Vozači u Evropi u nevjerici trljaju oči: ljeti, kada se najviše putuje, cijena goriva na benzinskim stanicama obično raste. Ove godine, međutim, cijena je stalno niska. Razlog je rat oko cijena sirove nafte.
Širom svijeta pumpe na naftnim poljima rade bez prestanka. Info služba naftne branše OPIS je saopštila da je u julu vađeno 350.000 barela dnevno. I pored toga, neke zemlje nastavljaju s eksploatacijom ubrzanim tempom. Na primjer Saudijska Arabija je povećala količinu za čitavih 50.000 barela dnevno…
Ekonomski stručnjak Thomas Mayer za DW govori o upotrebi „naftnog oružja“ koje nije prijetnja za potrošače na Zapadu, već za konkurenciju i politički nepodobne susjede.
„Glavni cilj je da se potuče konkurenciju koja se bavi frakiranjem, posebno u SAD-u“, kaže Mayer koji je ranije bio glavni ekonomista Deutsche Banka: „Drugi cilj je da se spriječi da Iran na tržištu nafte ponovo postane jak igrač.“
Iran je, poslije pooštravanja sankcija 2012. godine, bio u najvećoj mjeri odsječen od međunarodnog tržišta nafte. Proizvodnja je u toj zemlji drastično smanjena, a izvoz se prepolovio. To se promijenilo poslije potpisivanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Početkom godine toj zemlji su ukinute naftne sankcije. Azadeh Zamirirad iz berlinske Fondacije za nauku i politiku za DW je rekao da Iran slijedi tri cilja:
„Prvi, da se proizvodnja nafte dovede na nivo koji je imao prije sankcija; drugi, da se što prije vrati izgubljeni udio na tržištu; i treći, da se osiguraju direktne strane investicije u slabu infrastrukturu u energetskom sektoru.“
Niska cijena nafte otežava postizanje tih ciljeva. Uz to treba dodati i da Iran u odnosu na Saudijsku Arabiju ima dvostruko veće troškove eksploatacije nafte. U Saudijskoj Arabiji vađenje jednog barela iz zemlje košta 14 dolara, a u Iranu – 30 dolara. U Rusiji to košta više od 50 dolara. „Iz perspektive Teherana, Saudijci žele svim silama da spriječe političko i ekonomsko jačanje Irana“, kaže Zamirirad: „Teheran je uvijek optuživao Rijad da namjerno spušta cijenu nafte.“
Pri tome zbog niske cijene nafte i sama Saudijska Arabija trpi štetu. Ta zemlja je još više zavisna od izvoza nafte nego Iran koji ima raznovrsnije ekonomske mogućnosti. Zato je i nova godina za Saudijce počela vrlo neuobičajeno – osjetnim povećanjem cijene benzina. Poskupjeli su i dizel i kerozin, kao i gas , struja i voda.
Sebastian Sons iz Njemačkog društva za spolnu politiku (DGAP) smatra da je strategija održavanja niske cijene sirove nafte koju sprovodi Rijad – opasna. Državni proračun se stanjio, a socijalni problemi koji postoje već decenijama i dalje nisu riješeni. To su, kako kaže Sons, visoka stopa nezaposlenosti među mladima, nedostatak orijentacije, velika zavisnost od strane radne snage, veliki državni sektor.
I drugi izvoznici nafte imaju problema zbog saudijske strategije, dodaje Sons. Ali, njihova riječ se ne čuje zbog velikog uticaja koju Saudijska Arabija ima u organizaciji proizvođača nafte OPEC: „Saudijci ne prihvataju ni jedan predlog i uzurpirali su moć odlučivanja u OPEC-u – druge zemlje im se ne mogu suprotstaviti.“
Rat cijenama je počeo na ministarskom sastanku OPEC-a u novembru 2014. Tada je pitanje glasilo: kako reagovati na povećanje obima frakiranja u SAD-u i povratak Irana na tržište nafte. Tehnologija frakiranja, koju ekološki aktivisti žestoko kritikuju, za samo nekoliko godina je od SAD-a napravila trećeg po snazi proizvođača nafte na svijetu, odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Između 2010. i 2015. je SAD gotovo udvostručio proizvodnju nafte.
Za Leona Leschusa to povećanje proizvodnje u SAD-u je glavni razlog pada cijena između sredine 2014. i početka 2016. Ovaj stručnjak za naftu na Hamburškom institutu za svjetsku ekonomiju podsjeća da su cijene u to vrijeme sa 100 dolara pale na manje od 30 dolara po barelu. Saudijska Arabija nije smanjivala svoju proizvodnju da bi održala pritisak na američke konkurente. Jer, frakiranje je skuplje od vađenja nafte iz pustinjskog pijeska.
Posljednji pokušaj stabilizacije cijene nafte je propao sredinom aprila u Dohi. Sastali su se predstavnici 18 zemalja koje proizvode naftu, a sa njima je bio i predstavnik Rusije koja nije članica OPEC-a. Trebalo je postići dogovor o održavanju proizvodnje na nivou iz januara 2016. Na sastanku nije bilo Iranaca, premda je njihova delegacija pozvana. Oni su rekli da neće ograničavati količinu proizvedene nafte sve dok ne dostignu nivo proizvodnje koji su imali prije sankcija, dakle 2011. godine. Većina drugih zemalja je bila za ograničavanje. Ne i Saudijska Arabija. Sporazum je propao zbog držanja Rijada.
„Nafta kao oružje“, kaže Sebastian Sons, „ne služi samo očuvanju udjela Saudijske Arabije na tržištu. Cilj je i da se sputa Iran, suparnik broj jedan.“ Tomas Mayer ne očekuje da će se rat cijenama nafte skoro završiti. Jer „ponuda se ne smanjuje. Istovremeno je potražnja relativno slaba.“ Dokle god je tako, potrošačima će biti lijepo.
PoslovniPuls
