Jedna od najčešće ponavljanih rečenica u crnogorskoj ekonomiji glasi: “Nedostaje nam kvalifikovana radna snaga“.
Čujemo je na poslovnim konferencijama, u medijima, tokom razgovora sa investitorima i u gotovo svakoj ozbiljnijoj raspravi o budućnosti tržišta rada.
Međutim, možda je vrijeme da prestanemo da postavljamo pogrešno pitanje.
Kada poslodavac traži zaposlenog sa fakultetskim obrazovanjem, višegodišnjim iskustvom, poznavanjem stranih jezika, razvijenim digitalnim vještinama i sposobnošću da preuzme značajnu odgovornost, tada ne traži radnika, traži ekspertizu.
A svaka ekspertiza ima svoju cijenu.
Zato bi možda preciznije pitanje glasilo: da li Crnoj Gori nedostaju kadrovi ili nedostaju poslodavci spremni da vrhunsku stručnost plate onoliko koliko ona zaista vrijedi?
Jer tržište rada, kao i svako drugo tržište, funkcioniše po jednostavnom principu. Ako je ponuda kadrova niska, a potražnja visoka, osnovna ekonomska teorija nalaže rast cijene rada. Tamo gdje cijena rada stagnira uprkos navodnom deficitu, ne radi se o tržišnom nedostatku, već o sistemskom odbijanju da se prihvati nova ekonomska realnost.
Možda se danas ne suočavamo sa nedostatkom ljudi. Možda se suočavamo sa krizom valorizacije kompetencija.
Godinama sam profesionalno učestvovala na sastancima sa potencijalnim investitorima zainteresovanim za Crnu Goru. Bez obzira na sektor ili zemlju iz koje su dolazili, određeni argumenti su se gotovo uvijek ponavljali: politička stabilnost, geografski položaj, poreska konkurentnost i relativno niski troškovi rada.
Drugim riječima, sposobnost da se kvalitetna radna snaga angažuje po nižoj cijeni predstavljala je jednu od ključnih konkurentskih prednosti zemlje.
Takav model nije neuobičajen. Mnoge male ekonomije prolaze kroz sličnu razvojnu fazu.
Međutim, ono što predstavlja prednost u jednoj fazi razvoja može postati ograničenje u narednoj.
Jer nijedna razvijena ekonomija nije izgradila dugoročnu konkurentnost na jeftinoj radnoj snazi. Najuspješnije ekonomije svoju snagu grade na produktivnosti, inovacijama, tehnologiji i znanju.
Upravo zato se postavlja pitanje da li Crna Gora pokušava da izazove 21. vijeka rješava alatima koji pripadaju ekonomiji prošlog vijeka.
Crna Gora danas ima generacije mladih ljudi koje su obrazovanije, tehnološki pismenije i međunarodno povezanije nego bilo koja generacija prije njih. Hiljade naših građana završile su fakultete u zemlji i inostranstvu, govore više stranih jezika, posjeduju međunarodne sertifikate i rade u globalnom poslovnom okruženju.
Naš obrazovni sistem, uprkos brojnim kritikama, i dalje daje široko i detaljno obrazovanje. Možda jeste zahtjevan i često preopterećen teorijom, ali nije tačno da proizvodi generacije bez znanja. Naprotiv, naši učenici i studenti redovno ostvaruju zapažene rezultate na međunarodnim takmičenjima.
Pa ipak, značajan broj tih ljudi svoju profesionalnu budućnost vidi van granica Crne Gore.
To nije samo pitanje plata.
To je pitanje osjećaja da se njihovo znanje cijeni.
Nedavno sam, sasvim slučajno, prilikom kupovine torte saznala da ju je napravila žena iz Nepala. Torta je bila besprijekorna, profesionalna, precizna i kreativna.
To iskustvo podsjetilo me je na činjenicu da je crnogorsko tržište rada već duboko povezano sa međunarodnim tržištem rada.
Od građevine i turizma do ugostiteljstva i uslužnih djelatnosti, strana radna snaga postaje sastavni dio naše ekonomije. I to samo po sebi nije problem. Otvorena ekonomija treba da privlači ljude, znanje i iskustva iz različitih djelova svijeta.
Pravo pitanje glasi: da li istovremeno činimo dovoljno da zadržimo sopstvene ljude?
Jer svaka ekonomija može uvesti radnu snagu. Mnogo je teže zadržati talente.
A upravo će sposobnost da zadržimo i razvijamo sopstveni ljudski kapital predstavljati jednu od ključnih razvojnih tema u godinama koje dolaze. Dok uvozimo radnu snagu za osnovne ili zanatske djelatnosti (što je legitimno), mi istovremeno bespovratno izvozimo visokokvalifikovani ljudski kapital u koji je ova država uložila decenije.
Posebno u trenutku kada se Crna Gora nalazi pred možda najvažnijim strateškim procesom, pristupanjem Evropskoj uniji.
Evropske integracije nijesu samo politički projekat. One su projekat znanja. Za uspješno zatvaranje pregovaračkih poglavlja, usklađivanje zakonodavstva, jačanje institucija i korišćenje evropskih fondova biće potrebni ekonomisti, pravnici, poreski stručnjaci, IT eksperti, finansijski analitičari, projektni menadžeri, prevodioci i brojni drugi profesionalci. Drugim riječima, ljudi koje već imamo.
Zato je upravo sada vrijeme da država, institucije i privatni sektor počnu da posmatraju znanje kao investiciju, a ne kao trošak.
Jer možda Crnoj Gori danas ne nedostaju kadrovi. Možda joj najviše nedostaje spremnost da prepozna i adekvatno nagradi njihovu vrijednost.
A ekonomija koja želi da bude dio Evropske unije ne može dugoročno graditi konkurentnost na jeftinoj radnoj snazi.
Može je graditi samo na znanju, produktivnosti i ljudima koji to znanje nose.
Autor: Mr Biljana Obradović, poreski ekspert sa višegodišnjim iskustvom u domaćoj i međunarodnoj poreskoj politici
