Ako se obratite mojim prijateljima, velike su šanse da će vam reći da ja konstantno imam isplanirano samo prvih 7 dana avgusta. Ako se onda javite meni, rekla bih vam da su u pravu i da odavno imam neku vrstu doživotnog dogovora sa samom sobom da početak avgusta provodim u Herceg Novom na filmskom festivalu i da ne postoji ništa što taj plan može poremetiti.
Pa, gotovo ništa, jer ove godine se desila pandemija koja nam je svima poremetila planove. Navikla da početak godišnjeg odmora provodim prikovana za filmsko platno na Kanli kuli, osjećala sam se skroz čudno, a da ne gledam filmove tih dana, pa makar i u kućnoj atmosferi, bilo je potpuno nezamislivo i krajnje nedopustivo.
I kad gledam filmove kod kuće, za mene je to kao da organizujem mini događaj. Lokacija – terasa. Kokice – spremne. Piće – tu je. Svijetlo – podešeno. Film – puštaj. “Ali nismo ni odabrali film?” – čuje se glas blizu mene, a zatim i ja koja spremno odgovaram da imam čitavu jednu listu filmova na čekanju. “Uh, nemoj to teško noćas”, “Ovo smo gledali hiljadu puta”, “Ne zezaj da bi gledala film koji traje tri sata?!”…
Sve ovo ličilo je na dobro poznatu mudroliju sa Tvitera koja kaže da dok odabereš film, već si pojeo sve grickalice, popio čitav frižider pića i zasladio to gomilom slatkiša kupljenim za potrebe gledanja filma, a nakon što je film konačno pušten, zaspao si već u prvim minutima. Srećom, pri dnu liste našao se film koji smo htjeli svi da gledamo – “The Great Hack”.
Svi mi koji smo nekada bili ubjeđeni da nas prisluškuju preko telefona
Nemoj mi reći da ti se nije dešavalo to da progovoriš na neku temu sa ukućanima, prijateljima, rodbinom ili kolegama, a već sljedećeg trenutka ti na Facebook-u “iskoči” sponzorisana objava koja govori baš o tome. Meni jeste, i to beskonačno mnogo puta, zbog čega zamalo ubjedih sebe kako nema druge nego da me neko prisluškuje.
Pitanje: “Ko je vidio oglas koji vas je ubjedio u to da se preko mikrofona na telefonu prisluškuju vaši razovori?” jedno je od onih koje se postavlja u dvosatnom dokumentarcu iz 2019. godine, dostupnom na Netflix-u, koji nam daje prikaz toga kako je kompanija Cambridge Analytica prikupljala podatke korisnika, analizirala ih, obrađivala i iskoristila za kampanje na društvenim mrežama uoči predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama 2016. godine.
Ako ti pomen američkih izbora zvuči kao razlog za odustajanje od filma, vjeruj mi da je prerano i za razmišljanje o tome, naročito kada u trejleru čuješ da se sve naše interakcije, korišćenje platnih kartica, pretrage na internetu, lokacije i lajkovi sakupljaju u realnom vremenu i da pomenuta Cambridge Analytica posjeduje 5 000 podataka o svakom američkom glasaču koji su se koristili za uticanje na donošenje odluke. Uostalom, sjeti se samo oznake “Ovo će ti se možda svidjeti” iznad neke od objava – one nisu ni malo slučajno prikazane baš tebi.
Zato, ako želiš da otkriješ zbog čega se podaci smatraju najvrijednijom imovinom na planeti, pa se čak može reći da su oni i najjače oružje, priušti sebi dva sata kvalitetnog programa i odgledaj ovaj film.
Ako ti se to svidi, možda će ti se dopasti i film “The Social Dilemma”
Svjesna sam toga da ti sada zvučim kao još jedan u nizu Facebook oglasa, ali kad čuješ da je riječ o ostvarenju koje je premijerno prikazano na Sundance festivalu, nakon čega ga je otkupio Netflix i da se po prvi put u istoriji ovog servisa desilo to da jedan dokumentarac dođe do samog vrha liste najgledanijih filmova, biće ti jasna moja pompezna najava ovog filma. Da pojačam doživljaj, reći ću i to da je film izazvao mnoge rasprave, kao i da nije mali broj onih koji su po gledanju filma deaktivirali profile na društvenim mrežama.
Jedna od, po mom mišljenju, važnijih rečenica u filmu glasi: “Ako ne plaćaš za proizvod, onda si ti proizvod”, što se dalje objašnjava time da je naša pažnja “proizvod” koji se prodaje oglašivačima na društvenim mrežama, dok se same društvene mreže bore za pažnju korisnika kako bi što duže naše oči držale prikovanima za ekran telefona, tableta ili laptopa.
I u ovom filmu je istaknuto da se sve što radimo online uočava, prati i mjeri, počev od toga koja slika nam je skrenula pažnju i koliko dugo je gledamo, a sve radi što boljeg predviđanja koje će pomoći da se ostvare tri cilja: angažovanje, koje će nas natjerati da skrolujemo kroz društvene mreže još više, zatim rast koji se ogleda u tome da ponovo dolazimo na društvene mreže i pozivamo druge da prate sadržaj koji se plasira i poslednje, ali ne manje važno, oglašavanje koje pomaže da, dok se ostvaruju prva dva cilja, dolazi do većeg priliva novca od oglašavanja. Sve to ne bi bilo moguće bez podrške algoritama koji su tu da obrade veliku količinu podataka i otkriju šta treba da nam se prikazuje kako bi ovi ciljevi bila ostvarena.
Kao što možeš pretpostaviti, u ovom filmu se govori o “zavisnosti” od društvenih mreža, a vjerujem da ćeš i ti po odgledanom filmu dugo pamtiti misao koja kaže da ljudi iz samo dvije industrije svoje kupce nazivaju korisnicima – nelegalna industrija droge i industrija softvera (moram napomenuti da se engleska riječ user koristi odavno i da je ovaj termin iskorišten za određivanje ko se prijavljuje u softver prije “100 godina”, ali je danas zanimljiva iz ugla zavisnosti koja se u međuvremenu razvila), te da će te podaci u vezi sa depresijom i anksioznošću djece i lažnim vijestima kao jednom vrstom manipulacije sadržajem natjerati na dublje razmišljanje.
Da ne otkrivam sve, mislim da sam ionako već dovoljno rekla. Pogledaj trejler, a zatim i film, a ako nakon toga poželiš da saznaš nešto više o lažnim vijestima, znaj da je naš priručnik spreman za preuzimanje na ovom linku. I ne zaboravi – uvijek preispituj sve što vidiš i čuješ, pogotovo ako potiče iz online svijeta.
Ovaj članak dio je društveno odgovornog poslovanja kompanije doMEn koja godinama ulaže napore da Internet i nove tehnologije približi crnogorskom društvu, a posebno mladima. Prošle godine, kompanija je pokrenula i portal www.stemedukacija.me, na kojem se možeš informisati o svim besplatnim prilikama namijenjene mladima koje kompanija stvara u Crnoj Gori.
