je pobijedio. Ostaje samo pitanje da li će momci koji su izgubili biti dovoljno veliki da priznaju poraz.
