Rijetki minerali danas se nalaze u srži moderne tehnologije, iako većina ljudi nikada nije čula za njih. Oni pokreću napredne sisteme, kao što su magneti u električnim vozilima, vjetroturbinama, pametnim telefonima, naprednim vojnim sistemima, borbenim avionima i alatima za proizvodnju čipova. Kina trenutno posjeduje oko 60–70% svjetske proizvodnje rude rijetkih minerala i skoro 90% kapaciteta za njihovo prerađivanje.
Njena dominacija je još veća kod teških rijetkih metala kao što su disprozijum i terbium, gdje njen udio dostiže 95–99%. Posljednje kineske kontrole izvoza germanijuma, galijuma, antimona i više ključnih rijetkih minerala jasno su pokazale koliko je ovaj lanac snabdijevanja koncentrisan i osjetljiv. Ove mjere već su izazvale probleme za zapadne proizvođače automobila i odbrambene industrije, jer je postalo očigledno da jedna država može usporiti razvoj tehnologije i vojne opreme drugih zemalja samo ograničavanjem pristupa materijalima koji su nevidljivi javnosti, ali ključni za savremeni život.
Ova situacija se odvija u trenutku intenzivnog takmičenja između Sjedinjenih Država i Kine, dvije globalne sile koje se bore za tehnološko, vojno i ekonomsko vođstvo. Rijetki minerali postali su strateška tačka pritiska jer su industrije koje zavise od njih, kao što su poluprovodnici, električna vozila, čista energija, robotika i avio-industrija, stubovi buduće ekonomije. Kina je svoju dominaciju gradila decenijama, oslanjajući se na dugoročno planiranje, državne subvencije i labave ekološke standarde. U isto vrijeme, većina zapadnih zemalja je dozvolila da domaći kapaciteti propadnu zbog visokih troškova i rigoroznih propisa. Kada je zavisnost postala strateški problem, Kina je već kontrolisala skoro cio lanac snabdijevanja, od rudarenja sirovina do proizvodnje polugotovih i gotovih proizvoda. Danas jedan borbeni avion F-35 sadrži oko 420 kilograma rijetkih minerala, dok jedna podmornica klase Virginia koristi više od 4.000 kilograma. Ove brojke pokazuju da bezbjednost snabdijevanja nije samo ekonomsko, već i odbrambeno pitanje.
Tu se postavlja ključno pitanje: kako SAD i Zapad trenutno pokušavaju da smanje rizik i da se odvoje od lanca snabdijevanja koji predvodi Kina, i šta to znači za sadašnji trenutak i za narednu deceniju? Zapad pokušava da za nekoliko godina izgradi industrijsku nezavisnost koju je Kina stvarala trideset godina. Ovo povlači pitanje brzine, troškova, tehničkih izazova i političkih posljedica. Takođe, otvara se još niz pitanja o tome kako obezbijediti materijale koji će biti sve vrjedniji kako vještačka inteligencija, automatizacija i napredna odbrambena tehnologija budu napredovali.
U posljednjih pet godina, zapadne vlade su preduzele više koraka nego u prethodne tri decenije. SAD su od 2020. investirale više od 400 miliona dolara kako bi obnovile domaće rudarenje i preradu. Rudnik Mountain Pass u Kaliforniji ponovo proizvodi okside lakih rijetkih minerala uz podršku Ministarstva odbrane. MP Materials je 2024. proizveo više od 1.300 tona neodimijum-praseodimijum oksida. U Teksasu se završava fabrika magneta koja bi trebalo da proizvodi oko 1.000 tona NdFeB magneta godišnje.
Australijski Lynas je dobio više od 150 miliona dolara za izgradnju postrojenja za preradu lakih i teških rijetkih minerala u SAD. Dodatno, početkom 2025. USA Rare Earth je najavio proizvodnju 99,1% čistog disprozijum oksida iz svog rudnika Round Top, što predstavlja važan korak ka nezavisnosti ovog lanca dobavljanja. Evropska unija je 2023. usvojila Zakon o kritičnim sirovinama, postavljajući ciljeve da do 2030. godine obezbijedi 10% domaće eksploatacije, 40% prerade i 25% reciklaže strateških sirovina. EU je označila 47 domaćih i 13 stranih projekata kao „strateške“ i ubrzala njihovu dozvolu i finansiranje. U Africi Zapad podržava rudnike u Malaviju i Južnoj Africi, dok je brazilski projekat Serra Verde postao prvi ozbiljni isporučilac i lakih i teških koncentrata van Azije.
Ovi primjeri pokazuju da je Zapad spreman da ide u pravom smjeru uprkos visokim troškovima. SAD su 2025. uvele istorijski mehanizam garantovane cijene od 110 dolara po kilogramu NdPr oksida, kako bi zaštitile domaću proizvodnju od kineske prakse prodavanja po vještački niskim cijenama. Pentagon je takođe preuzeo 15% udjela u MP Materials i planira da potroši do milijardu dolara na nacionalne zalihe rijetkih minerala. Ovako rijetka praksa, gdje država direktno učestvuje u privatnim projektima, ukazuje na urgentnost i relevantnost situacije, a uz to Japan i Australija nastavljaju da podržavaju projekte širom svijeta, posebno one koji mogu obezbijediti teške rijetke minerale.
Ipak, napredak je spor u nekim djelovima lanca. Kapaciteti za preradu rijetkih minerala van Kine i dalje su veoma ograničeni. Mnoge zapadne fabrike su još uvijek na nivou pilot-projekta, što znači da će proći godine dok ne dostignu pun kapacitet. Evropa i dalje zavisi od Kine za više od 95% snabdijevanja. Ovo je proces koji zahtijeva godine, visoku stručnost i ogromna ulaganja. Prelazak iz laboratorijskih uzoraka u masovnu industrijsku proizvodnju biće spor i komplikovan.
Imajući u vidu sve navedeno, zaključak je jedinstven. Put će biti skup, spor i dug, ali cilj dostižan. Zapad obnavlja industriju koju je decenijama zanemarivao. U narednoj deceniji, strateška ulaganja u rijetke minerale i druge kritične sirovine odrediće ko će biti tehnološka i ekonomska sila. Industrije budućnosti, kao što su AI, autonomni sistemi, napredna odbrana, električni transport i čista energija, direktno su zavisne od sigurnog i kontinuiranog snabdijevanja ovim materijalima.
Izvor: Blic, autor: Petar Donić, konsultant za digitalizaciju
