Mnogo se pisalo o trgovinskom ratu i carinama koje su uvedene dolaskom Donalda Trampa u Bijelu kuću i o njihovim efektima na evropsku ekonomiju, ali izgleda da je mnogo manje pažnje posvećeno tome kako se ta dešavanja mogu odraziti na tržište rada.

Ipak, od ključne je važnosti kakva će sudbina zaposlenih biti u novim okolnostima, jer ekonomska nestabilnost smanjuje broj prilika koje se nude na tržištu rada i slabi sigurnost zaposlenja.

Jedan od pokazatelja zdravlja tržišta rada je stopa objavljivanja novih radnih mjesta, koja je direktna posljedica osjećaja stabilnosti i perspektive kod poslodavaca. Kada je u ponudi mnogo poslova, znači da se kompanije osjećaju sigurno i spremne su da zaposle nove ljude. Kada ponuda oslabi, to je znak opreza, a pad oglasa za posao rani je signal usporavanja.

Poslodavci obično prvo zaustavljaju nova zapošljavanja mnogo prije eventualnih otpuštanja, pa je stopa slobodnih radnih mjesta važan rani indikator. Podaci trenutno pokazuju da rizici postoje.

U prvom kvartalu ove godine, prema junskim podacima, došlo je do blagih padova u stopi slobodnih radnih mjesta u eurozoni u odnosu na prethodni kvartal, ali je pad izraženiji na godišnjem nivou. Najveći pad u ponudi novih radnih mjesta desio se na početku pandemije, mnogo veći nego u vrijeme finansijske krize prije više od 15 godina. Tržište rada se donekle oporavilo tokom 2021. i 2022. godine, ali sada je ponovo uočljiv pad, naročito u Njemačkoj, Grčkoj, Austriji i Švedskoj.

Za zaposlene to znači manje prilika da promijene posao, manji prostor za pregovore o većim platama i duže čekanje na pronalaženje novog zaposlenja u slučaju otkaza.

Drugi važan indikator je smanjenje broja radnih sati i smjenskog rada, što takođe često prethodi otpuštanjima ili zamrzavanju zapošljavanja.

U Evropskoj uniji zaposleni su prošle godine u prosjeku radili 36 sati nedjeljno, uključujući i one sa punim i sa skraćenim radnim vremenom. Najduži radni tjedan imala je Grčka – 39,8 sati, a najkraći Nizozemska – 32,1 sat.

Broj radnih sati smanjen je za 0,3% u prvom kvartalu i u eurozoni i u EU na kvartalnom nivou. Na godišnjem nivou povećan je za 0,1% u eurozoni, dok je u EU pao za 0,2%. Ako se trend smanjenja nastavi, najviše će pogoditi one sa nižim i srednjim prihodima, koji ionako teško podnose rast troškova života.

"/>

Čak i ako ukupni nivo zaposlenosti ostane isti, sve je češće da radnici koji imaju posao ne mogu ostvariti željeni broj radnih sati. U prvom kvartalu ove godine oko 10,9% aktivnog stanovništva Evrope, odnosno 23,6 miliona ljudi, bilo je nedovoljno iskorišćeno. To ukazuje da je pad kvaliteta poslova veći nego što pokazuju same brojke o nezaposlenosti.

Institucionalne mjere zaštite zaposlenih u EU sve više slabe, što je zabrinjavajuće u trenutku kada se još ne mogu u potpunosti sagledati mogući ekonomski šokovi od carina.

Globalni indeks zaštite radnih prava za prošlu godinu (0–100) pokazuje da zemlje poput Norveške, Švedske, Finske, Francuske i Italije imaju skor 94, Njemačka 88,5, a Ujedinjeno Kraljevstvo 88 poena.

Istovremeno, uočavaju se pravne praznine u oblastima poput zaštite od nepoštenog otkaza ili jednakog tretmana za radnike sa ugovorima na određeno. To znači da čak i u stabilnim vremenima dio radnika ostaje nezaštićen od iznenadnog gubitka posla ili pogoršanja uslova rada.

Globalni indeks radničkih prava Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) za ovu godinu pokazuje da je prosječan skor za Evropu lošiji nego prethodnih godina, a da se prava krše u oblastima kao što su pravo na štrajk, sindikalno organizovanje i pristup sudskoj zaštiti.

„U Evropi je u posljednjih deset godina prisutno ubrzano pogoršanje prava, a pad je najveći u odnosu na bilo koji drugi region na svijetu. Skor je 2014. iznosio 1,84, a sada 2,78. Gotovo tri četvrtine evropskih zemalja prekršilo je pravo na štrajk, a u više od polovine je onemogućen ili ograničen pristup sudskoj zaštiti, što je veliki rast u odnosu na 32% iz 2024.“, navodi ITUC, prenosi Euronews.

Sve ovo pokazuje da se stanje na tržištu rada i u pogledu prihoda zaposlenih pogoršava i izaziva sve veću napetost. Negativni efekti carina stoga ne nose samo rizik usporavanja ekonomije, već mogu ozbiljnije pogoditi radnike upravo zato što institucionalni alati za prevazilaženje kriza postaju sve slabiji.

Narednih nekoliko kvartala pokazaće da li kombinacija pritiska carina i slabljenja zaštite zaposlenih može donijeti trošak ne samo u vidu gubitka radnih mjesta, već i u smislu dugotrajnog slabljenja pregovaračke moći radnika.