Neposredno prije raspada, Jugoslavija je imala više turista nego stanovnika, čak 20,5 miliona, od kojih su skoro polovinu činili stranci. Sa ukupnom potrošnjom stranih turista od 3,5 milijardi dolara, država koja će vrlo brzo nakon toga nestati sa mape, bila je među 25 vodećih turističkih zemalja u svijetu. Iako su Njemci važili za škrtice, preko 70% deviznih prihoda poticalo je od gostiju iz Njemačke, Italije, Austrije i SAD.

Jugoslavija je neposredno poslije Drugog svjetskog rata nastojala da privuče strane goste prvenstveno iz Istočne Evrope, ali je već početkom pedesetih godina postala prva socijalistička zemlja koja se okrenula turistima iz zapadnih zemalja. Tome je doprinio i Titov razlaz sa Staljinom, pa samim tim i drugačija geopolitička pozicija Jugoslavije u poređenju sa državama Istočnog bloka.

Pored toga, počev od 1952. godine, u zemlji je sprovedeno više deviznih reformi, depresijacije i denominacije dinara prema dolaru. Turizam nije bio povod za finansijske reforme, ali su one, pored ostalog, bile važne za privlačenje stranih turista iz zemalja čije su valute bile konvertibilne. Negativne posljedice ogledale su se u čestim povećanjima cijena turističkih i ugostiteljskih usluga, što je prije svega pogađalo domaće turiste, ali je u pojedinim godinama uticalo i na pad broja stranih posjetilaca i deviznih prihoda od turizma.

Jugoslavija nije imala ni zadovoljavajuću turističku promociju na stranim tržištima, za koju se izdvajalo manje od 1% deviznih prihoda, umjesto 10% do 20%, koliko su ulagale neke konkurentske zemlje. Ipak, broj stranih turista rastao je iz godine u godinu, a turizam je postajao sve značajniji dio jugoslovenskog bruto domaćeg proizvoda, ističe Stevan Stanković, profesor Geografskog fakulteta u Beogradu u analizi o inostranom turizmu u bivšoj Jugoslaviji.

Kineza nije bilo „ni za lijek“

Među stranim turistima, godinama su bili najbrojniji Njemci, Austrijanci i Italijani. Austrijanci, koji su i prije Drugog svjetskog rata rado dolazili u ljetovališta na Jadranu, posebno u Opatiju, bili su među prvim stranim turistima sa Zapada koji su počeli da dolaze u socijalističku Jugoslaviju i dominirali su sve do početka pedesetih godina.

Nakon 1952. godine, naglo raste broj turista iz Njemačke, a od 1968. Jugoslavija postaje veoma privlačna i za posjetioce iz Italije. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, turisti iz ove tri zemlje činili su polovinu svih stranih gostiju u Jugoslaviji i ostvarivali su 60% ukupnog broja turističkih noćenja.

Jugoslaviju je posjećivao i značajan broj ljudi iz Velike Britanije, Francuske, Holandije, Švajcarske, Turske, Belgije i Grčke. Među stranim gostima bilo je onih iz Mađarske, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Poljske. Interesantno je da su turisti iz Čehoslovačke bili daleko brojniji od posjetilaca iz Sovjetskog Saveza.

S druge strane, Jugoslavija je bilježila mali broj turista iz skandinavskih zemalja, Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike. Za razliku od danas, kada su Kinezi među najbrojnijim stranim turistima u Srbiji, oni su se mogli prebrojati na prste u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Kontinentalni turizam u zapećku

Međutim, turizam se nije razvijao ravnomjerno u cijeloj državi. Podaci ukazuju da je jadransko primorje bilo glavni jugoslovenski adut u nadmetanju sa drugim evropskim državama koje su bilježile veliki priliv stranih gostiju. Plovne rijeke, planine, banje, nacionalni parkovi, srednjovjekovni objekti, arheološka nalazišta, kulturne manifestacije i sve drugo u kontinentalnom dijelu zemlje što je imalo potencijalnu turističku vrijednost, većinom je ostalo u zapećku.

Iako je bilo pokušaja da se strani turisti sa mora preusmjere i na kopno, njihov broj je od šezdesetih godina neprestano rastao na primorju, dok je promet u drugim turističkim mjestima opadao. Tako je 1965. godine na primorju ostvareno 78,6 % ukupnih noćenja stranih gostiju, a 1989. taj udio je iznosio 86,5 %. Daleko slabiji razvoj kontinentalnog turizma samo donekle je bio posljedica tadašnjih kretanja u svjetskom turizmu, koja su favorizovala aktivan odmor na moru.

Mnogo značajniji razlozi za lošiju turističku prođu ostatka zemlje krili su se u domaćim slabostima. Jugoslavija nije imala dugoročnu strategiju ravnomjernog regionalnog razvoja pa time ni odgovarajuću turističku politiku, koja bi obezbijedila ne samo daleko bolju promociju različitih dijelova zemlje na inostranom tržištu, već i znatno veća ulaganja u prateću infrastrukturu, počev od smještajnih kapaciteta. To potvrđuje i podatak da uprkos tome što je kontinentalni dio zemlje bio daleko veći od primorja, raspolagao je sa svega 20% ležajeva u ukupnoj turističkoj ponudi.

Među jugoslovenskim republikama koje su izlazile na more, po broju domaćih i stranih turista ubjedljivo je prednjačila Hrvatska. Ona je od 1960. neprekidno uvećavala broj stranih gostiju, a podaci iz 1980. pokazuju da je od ukupnog broja stranaca koji su te godine posjetili Jugoslaviju, nešto manje od dvije trećine boravilo na hrvatskom primorju.

Česi zalazili gdje ni domaći nijesu htjeli

Stranci su tokom cjelokupnog turističkog buma u bivšoj Jugoslaviji najradije odsjedali u hotelima. Ipak, sa razvojem drugih smještajnih kapaciteta, privatnog smještaja, kampova i bungalova u naseljima koja su građena isključivo za turiste, taj odnos se donekle mijenjao.

Primjera radi, 1957. godine od ukupnog broja noćenja stranih turista u Jugoslaviji, 74% je realizovano u hotelima, dok je 1980. godine 44% stranaca boravilo u hotelima, a preostali u drugim vidovima smještaja. Kampove su najviše birali stranci koji su dolazili svojim kolima ili na motorima, dok su u privatni smještaj odlazili oni sa skromnijim platežnim mogućnostima.

Zanimljiv izuzetak u ovim procentima bili su, opet, Česi. Premda su u to vrijeme raspolagali sa više nego skromnim prihodima u odnosu na goste sa Zapada, oni su najradije kampovali, ali za razliku od svih ostalih i na mjestima koja uopšte nijesu bila predviđena za to. Česima nije smetalo da podignu šator negdje gdje osim prirode nije bilo ničeg drugog i bili su ponekad jedini gosti po planinama i gudurama koje su zaobilazili i domaći turisti.

Labudova pjesma

Mada se onima koji su odrastali u bivšoj Jugoslaviji činilo da je prosječni strani turista sredovječni Njemac, izgoreo na suncu, koji obavezno uvlači čarape u sandale, štedi gdje god stigne i prije bi umro nego što bi podijelio flašu kisele vode sa komšijama na plaži, statistika o deviznim prihodima od turizma daje drugačiju sliku.

Strani turisti u Jugoslaviji trošili su prosječno 6,82 dolara dnevno 1956. godine, a 1985. godine oko 45 dolara svaki dan. Istraživanja su pokazala da su stranci najviše novca trošili za smještaj i ishranu, a znatno manje za ostale turističke i ugostiteljske usluge, što je bila posljedica nedovoljno široke vanpansionske ponude.

Uprkos tome i čestoj devalvaciji dinara u odnosu na američki dolar i njemačku marku, što je stranim turistima omogućavalo da za konvertibilnu valutu dobiju više dinara, ali su istovremeno rasle cijene robe i usluga, devizni prihodi od turizma uvećavali su se iz godine u godinu. Jugoslavija je 1989. godine imala više turista nego stanovnika, čak 20,5 miliona, od kojih su skoro polovinu činili stranci.

Ukupna potrošnja stranih turista te godine iznosila je oko 3,5 milijardi dolara, a najviše deviza Jugoslavija je dobijala od turista iz Njemačke, Italije, Austrije i SAD, što je činilo 71% ukupnog prihoda. Turizam je, zajedno sa pratećim aktivnostima, imao udeo od 6,3% u bruto domaćem proizvodu Jugoslavije, koja je mjerena deviznim prihodima od ove djelatnosti 1989. godine bila među 25 vodećih turističkih zemalja u svijetu.

Već naredne godine, broj stranih turista drastično je opao, usljed događaja koji su predstavljali uvod u raspad zajedničke države.

Zorica Žarković

Biznis i finansije 235/236, jul/avgust 2025.