Mjere poput akcije „Limitirane cijene“, odnosno administrativno ograničavanje cijena, nemaju stvarni značaj niti dugoročne efekte, ocijenio je u intervjuu za Bankar privrednik i vlasnik kompanije Put Gross Hasan Ramović.

On ističe da veliki broj građana ne osjeća korist od takvih poteza i ne vidi nikakav boljitak.

„Po mom mišljenju, onog trenutka kada se u tržište počnu uvoditi administrativne mjere, to je jasan znak da su projekti i programi Vlade, odnosno države, ušli u ćorsokak. Ekonomiju treba voditi tako da bude stimulativna za sve – da svako može pokriti svoje troškove, a da građani zarade dovoljno da mogu kupiti proizvode po realnoj cijeni. Ne treba stvarati privid da je nešto jeftinije, već obezbijediti uslove u kojima tržište funkcioniše zdravo i održivo“, poručio je Ramović.

Kako biste ocijenili poslovanje Put Grossa u prošloj godini, i koji su bili ključni faktori za ostvarenu profitabilnost i rast neto dobiti u prošloj godini?

Poslovanje, kada je riječ o sagledavanju uspjeha i završnog računa, zavisi od brojnih faktora. Nesporno je da promet i profit rastu usljed rasta cijena. Međutim, taj rast je relativan – jer za isti iznos profita danas ne možemo, na primjer, kupiti onoliko kvadrata ili robe koliko smo mogli prethodne godine. Drugim riječima, kada dođe do inflacije i pomjeranja cijena, sagledavanje ekonomskih rezultata postaje znatno složenije i zahtijeva detaljnu analizu kako bi se realno procijenilo stanje poslovanja. Ključni faktor profitabilnosti u takvim okolnostima jeste štednja, odnosno smanjenje troškova.

Kakav rezultat očekuje na kraju 2025. godine? 


Očekujem pozitivan rezultat, ali na njega će, najvjerovatnije, značajno uticati i deinvestiranje firme. Naime, knjigovodstvena vrijednost određenih osnovnih sredstava, odnosno poslovnih prostora koje posjedujemo, niža je od njihove tržišne vrijednosti. Prodajom tih objekata po tržišnim cijenama profit će, naravno, biti izražen, ali to ne predstavlja rezultat direktnog poslovanja, već posljedicu deinvestiranja koje je neophodno kako bismo održali likvidnost i smanjili zaduženost. Budući da su kamatne stope već porasle u odnosu na prethodni period, moramo se oslobađati kredita i pratećih troškova kamata koji dodatno opterećuju poslovanje.

Kada je riječ o radnoj snazi, da li Vaša kompanija ima problem s tim?

Manjak kvalitetne radne snage je očigledan. Ljudi koji su sposobni da zarađuju, koji imaju ambicije i planove da investiraju od svoje zarade, u velikoj mjeri su napustili naše prostore i otišli u inostranstvo.

Šta je, po Vašem mišljenju, rješenje tog problema?

Rješenje je rast ekonomije – ali na realnim osnovama. Potrebno je povećati proizvodnju, jer jedino rast proizvodnje može donijeti stabilne uslove u privredi. Nažalost, proizvodnje gotovo da i nemamo, a realni sektor je veoma slab. Bukvalno živimo od turizma, dok je većina radne snage zaposlena u državnim institucijama. Država ima ogroman aparat koji se mora izdržavati iz realnih prihoda, a oni dolaze od poreza. Dakle, situacija nije sjajna. Ajde da pređemo odmah na sljedeću temu, jer bih na ovo mogla postaviti još pet potpitanja – tema je zaista široka.

Kako kompanija balansira veleprodaju i maloprodaju u svom portfoliju, i postoji li prostor za snižavanje marži, obzirom na stalne prigovore o cijenama u Crnoj Gori?


Mi balansiramo poslovanje prvenstveno zbog nelikvidnosti kupaca na veliko. Zbog toga smo počeli da širimo mrežu maloprodajnih objekata na sjeveru Crne Gore, i taj segment nam za sada ide prilično dobro. Trenutno radimo gotovo podjednako u maloprodaji i veleprodaji, ali prostor za veleprodaju se sve više smanjuje, jer u Crnoj Gori raste broj velikih trgovačkih sistema koji međusobno vode ozbiljnu konkurenciju. Ti sistemi ostvaruju velike promete i najčešće kupuju robu direktno od proizvođača, kako bi obezbijedili što konkurentnije cijene, pa samim tim posrednici iz veleprodaje imaju sve manje prostora za djelovanje.

Lično, iz ugla trgovca i nakon 36 godina iskustva u sopstvenom preduzeću, ne mislim da trgovci ostvaruju velike marže. Cijene, po mom mišljenju, najviše rastu zbog poreza i akciza, koje su značajno podigle cijene osnovnih proizvoda, posebno pića. Takođe, povećanje stope PDV-a sa 17% na 21% imalo je direktan uticaj na rast cijena. Osim toga, država je svojim odlukama i zakonima povećala neto zarade, što je dovelo do većeg priliva novca u opticaju. Kada se pojavi višak novca, prirodno raste i potrošnja, a s njom i potreba za većim maržama, jer istovremeno rastu i troškovi poslovanja. To je, manje-više, stav koji dijele i brojni ozbiljni ekonomisti, što se može vidjeti i u javnim istupima i analizama.

Da li vidite za potrošače krajne efekte akcija kakva je “Limitirane cijene”, i šta u tom kontekstu sprovodite u svojoj maloprodaji?


Sve odluke Vlade, kako da kažem, imaju određene efekte, ali često su to efekti populizma. To je, slikovito rečeno, kao kada majka tepa djetetu: “Ajde, dođi ovamo”, a zapravo hoće da ga udari.

Da pojasnim – smatram da mjere poput ograničavanja cijena nemaju stvarni značaj niti dugoročne efekte. Prateći intervjue i javne reakcije, vidi se da veliki broj građana uopšte ne osjeća korist od takvih poteza i ne vidi nikakav boljitak. Po mom mišljenju, onog trenutka kada se u tržište počnu uvoditi administrativne mjere, to je jasan znak da su projekti i programi Vlade, odnosno države, ušli u ćorsokak.

Ekonomiju treba voditi tako da bude stimulativna za sve – da svako može pokriti svoje troškove, a da građani zarade dovoljno da mogu kupiti proizvode po realnoj cijeni. Ne treba stvarati privid da je nešto jeftinije, već obezbijediti uslove u kojima tržište funkcioniše zdravo i održivo.

Da li mislite da država kroz programe podržava razvoj poljoprivrede i privrede?

Mislim da država donekle podržava razvoj poljoprivrede, dok podrška privredi je mnogo manja i gotovo se ne osjeća kada je u pitanju industrija i poslovni sektor.

Koji su vaši planovi za mljekaru „Milka“, i kako mislite da je moguće povećati potrošnju domaćih mljekarskih proizvoda?


Za Milku je bila potrebna ogromna investicija da bi opstala. Mi smo učestvovali na IPARD programima, ali nam sredstva nijesu dodijeljena, iako je firma Put Gross značajno investirala. Ušli smo u Milku da riješimo probleme koje je tada imala, prvenstveno da bismo isplatili kooperante. Živim u Bijelom Polju i sam sam porijeklom sa sela, pa znam šta znači kada seljak preda sav svoj proizvod, a mljekara ne može da plati.

Nisam ušao s namjerom da kupim Milku za sebe, već da pomognem. Ipak, toliko sam uložio da je vlasnik Milke, Mićo Kadović, prenio vlasništvo na Put Gross, jer sam kroz pozajmice uložio gotovo milion i po eura. Međutim, nakon kontrole, a predstoji i evropska inspekcija, utvrđeno je da Milka, prema evropskim normama, nema uslove za dalji rad i opstanak.

Koji su vaši planovi što se tiče Milke konkretno?

Što se tiče Milke, trenutno imam neke razgovore s Francom koji je zadužen za taj segment. Ako pitate hoće li Milka biti prodata – moje je mišljenje da hoće.

Koje su, po vama, najveće prepreke u poslovnom ambijentu Crne Gore, posebno na sjeveru, i kako ih vaša kompanija prevazilazi?

Ambijent u kojem poslujemo mijenja se veoma često i u veoma kratkom vremenu, i to je najveći problem. Što se tiče sjevera, u odnosu na ostale dijelove Crne Gore, taj region je potpuno zapostavljen. Radovi koji su započeti na Đalovici, Pećinama i Bjelasici trenutno su u totalnom zastoju, a sjever nema kapacitete da poveća prihode i učestvuje u bruto nacionalnom dohotku na državnom nivou.

Nedostatak radne snage natjerao je mnoge Bjelopoljce, odnosno stanovnike sjevera, da odu trbuhom za kruhom u inostranstvo. Zbog toga, čak i kada bismo pokrenuli ozbiljnu proizvodnju, ako u startu ne bismo mogli ponuditi konkurentne plate, veoma bi bilo teško razviti i održati takvu proizvodnju.


Kakva saradnju imate s bankama kada je riječ o kreditiranju i finansijskoj podršci?

Banke su fokusirane na realni sektor, jer znaju da je plasman novca u realnu ekonomiju jedina sigurna investicija. Sve što se ulaže u potrošnju nije dovoljno sigurno da bi banke imale garanciju da će novac biti vraćen u istom obimu, jer novac, kako znamo, kroz inflaciju gubi vrijednost.

Što se tiče moje firme, imam izuzetnu saradnju s bankama i podršku za sve projekte koje planiram, ali kamatne stope nisu primjerene. Kamate se veoma teško zarađuju i, po mom mišljenju, visoke su.