Intenzivno kinesko finansiranje i izgradnja brojnih projekata širom globusa u posljednjih desetak godina izazvalo je pažnju svjetske javnosti.
Riječ je o afirmaciji geopolitičke zamisli „Jedan pojas, jedan put“ kojom se najmnogoljudnija država tijesno povezuje sa zemljama Bliskog Istoka, srednje Azije, Istočne i Srednje Evrope, te Afrike.
Procjenjuje se da je Peking uložio više od 240 milijardi dolara, većinom u infrastrukturne projekte za kojima vape svi navedeni regioni. Silna ulaganja su praćena i naglašenijom orijentacijom Pekinga na zemlje u kojima ulaže.
Narogušeni konkurenti
Naravno da sve veće prisustvo Kine na najosjetljivijim područjima nije ostalo nezapaženo. Najrazvijenije države su decenijama imale gotovo monopolsku poziciju u mnogim državama i narogušeno su dočekale snažnog konkurenta. Nije prošlo mnogo vremena a svijetom je zavladala fama kako Kinezi pomoću intenzivnog kreditiranja zapravo ciljaju da dođu do vlasništva u stranim zemljama.
U pitanju su regioni sa mnogo izrazito siromašnih država u kojima su, pri tome, česti politički nemiri, pa i građanski ratovi. Tada, naravno, korisnik zapada u docnju, potom nemogućnost otplate kredita, te vremenom zajmodavac, Kina, navodno ide na naplatu duga preuzimanjem vlasništva.
Međutim, već duže vrijeme tekst dvije izuzetno afirmisane istraživačice, profesorke sa elitnih američkih univerziteta „Džon Hopkins“ i „Harvard“, Debore Brotigem i Meg Ritmajr, prezentuje sasvim drugačiju sliku o kineskim kreditima. Ključan stav autorki je da u cijelom ovom finansijkom angažmanu Kina nikada nije ni pokušala da dugovanje naplati preuzimanjem vlasništva.
Naprotiv, uvjek je spremna da pregovaranjem korisniku zajma uslove otplate učini prihvatljivijim. Pravi šok za zapadnu javnost bio je nalaz autorki da je prosječna kamata kod pozajmica privatnih zapadnih kreditora ovim zemljama 4,95, dok je kod kineskih banaka 2,7 odsto.
Luka u Šri Lanki
Američke profesorke ne idealizuju kinesko kreditiranje – krupnu zamjerku vide u netransparentnosti ugovora. Međutim, ističu i bolje strane kineskog pristupa nedovoljno razvijenim državama.
Priča o navodnom kineskoj pomami za prirodnim bogatstvom drugih zemalja vezuje se uglavnom za slučaj luke Hambantota na jugu Šri Lanke. Vodeći američki mediji su godinama isticali kako je Peking iskoristio duži građanski rat u azijskoj državi i riskantno, usred rata, uložio u luku na jugu zemlje, tek nekoliko kilometara od glavnog morskog puta od Kine i dalekoistočnih država za Indiju, Bliski Istok, Afriku i Evropu.
Kako je Šri Lanka, zahvaćena unutrašnjim nemirima i sukobima, zapala u nemogućnost otplate kredita, Peking se odlučio da dug naplati preuzimanjem vlasništva. Međutim, široko lansirana priča o preuzimanju luke je gola propagnada, cijeli slučaj je mnogo složeniji.
Svjetski morski put
Šri Lanka je decenijama planirala da se veže za glavni morski put i što bolje poveže bezmalo sa cijelim svijetom. Početkom vijeka, kanadska Agencija za međunarodni razvoj je na predlog vlade Šri Lanke uradila studiju isplativosti. Rezultat je bio veoma povoljan, ali kako je 2007. godine u državi još trajao građanski sukob, Indija i SAD, kojima se Šri Lanka obratila, odbile su da finansiraju izgradnju. Kanađani su računali na projekat, ali su odugovlačili, baš kao i nekoliko evropskih država.
Kineska „Eksim“ banka je odmah prihvatila predlog i odobrila 307 miliona dolara kako bi se izgradila prva faza, deo luke za nekontejnerski prevoz. Šri Lanka je birala između dva načina otplate, fiksne kamate od 6,2 odsto ili promjenljive kamateprema tržišnim uslovima. Kako su u to vrijeme rasle kamate, domaćin se odlučio za fiksno opterećenje. Na tenderu za izvođača, pobeđuje poznata građevinska firma „Kina harpou“. U roku od dvije godine završena je prva faza luke.
Građanski sukobi
U međuvremenu, situacija u državi se primirila i vlast je 2010. godine za potrebe budžeta emitovala obveznice uz kamatu od 8,25 odsto. Pokazaće se da je to bio promašaj za sva vremena. To, pak, nije bio i jedini sporan potez Šri Lanke. Umjesto da, kako su predlagali konsultanti, sačeka prve veće prihode od nekontejnerskog saobraćaja, država odlučuje da odmah uloži i u izgradnju kontejnerskog segmenta luke. Od „Eksim banke“ pozajmljuje 710 miliona dolara uz dva odsto prinosa.
Problem nastaje kada na izborima prilično neočekivano pobjeđuje opozicioni kandidat. Smjena je praćena novim građanskim sukobom koji se relativno brzo okončava. Međutim, radovi na kontejnerskom segmentu luka djelimično ostaju nedovršeni, a država dodatno pada u nevolje. Ne može da vraća kredite i nova vlast stalno ističe da je razlog nedovršenost kapaciteta i stoga znatno manji promet kontejnerskog tereta nego što se predviđao.
Lokalna vlast shvata da mora da nađe vještijeg upravljača lukom i pronalazi ga u kineskoj kompaniji koja luku iznajmljuje na 99 godina za 1,3 milijarde dolara. Novac, međutim, nije iskorišćen da se vrati dug banci, već je usmjeren na jačanje deviznih rezervi.
Kredit služi razvoju
Država, međutim, ne može da otplaćuje pristižuće rate i stalno ističe da je razlog upravo lučki dug mada čini tek pet odsto ukupnog državnog zaduženja. Više nego smjelo emitovane obveznice čine oko 43 odsto ukupnog državnog duga i osnovni su uzročnik nedaća, ističu autorke.
Prednost aranžmana sa najbrojnijom državom je u kineskom shvatanju da krediti služe razvoju, pogotovo kada je riječ siromašnim državama i regijama. Stoga su i uslove prilagodili dugoročnim investicijama, a uspjeli su i da izgrade građevinske i tehnološke firme sposobne da urade i najsloženiji objekat.
Tako je među 100 najboljih građevinskih firmi do prije dvije decenije bilo tek dve kineske, a sada ih je čak 37. Slično je i sa firmama za proizvodnju najsloženijih prevoznih i transportnih sredstava neophodnih pri velikim radovima. Takav pristup čini Kinu kompletnim partnerom pri velikim ulaganjima. Možda je i najveća podrška Kine sopstvenom nastupu na projektu „Svileni put“ odluka da oslobodi carine uvoz robe iz 12 najsiromašnijih zemalja.
Jedni opraštaju, drugi tlače
Autorke su utvrdile i da je samo u posljednjih pet godina Kina oprostila 23 manje pozajmice afričkim država, vrijednosti od 3,8 milijardi dolara, dok je prestrukturirala pedesetak kredita ukupne vrijednosti 125 milijardi dolara, tako da će otplatom po novim uslovima korisnici na kamate platiti čak 14,5 milijardi dolara manje nego što je bilo predviđeno prvobitnim ugovorima.
Sa druge strane, postoje zaista teško shvatljivi dugovi koji opterećuju države ovog područja. Nigeriju opterećuje obaveza prema zapadnom kreditoru od 4,5 milijardi dolara, od čega je manje od trećine pozajmica; sve ostalo su kamate. Još je čudniji kredit Kuvajta Sudanu od 130 miliona usljed nevraćanja narastao na čak 3,3 milijarde dolara! Međutim, o ovakvim gafovima se ne priča po svjetskim medijima.
Izvor: 021.rs
