Crnogorski farmeri i mljekare imaju obećanje „da će se sve uraditi“ da se dobije pravo na povraćaj pune akcize na kupljeno gorivo u ovoj godini, pravo koje su farmeri EU stekli prije 1955, kazao je, u intervjuu za Bankar Milutin Đuranović, predsjednik Odbora udruženja prehrambene i poljoprivredne industrije u Privrednoj komori Crne Gore (PKCG).
On je ponovio da, kada bi svaki građanin dnevno potrošio jedan (1) euro na kupovinu domaće hrane i pića, u Crnoj Gori bi ostalo 237 miliona eura, odnosno uvoz hrane i pića bi se smanjio za četvrtinu, a ako se potroši jedan dodatni euro na kupovinu domaće hrane, uvoz hrane bi se smanjio skoro za trećinu.
Đuranović, u intervjuu za Bankar, a u vezi prekomjerenog uvoza i dampinga uvoznih cijena podsjetio da ne postoji Vlada Crne Gore u poslednjih tri decenije čijim resornim Ministarstvima nijesu podnosili zahtjeve za zaštitu od prekomjernog uvoza i očuvanje domaće proizvodnje; u pojedinim situacijama su podnosili i zahtjeve za sprječavanje prodaje uvoznih proizvoda po damping cijenama – ali bi uvijek dobijali negativan odgovor na zahtjev, a u pojedinim slučajevima, odgovor nijesu uopšte ni dobijali.
On ipak šansu za smanjenje spoljnotrgovinskog deficita vidi u svim vrstama proizvoda koji se proizvode u Crnoj Gori – kao što su meso i mesni proizvodi, mlijeko i mliječni proizvodi, brašno i pekarski proizvodi, voće, sokovi, povrće, med, pivo, vino, žestoka alkoholna pića, konditorski proizvodi, čajevi, stočna hrana…
Đuranović je pozvao trgovinske firme da hrabro i partiotski (u pravom smislu te riječi) širom otvore vrata domaćim proizvođačima, da prošire domaće proizvode na policama, povećaju njihovu prodaju i daju doprinos razvoju domaće poljoprivrede.
Nakon usvajanja državnog Agrobudžeta teškog 75 miliona eura, koje su Vaše prve reakcije? Da li su članice Vašeg Udruženja očekivale da država opredijeli veći agrobudžet, i ako jesu, u kojim oblastima mislite da je moglo više? Kojim oblastima ste posebno zadovoljni?
Uvijek kada odgovaram na postavljena pitanja imam dilemu da li treba da budem kritičar, sa rizikom da se „zamjerim“ nekom. Međutim, moj generalni stav je da otvoreno iznesem svoje lično mišljenje, služeći se jezikom zvaničnih brojki, a sve u interesu razvoja domaćeg poljoprivredno-prehrambenog sektora, jer mislim da naši potomci imaju pravo i mogućnost da se hrane domaćom prirodnom hranom.
Bez dileme možemo konstatovati da ovogodišnji agrobudžet svojim obimom prevazilazi sve prethodne. Iskreno govoreći može se reći da je u poslednje dvije godine došlo do značajnog zaokreta u agrobudžetskoj politici, što je rezultiralo i ovolikim budžetom. Čini se da u postupku budžetiranja ima puno više komunikacije između predstavnika ministarstva i korisnika sredstava.
Reći ću jedan dobar primjer dobre agrobudžetske podrške. U agrobudžetima prethodne dvije godine predviđena je budžetska pomoć od 70% za nabavku steonih junica. Kao rezultat ove mjere već u prethodnoj godini otkup se povećao za 10%, odnosno za 2,5 miliona litara. Tendencija rasta otkupa se nastavlja i ove godina, a pomenuta mjera je prisutna i u ovogodišnjem budžetu.
Napredak kod agrobudžeta, ali nedovoljan
Nažalost, prerađivački sektor mlijeka, za koji bez ustručavanja možemo reći da je dao presudan doprinos opstanku mliječnog govedarstva u Crnoj Gori, i pored više predloga da se poveća podrška za jačanje otkupne mreže mlijeka, kao i uvođenje podrške za otkup mlijeka iz ruralnih oblasti na udaljenosti preko 100 km, ni ove godine nije dobio pozitivan odgovor od strane kreatora agrobudžeta. Naglasiću da pojedine mljekare otkupljuju mlijeko prelazeći svakodnevno jednim vozilom i preko 350 km u oba smjera.
I pored napretka, ipak se mora konstatovati da sve dok su direktna budžetska davanja poljoprivredi u visini 1% od državnog budžeta, ne može se govoriti o razvojnom karakteru agrobudžeta, već o činjenici da će ovogodišnji budžet omogućiti prostu reprodukciji u poljoprivrednoj proizvodnji. Ovako niska stopa budžetske podrške nije kompatabilna sa činjenicom da je učešće poljoprivrede zajedno sa prerađičkom industrijom u GBP Crne Gore skoro 10%. U zemljama razvijenog svijeta učešće poljoprivrede u GDP je od 1% do 2%.
Praksa razvijenih zemalja govori da razvoja poljoprivrede nema bez adekvatne budžetske podrške. Farmeri u EU su bespomoćni bez državnih subvencija. Na agrobudžet se u EU gleda kao na investiciju, a ne kao trošak, zato 43% zajednickog budzeta EU ide za poljoprivredu. Moglo bi se reci da je razvoj mliječnog govedarstvu u EU proporcionalan visini subvencija.
Budžetska podrška poljoprivredi ima karakter investicije koji obezbjeđuje višestruki prinos u dugoročnom periodu (kada država pomogne da se kupi steona junica, to za budžet jeste odliv, ali nije trošak vec investicija, jer ce sjutra da se junica oteli, i dobija se prinos u formi teleta, pa ce krava da daje mlijeko – sto je visegodisnji prinos u formi mlijeka, pa ce opet nekoliko godina da se teli, sto je opet prinos, naravno tu je svakodnevni prinos u formi stajskog đubriva, i na kraju ce zavrsiti u nekoj mesnoj industriju, sto je opet prinos). Uvjeren sam da je ovoga svjestan ministar poljoprivrede, ali je jako značajno da ovo moraju razumjeti Ministar ekonomskog razvoja, a prije svega ministar finansija, jer on odlučuje koliko će novca biti opredijeljeno za poljoprivredu. Ponekad se neko zapita zasto se subvencioniše poljoprivreda? Poljoprivreda je niskoakumulativna djelatnost. Kapital po prirodi stvari ide ka visokoakumulativnim djelatnostima. Npr. telefonija i nafta industrija su visokoakumulativne djelatnosti. Ali se postavlja pitanje možemo li mi da jedemo telefon i da pijemo naftu. Ne, nama treba hrana, a hranu treba proizvesti. Iz ovog razloga država treba da se pobrine da se kroz agrobudžet novac preusmjeri iz visokoakumulativnih djelatnosti ka poljoprivredi. Budžetsko izdvajanje za poljoprivredu je način čuvanja životnog standarda cjelokupnog stanovnistva. Da npr. ministarstvo ne subvencioniše svaki litar mlijeka, mljekare bi morale da povećaju prodajne i otkupne cijene, i bio bi to udar na životni standard.
Poljoprivrednici traže da im se odobri oslobađanje plaćanja akciza i ostalih dažbina na benzin i ostala goriva, ili bar povrat ovih sredstava. Takođe, tražena je izmjena regulative u cilju bržeg povrata PDV-a. Da li ste kandidovali takve inicijative, i ima li naznaka za takvim olakšicama od države?
Sudionik sam podnošenja inicijativa Udruženja farmera i Udruženja prerađivača mlijeka da se odobri povrat pune akcize na gorivo. Nedavno smo bili svjedoci da se u 12 država EU proširio talas protesta farmere zato što su vlade željele da ovu mjeru, koja se primjenjuje više od 70 godina, ograniči. Znači da su farmeri EU stekli pravo na kupovinu goriva bez akcize prije 1955. godine, a naši farmeri ovo pravo još nijesu stekli u 2023. godini, a za 2024. ćemo vigdjeti. Farmeri i mljekare imaju obećanje „da će se sve uraditi“ da se dobije pravo na povraćaj pune akcize na kupljeno gorivo u ovoj godini. Što se tiče izmjene regulative u cilju bržeg povrata PDV-a, nemam nikakvih saznanja.
Koliko su poljoprivredni proizvođači upoznati sa odobravanjem sredstava Iparda i Midasa, i , konačno, da li na gazdinstvima imaju znanja za pisanje često komplikovanih aplikacija za ta sredstva? U tom dijelu, postoji li podrška iz PKCG?
Poljoprivredni proizvođači i prerađivači su prilično dobro upoznati sa programima podrške koje realizuje Ministarstvo poljoprivrede, a finansira EU. Interesantna je činjenica da prije nego su stekli pravo da koriste predpristupne fondove, nijedan farmer nije kupio novi traktor, kao što nijedna mljekara nikada nije kupila novo vozilo za otkup ili distribuciju.
Farmeri i prerađivači su upoznati sa činjenicom da se pomenuti projekti finansiraju iz džepova poreskih obveznika EU, i vrlo su zahvalni davaocima sredstava. Ponekad se čuje prigovor potencijalnih korisnika na složenost procedura, ali činjenica da proceduru propisuje davaoci sredstava, kao i da je riječ o bespovratnih sredstvima, je prilično izazovno da se ispoštuju procedura da bi se došlo do željenih sredstava.
U vezi kreditne podrške od IRF-a poljoprivrednicima, da li ste zadovoljni alokacijom sredstava, uslovima, procedurama…? Dodatno, u vezi apliciranja i kod komercijalnih banaka, kako vidite taj sektor, i ima li problema sa kojima se srijeću članice vašeg Udruženja, kada traže kredite?
Nedostajući iznos sredstava poljoprivredni proizvođači obezbjeđuju, prije svega, od IRF-a. Ponekad se za finansiranje ovih projekata uključuju komercijalne banke. Farmeri često imaju problema sa obezbjeđivanje kolaterala, jer kreditne institucije se prilično rezervisano odnose prema poljoprivrednim površinama kao sredstvu obezbjeđivanje kredita.
Dugo vremena se govori o osnivanju garantnog fonda, koji bi farmerima sigurno olakšao proces pribavljanja nedostajućih sredstava. Garantni fond bi svakako ubrzao proces finansiranja, a samim tim bi se ubrzao i proces razvoja poljoprivrede.
Spoljnotrgovinski deficit prošle godine prvi put je premašio tri milijarde eura. Značajan generator deficita je bio uvoz hrane. Gdje vidite šansu da se taj debalans smanji kada je riječ o proizvodima poljoprivredne i prehrambene industrije?
U prošloj godini, uvoz hrane i pića je iznosio 935 mil. eura, a izvoz 94 mil. eura. Sam uvoz hrane je iznosio 817 mil. eura, a izvoz 52 miliona eura. Prema tome deficit u iznosu od 841 mil. eura potiče iz kategorije hrane i pića, dok je deficit u spoljnotrgovinskoh razmjeni samo hrane u prethodnoj godini iznosio 765 mil. eura. Prilično je porazan podatak da se na uvoz hrane i pića svakog dana odlije 2,56 miliona eura, odnosno 2,24 miliona eura samo na uvoz hrane.
Iako se često govori o vrlo nepovoljnom odnosu uvoza i izvoza hrane zaboravlja se, da isti efekat na negativni spoljnotrgovinski deficit, imaju supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, kao i povećanje izvoza hrane. Povećanjem domaće proizvodnje i prodajom na domaćem tržištu, smanjuje se uvoz, tako da se spoljnotrgovinski deficit smanjuje. Vrlo rijetko se uzima u obzir vrijednost ostvarene poljoprivredne proizvodnje, koja je u 2022. iznosila 625 miliona. Uvažavajući stopu inflacije u 2023. kao i rast proizvodnje u mnogim poljoprivrednim sektorima i otvaranje novih pogona, realno je očekivati da statistika objavi da je vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2023. godina iznosila nešto iznad 700 miliona eura.
Deficit nam mogu smanjiti struja i poljoprivreda
Kada stavimo u odnos vrijednost uvoza i vrijednost proizvodnje hrane i pića, dolazimo do podatka da se na jedan euro ostvarene poljoprivredne proizvodnje uveze 1,33 eura poljoprivrednih proizvoda. Ova relacija (1 : 1,33) nam daje za pravo da kažem da Crna Gora ima realnu mogućnost da povećanjem domaće poljoprivredno-prehrambene proizvodnje i realizacijom istog na domaćem tržištu izvrši supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, i na taj način smanji spoljnotrgovinski deficit u poljoprivredi i ukupni, i bez povećanja izvoza. Ako bi se vrijednost domaće poljoprivredne – prehrambene proizvodnje povećala za 17% ova relacija bi se pomjerila u korist dominacije domaće proizvodnje. Čini se da pored proizvodnje električne energije, povećanje poljoprivredne proizvodnje predstavlja jedinu djelatnost realnog sektora čiji razvoj može značajno da utiče na smanjenje spoljnotrgovinskog deficita.
Šansu za smanjenje deficita vidim u svim vrstama proizvoda koji se proizvode u Crnoj Gori – meso i mesni proizvodi, mlijeko i mliječni proizvodi, brašno i pekarski proizvodi, voće, sokovi, povrće, med, pivo, vino, žestoka alkoholna pića, konditorski proizvodi, čajevi, stočna hrana…
Mislim da Vlada, ali i cjelokupno društvo, treba da razumiju ovo – ako svaki građanin dnevno potroši 1 euro na kupovinu domaće hrane i pića, u Crnoj Gori će ostati 237 miliona eura, odnosno uvoz hrane i pića će se smanjiti za četvrtinu, a ako se potroši 1 dodatni euro na kupovinu domaće hrane, uvoz hrane će se smanjiti skoro za trećinu.
Kupovinom uvoznih proizvoda 80% novca odlazi iz Crne Gore, a samo 20% ostaje u Crnoj Gori, a kupovinom domaćih proizvoda 80% novca ostaje u Crnoj Gori, a samo 20% odlazi iz Crne Gore. Ove cifre su putokazi za smanjenje spoljnotrgovinskog defitica.
Uvezli jogurta 62 odsto više nego što se proizvede u Crnoj Gori
Kada je riječ o carinskoj politici, i uvozu prehrambenih proizvoda, da li ste tražili određene zaštitne mehanizme od države, u cilju podrške domaćih proizvođača, i koje?
Mislim da ne postoji Vlada Crne Gore u poslednjih tri decenije čijim resornim Ministarstvima nijesmo podnosili zahtjeve za zaštitu od prekomjernog uvoza i očuvanje domaće proizvodnje. U pojedinim situacijama smo podnosili i zahtjeve za sprječavanje prodaje uvoznih proizvoda po damping cijenama. Nažalost, uvijek bi dobijali negativan odgovor na naš zahtjev, a u pojedinim slučajevima, odgovor nijesmo uopšte dobijali.
Interesantan slučaj je kod uvoza jogurta gdje se na osnovu zvaničnih podataka može konstatovati da se uvoz jogurta za posljednjih 14 godina povećao za 2,4 puta, da je u 2023. količina uvezenog jogurta bila veća od domaće proizvodnje za 62%, odnosno da se količina uvezenog jogurta u 2023. u odnosu na 2022. povećala za 8,1%. Posljednji zahtjev sa inicijativom da se ograniči prekomjerni uvoz jogurta podnijeli smo resornom Ministarstvu u decembru 2023. godini. U zaključku odgovora koji smo dobili u februaru 2024. godini stoji „ne može se utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između povećanog uvoza datog proizvoda i ozbiljne štete ili prijetnje ozbiljnom štetom za proizvođače koji su pokrenuli ovu inicijativu“.
Ovdje se postavlja pitanje, da li uvoz treba da raste do nivoa da uguši domaće mljekare, a sa njima i domaće farme, da bi nadležne institucije konstatovale da je uvoz tog proizvoda prouzrokovao ozbiljnu štetu za proizvođače koji su pokrenuli ovu inicijativu?
Republika Srbija, koja ima veoma razvijen sektor poljoprivredno-prehrambene proizvodnje, je u jesen 2022, kada je na tržištu bio manjak mlijeka, donijela uredbu kojom je zabranila izvoz mlijeka. U februaru 2023 kada se na tržištu pojavio višak mlijeka, uvedene su prelevmani na uvoz mlijeka, kako bi se zaštitila domaća proizvodnja od prekomjernog uvoza. U martu 2024. Srbija je ograničila uvoz jestivog ulja i margarina, kako bi se zaštitila domaća proizvodnja… Pasivan odnos naših nadležnih institucija po ovom osnovu i nedovoljan agrobudžet je vjerovatno uzrokovalo da je uvoz hrane 16 puta veći od izvoza hrane.
U vezi saradnje sa prodajnim lancima, preko kojih se realizuju domaći proizvodi – kakva su iskustva vaših članica u Udruženju?
Veliki trgovinski sistemi mogu da odigraju ključnu ulogu na unaprjeđenju tržišnog položaja domaćih proizvođača, a time i na smanjenju spoljnotrgovinsko deficita Crne Gore. Trenutno na njihovim policama dominiraju uvozni proizvodi. U razvijenom svijetu na policama trgovinskih firmi dominiraju domaći proizvodi, dok uvozni proizvodi zauzimaju marginalne pozicije. Na ovaj način se kontinuirano razvija domaća poljoprivredno-prerađivačka industrija razvijenih zemalja.
Uvjeren sam da bi veliki trgovinski sistem koji bi donio hrabru i pravu patriotsku odluku da na 80% polica marketa izloži domaće proizvodi, i kroz svoju marketing kampanju pozove potrošače da kupuju širom raširene domaće proizvode, bio favorizovan od strane domaćih kupaca, što bi rezultiralo povećanjem njegove profitabilnosti.
Zato pozivam trgovinske firme da hrabro i patriotski (u pravom smislu te riječi) širom otvore vrata domaćim proizvođačima, da prošire domaće proizvode na policama, povećaju njihovu prodaju i daju doprinos razvoju domaće poljoprivrede, održanju i razvoju sela.
Često se aktuelizuju i lansiraju akcije kakva je Kupujmo domaće. Da li vidite rezultate, i prepoznajete li istinsku želju širokog kruga potrošača da im prvi izbor uvijek bude domaći proizvod?
Kampanje Dobro iz Crne Gore i Kupujmo domaće značajno su uticale na buđenja nacionalne potrošačke svijesti, nacionalnog potrošačkog ponosa i širenje kruga potrošača koji domaće proizvode smatraju dominantnim izborom kupovine. Nažalost, nedostatak finansijskih sredstava je često ograničavao intenzitet i kontinuitet pomenutih markentiških aktivnosti.
Mislim da vrlo efikasnu kampanju Kupujmo hrvatsko realizuje Hrvatska gospodarska komora, a akciju finansira država sa visokim intenzitetom u trajanju od 26 godina, a „radi promovisanja kvaliteta hrvatskih brendova te osvješćivanja i senzibiliziranja javnosti o važnosti kupnje domaćih proizvoda“.
Može se primijetiti, da iako EU favorizuje i finansira evropsko zajedništvo, da je nacionalna potrošačka svijest članica daleko ispred evropskog zajedništva, a najbolji dokaz za to da se u Italiji pije italijansko, u Španiji špansko, u Francuskoj francusko, u Hrvatskoj hrvatsko, a u Mađarskoj mađarsko vino.
Očigledno da za razvoj nacionalne potrošačke svijesti o značaju kupovini domaćih proizvoda, treba dosta vremena, ali isto tako mislim da država kroz sistematizovane, vrlo intenzivne i kontinuirane markentiške kampanje treba da nadoknadi ono što smo propustili u prethodnom periodu. Vjerujemo da će i kod nas doći vrijeme kada će domaći potrošač dominantno kupovati domaće proizvode, a uvozne samo kada na policama nedostaje domaćih. Jako je važno da potrošač shvati da kupovinom domaćih proizvoda se investira u sopstvenu državu, u sopstvenu budućnost i budućnost sopstvenih potomaka, a kupovinom uvoznih proizvoda se investira u druge države. Ponekad se čuje „kritički glas“ potrošača prema političarima i protiv uvozničkog lobija, pri čemu potrošači nijesu svjesni da oni imaju presudnu moć, da oni donose odluku što će kupiti, da o tome ne odlučuju ni političari ni trgovci, već da je potrošač kralj kome se „klanjaju“ i političari i trgovci, nastojeći da pridobiju njihovo povjerenje u glasačkom i trgovinskom procesu.
Mislim da je iznijeto dovoljno argumenata koji mogu uticati na potrošače da kada sjutra pođu u trgovinu, pogledom potraže i rukom dohvate domaće proizvode i to postane mudra i korisna potrošačka navika na zadovoljstvo potrošača, farmera i prerađivača.
Što prije domaći potrošač ovo shvati i prihvati, biće bolje za naše potomke, za našu državu, a time i za domaće proizvođače.
