Moj nedavni tekst, objavljen na portalu LINKS povodom godišnjice osnivanja socijalističke Jugoslavije 29. novembra 1943, izazvao je kritike jer je navodno suviše apologetski. Tačno je da je socijalistička Jugoslavija bila daleko od utopije, a njeni politički, ekonomski i društveni nedostaci – koje je Milovan Đilas elokventno kritikovao još 1957. u svojoj Novoj klasi – dobro su dokumentirani. Međutim, svrha mog teksta nije bila da Jugoslaviju predstavi kao besprijekoran uzor, već da njenu vizionarsku državotvornost kontrastira sa savremenim kapitalističkim državama koje počivaju na ideji „kraja istorije“. Među kritikama koje su mi upućene našla se i tvrdnja da u svom tekstu slavim državu čiji je ekonomski model bio inherentno neodrživ i neefikasan, i čiji su svi uspjesi koje nabrajam u potpunosti zasnovani na stranim kreditima. U ovom tekstu nastojaću da raskrinkam ovaj argument koji se uporno poteže, i da ispitam historijske i ekonomske realnosti razvoja Jugoslavije u prilog jednoj uravnoteženoj perspektivi.
Uobičajen narativ o jugoslavenskoj ekonomiji kaže da je njen poslijeratni razvoj bio zasnovan na vanjskom dugu. Međutim, ta tvrdnja zahtijeva preispitivanje, jer suviše pojednostavljuje ekonomsku putanju zemlje i previđa neke značajne nijanse. Pažljivija analiza pokazuje da se Jugoslavija oslanjala na vanjsko zaduživanje u ograničenom razdoblju, a čak i tada je, prema međunarodnim standardima, teret duga bio umjeren.
Nizak nivo duga do 1973. Gotovo tri desetljeća poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je održavala nizak nivo vanjskog duga, ekvivalentan nivou od oko 20% njenog BDP-a. Ova brojka je povoljna u poređenju sa savremenim mjerilima kao što je, na primjer, gornja granica duga koju je Europska unija postavila na 60%, a koje se pridržava samo nekoliko zemalja, poput Njemačke (62%), dok je druge poput Francuske (111%) značajno prekoračuju. Privredni rast Jugoslavije u tom razdoblju bio je prvenstveno vođen domaćom industrijalizacijom i jedinstvenim sistemom radničkog samoupravljanja, podržanim umjerenim inozemnim zaduživanjem.
U to vrijeme je jugoslavenska strategija zaduživanja bila usklađena sa zdravim ekonomskim principima: investicije financirane eksternim zajmovima bile su produktivne, a prinosi veći od troškova zaduživanja. Ti prinosi su također bili konvertibilni u odnosu na strane valute, što je Jugoslaviji omogućavalo da efikasno servisira svoj dug. Čak i marksistička ekonomija (Amin, 1974) prepoznaje značaj pristupa kreditima za samostalan privredni razvoj. To, međutim, nije dovoljan uvjet, jer autocentričan razvoj, kako ga opisuju Amin i drugi marksistički ekonomisti, uključuje rast ponude i potražnje koji doprinosi razvoju domaćeg tržišta. U tom pogledu je i jugoslavenska ekonomska politika u prvih 30 godina ispunjavala taj uvjet, o čemu svjedoči pojava industrija dotad nepoznatih u regiji, kao što su proizvodnja automobila i aviona, elektronika i druge.
Prekretnica: 1973-1982. Priča o Jugoslaviji koja „živi od zaduživanja“ u velikoj mjeri potječe od ekonomskih problema 1970-ih. Taj period je označio bitno odstupanje od ranijeg obrasca suzdržanog zaduživanja uslijed kombinacije vanjskih šokova i unutrašnje neefikasnosti. Naftna kriza iz 1973. godine, zajedno sa globalnim usporavanjem ekonomije, smanjila je potražnju na zapadnim tržištima, što je značajno utjecalo na devizne prihode Jugoslavije. Istovremeno, rastuće globalne kamatne stope povećale su troškove servisiranja postojećeg duga, što je dodatno opteretilo privredu.
Na unutrašnjem planu, ustavne reforme iz 1974. prebacile su ekonomsko odlučivanje na republike i pokrajine. Mada joj je cilj bio demokratizacija ekonomskog upravljanja, ova decentralizacija je rezultirala nekoordiniranim i neefikasnim investicijskim praksama. Resursi su često dodjeljivani manje produktivnim ili politički motiviranim projektima, što je pogoršalo postojeću ekonomsku neefikasnost i potkopalo ukupnu strategiju razvoja zemlje (Horvat, 1985).
Dok je nivo jugoslavenskog izvoza ostao stabilan, devizni prilivi su opali. Ova neusklađenost značajno je opteretila sposobnost zemlje da servisira svoj vanjski dug, mada je odnos duga i BDP-a – koji je 1982. godine dosegao vrhunac od 32 posto – ostao umjeren u poređenju sa mnogim razvijenim i zemljama u razvoju. Koeficijent servisiranja duga, koji odražava udio deviznih prihoda izdvojen za otplatu duga, premašio je 25 posto do kasnih 1970-ih, stvarajući neodrživu dinamiku zaduženosti uprkos relativno niskom ukupnom nivou duga (Denitch, 1994).
Između 1972. i 1982. vanjski dug Jugoslavije porastao je sa 2,4 na 20,3 milijarde dolara, što je devetostruko povećanje (Cvikl i Mrak, 1996). Ta eskalacija je odražavala ne samo potrebu za dodatnim zaduživanjem, već i rastući teret servisiranja postojećih kredita uslijed pada prinosa od investicija.
Restrukturiranje duga i posljednje desetljeće Tokom 1980-ih, međunarodne financijske institucije ograničile su Jugoslaviji pristup novom financiranju, prisiljavajući zemlju na programe restrukturiranja duga u okviru Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Ti programi su nametnuli mjere štednje, obuzdavajući domaću potražnju i sužavajući fiskalni prostor. Do 1991. godine, Jugoslavija je uspjela smanjiti svoj vanjski dug na 15,3 milijarde dolara, što pokazuje da je zemlja aktivno radila na upravljanju i smanjenju svojih obaveza tokom posljednjeg desetljeća svog postojanja.
Međutim, programi MMF-a su imali značajnu socijalnu i ekonomsku cijenu. Mjere štednje su pogoršale nezaposlenost i regionalne nejednakosti, produbljujući političke tenzije i doprinoseći konačnoj fragmentaciji države (Woodward, 1996).
Poreklo mita o zaduženoj Jugoslaviji u kolektivnom pamćenju Mit o Jugoslaviji koja „živi od zaduživanja“ i dalje postoji jer se period visoke zaduženosti i potonjeg gubitka pristupa međunarodnim kreditima poklopio s teškom ekonomskom krizom koja je duboko utjecala na svakodnevni život u zemlji. Krizu su obilježili nagli pad industrijske proizvodnje (sa 7,8% u razdoblju 1960-80. na 1,4% u razdoblju 1980-89), vrtoglavi rast nezaposlenosti, neobuzdana inflacija (koja je do 1987. dosegnula nivo od 167 posto) i pad životnog standarda od kako su prihodi po zaposlenom postali negativni za 1,5 posto tokom 1980-ih (Svjetska banka, 1991). Dok je posljednja savezna vlada Ante Markovića na kraju stavila inflaciju pod kontrolu, razoran udarac ekonomiji naneli su strukturni problemi, ogoljeni dužničkom krizom i pogoršani mjerama štednje koje je nametnuo MMF.
Paket MMF-a pokrenuo je kolaps većeg dijela dobro razvijene teške industrije Jugoslavije. Mnoga društvena poduzeća preživjela su samo zahvaljujući neisplaćivanju plata, što je do kraja 1990. preko pola milijuna radnika ostavilo bez prihoda. Do rujna 1990. godine, 600.000 radnika je već ostalo bez posla. Povrh toga, Svjetska banka je identificirala 2.435 industrijskih poduzeća za likvidaciju, što je ugrozilo još 1,3 milijuna radnika – skoro polovicu preostale industrijske radne snage u zemlji (Chossudovsky, 1997). Te mjere su produbile ekonomski raspad, ostavljajući neizbrisiv trag na kolektivnu psihu.
Traumatični događaji u posljednjem desetljeću postojanja države, učvrstili su kod ljudi iz bivše Jugoslavije percepciju da su ekonomski problemi proistekli iz neodrživog oslanjanja na vanjski dug, zasjenjujući prethodne desetljeće uravnoteženog rasta i suzdržanog zaduživanja. To emotivno nasljeđe do danas definira okvir ekonomske historije Jugoslavije i na domaćem i na međunarodnom planu.
Dmitry Pozhidaev
Elusive Development, 02.12.2024.
Prevela Milica Jovanović
Peščanik.net, 24.12.2024.
