U poljoprivredi Crne Gore dosta faktora destimulište poljoprivrednike, i ukupni ambijent je takav da je pad proizvodnje neminovan, a kada imate pad domaće proizvodnje, neminovan je i rast uvoza – kazao je za Bankar Budimir Mugoša, nekadašnji ministar poljoprivrede, inžinjer stočarstva, a danas aktivni poljoprivrednik.
Zamoljen da prokomentariše konstantan rast uvoza poljoprivrednih proizvoda posljednjih godina, Mugoša ističe da je više riječ o rastu u finansijskom iskazu, nego rastu količina, iako je i količinski došlo do neznatnog povećanja, mada, kako kaže, ni podaci Monstata u ovoj oblasti nijesu pouzdani.
– Nominalno, nikada cijene nisu bile ni približno toliko visoke kao prošle godine. To je iz dva razloga – jedan je što je došlo do inflacije, a drugi što je bila smanjena ponuda, odnosno, smanjena domaća proizvodnja. Uzalud bi skakale cijene u okruženju, da smo imali veću proizvodnju, da je ponuda bila veća – ukazao je on.
Dispariteti cijena u reprolancu i van njega
Mugoša primjećuje da se, s druge strane, pojavljuje nevjerovatan disparitet, obzirom da u poljoprivredi nominalne cijene ne znače mnogo.
-Ljudi koji se ozbiljno bave proizvodnjom, znaju koliko je odnos tih uobičajenih pariteta, recimo – kilogram pšenice za jedan kilogram azotnog đubriva. Ili koliko je kilograma pšenice za jedan kilogram nafte, što je tu paritetna mjera. Ako dođete do dispariteta, imate problem. Džaba vam je visoka cijena pšenice, ako je enormno visoka cijena nafte, i uzalud dobra cijena lubenice, ako imamo visoku cijenu mineralnih đubriva – pa one progutaju tu nominalnu zaradu – pojasnio je taj disparitet Mugoša.
On je dodao da ipak postoji još jedan disparitet, i to van reprolanca, a to je odnos između, recimo, kilograma mlijeka i kilograma paradajza.
-Volio bih da mi neko nađe zemlju u kojoj za kilogram pradajza možete da kupite tri kilograma mlijeka. U Crnoj Gori su nekada postojali neki stari pariteti. Npr. tri kilograma krtole i jedan kilogram hljeba. Sad uporedite koliko je kilogram krtole i koliko je kilogram hljeba. Nekad su kilogram meda, kilogram skorupa iz mijeha, kilogram pršute i kilogram suvog šarana i litar rakija – imali su svi istu cijenu. Vidite sada koliko je litar rakije i kilogram pršute a koliko kilogram skorupa iz mijeha – koji je 25 eura, jer ga nema, dok rakiju nađete i za 6, a pršut i za 7, 8 eura. Niko neće o tome da priča, i stradaju ozbiljni i korektni proizvođači – ukazuje Mugoša.
Nedostatak radne snage i pad proizvodnje
Kao poseban problem u poljoprivredi, on navodi nedostatak radne snage, koji je posebna priča.
-Danas je dnevnica radniku 70 eura uz sve prateće obaveze – da ga dovedete, odvezete i hranite taj dan. Satnica je oko sedam eura, pa je veća satnica fizičkom radniku nego državnom sekretaru – ukazuje Mugoša.
-Veća je satnica fizičkom radniku nego ministru, koji radi 172 sata nedeljno, i ima platu oko 1.600 – kazao je Mugoša, i ocijenio je da danas preovladava stav da je bolje da se radi u državnim organima i za 600 eura – pa da se ništa ne radi, nego kod privatnika za 1000, gdje sve to mora da se odradi i zaradi, i otuda manjak radne snage.
On ukazuje da svi ovi faktori utiču na pad naše proizvodnje, a čim nema proizvodnje, onda morate imati uvoz, jer se hrana mora prodavati i “ljudi moraju jesti”.
Mugoša je izuzetno kritičan i prema menadžmentu koji vodi Ministarstvo poljoprivrede, jer kako kaže, osim ministra i državnih sekretara koji nijesu iz branše, i najveći broj direktora Direktorata takođe nijesu iz branše, pa teško mogu da shvate kako funkcioniše poljoprivreda, što ne daju veliku nadu poljoprivrednicima.
Nisko izdvajanje za poljoprivredu
Mugoša prigovara zbog ekstremno niskog izdvajenja za poljoprivredu, i na lokalnom nivou, i na državnom nivou, u odnosu na sve zemlje okruženja, da ne govorimo o zemljama EU.
-Budžet za poljoprivredu u Crnoj Gori nije veći od 1% budžeta. Tako nizak budžet nema ni jedna zemlja u okruženju. U EU izdvajaju preko 40 odsto budžeta za poljoprivredu. Na to se dodaje dodatnih 1 do 2 odsto iz nacionalnih budžeta. Na drugoj strani, učešće poljoprivrede u BDP-u Crne Gore kreće se oko 8 odsto, dok se npr. u Mađarskoj koja je izrazito poljoprivredna zemlja kreće nešto više od 5%, U Srbiji je oko 6% a u zemljama Evropske unije u prosjeku 1 do 2%. Dakle, kod nas poljoprivljeda – takva, kakva je, bolja je od ostalih privrednih grana. Ona učestvuje u bruto društvenom proizvodu skoro duplo više nego građevinarstvo, koje učestvuje oko 4 do 4,5% – naveo je on.
Mugoša prigovara i što država nije prepoznala potrebu da podrži poljoprivredne proizvođače u dijelu olakšica za poreze i akcize.
-Farmeri u zemljama Evropske unije od premija, znači od države, dobijaju otplilike 30% zarada, a dvije trećine zarade ide sa tržišta. Poreski sistem nam je katastrofalno loš za poljoprivrednike, jer kupujemo naftu sa porezom i akcizom, što nema ni jedna zemlja u okruženju i EU. Svaka zemlja u Evropi ima takozvani plavi dizel, na koji se ne plaća akciza. Na svu mehanizaciju koju kupimo plaćamo porez, i na svu naftu i maziva koja koristimo za našu mehanizaciju plaćamo porez i akcizu. Ja u moj traktor sipam naftu po istoj cijeni kao neko u luksuzni automobil, koji vozi po Podgorici. Zato dolazimo do toga da jedan dobri poljoprivredni proizvođač više daje poreza i akciza u toku godine državi nego što od države dobije subvencija i premija – prigovara Mugoša.
-Prilikom otkupa poljoprivrednih proizvoda nema ulaznog PDV-a pa trgovci obračunavaju porez od 21% iako smo mi na repromaterijal mehanizaciju, i sve ostalo platili porez od 21%. Pa kako da budemo konkurentni i uopšte opstanemo na tržištu? Na kilogram meda prodatog u prodavnici država uzme 3 eura pitanje je da li pčelar zaradi toliko, a ista je računica i za njeguški sir – nabraja on dodatne probleme za poljoprivrednike.
Šansa u proizvodnji crvenog voća
Govoreći o šansama za smanjenje uvoza, kod onog dijela poljoprivrednih proizvoda koji proizvodimo i uvozimo, on prevashodno vidi u povećanju proizvodnje,
-Naša šansa je da proizvodimo ono što se danas bere, a sutra jede. Prije svega imamo prednost u proizvodnji crvenog voća – breskvi, kajsija, jagode, višnje, jer je i trend u svijetu da se koristi crveno voće – zdravo voće, koje povoljno utiče na organizam, sa puno antioksidanata i smatra se vrlo povoljnim po zdravlje. Zatim šansa je i u proizvodnji merkatilnog povrća prije svega ranog kao i krompira i grožđa – kaže Mugoša.
Generalno, govoreći o položaju poljoprivrednih prozvođača, Mugoša ukazuje da postoje predrasuda prema ovoj djelatnosti, pa se onaj ko se bavi poljoprivrednom proizvodnjom smatra seljakom i bukvalnom pežorativnom smislu.
Dilema – stan u Podgorici ili 25 krava
Ipak, sporna je i finansijska isplativnost, kaže Mugoša, i daje zanimljivu računicu.
-Ovaj posao donosi zaradu koja je mala u odnosu na rad koji se ulaže, i u odnosu na finansijska sredstva koja se ulažu. Jedno poljoprivedno gazdinstvo nema šanse da ostane na tržištu ukoliko mu mehanizacija, oprema, stado i sve ostalo ne vrijedi bar 200.000 eura. Morate imati jedan-dva traktora sa svim priključnim mašinama, morate imati štalu, poljoprivredne površine… Ako imate 25 krava, one vrijede 75.000 eura (ispod 2.500 eura ne možete kupiti kravu). Za 75.000 eura možete da kupite stan u Podgorici i rentirate ga za 500 eura mjesečno. Tada ne radite ništa. Znači, 25 krava ili jedan stan. Od 25 krava imate hipotetički zaradu od hiljadu i po eura, i “oderete” se od rada, angažujete i familiju, jer najmanje troje mora da radi, a od rente stana imate 500 eura mjesečno, ne radite ništa, sjedite u kafani, pijete dojč kafu…Dok poljoprivrednik nema kad da ode u kafanu, mora ujutro da se diže rano zbog tih 25 krava – ilustruje situaciju Mugoša, i pominje vrlo negativan i socijalni momenat, jer je u selima koja imaju povoljne uslove za bavljenje stočarstvom na sjeveru Crne Gore sve manje stanovništva.
(bankar.me)
