Nedavno mi je jedna poznanica skrušeno priznala kako je, nasjevši na prevaru, izgubila određenu količinu novca.
Naime, na ulici joj je prišao nepoznati gospodin zamolivši je da mu razmijeni određeni iznos strane valute za domaću. Nakon što je iznio fiktivan, ali ipak dovoljno uvjerljiv razlog zašto mu pritom treba malo veća suma, poznanica je, gotovo bez razmišljanja, gospodinu dala traženu svotu.
Dogovor je bio da joj on razliku vrati u roku od 10 minuta. Nakon dužeg čekanja, shvatila je da joj dodatni iznos, za koji ju je gospodin uljudno zamolio, nikada neće biti vraćen.
Tokom razgovora sa poznanicom, shvatila sam kako je slučajni stranac uspio da joj proda priču. Naime, bio je vrlo pristojno obučen („baš kao pravi poslovni čovjek“), njegova priča je zvučala uvjerljivo, a srdačan i otvoren nastup sugerisao joj je da nema razloga da mu ne vjeruje.
Pomenuti slučaj neodoljivo podsjeća na seriju suptilnih krađa koje su se u prvoj polovini 19. vijeka zbile na sjevernoameričkom kontinentu. Čovjek po imenu Vilijam Tompson nasumično je prilazio imućnijim ljudima na ulici i sa njima započinjao krajnje neobavezan i opušten razgovor. Ovakva ćaskanja završila bi se Tompsonovim predlogom da mu sagovornici predaju svoj (nerijetko skupocjeni) sat, koji bi im on vratio sjutradan ujutru. Iznova primjenjujući identičan metod, Tompson je opljačkao nemali broj ljudi.
Prevara mu je polazila za rukom zahvaljujući (zlo)upotrebljavanju povjerenja svojih sagovornika, iako je, praktično, prodavao maglu. Pri tome, nije bio jedini koji je otvorenim pristupom i uvjerljivom pričom uspijevao da ostvari materijalnu dobit.
Kako se „prazne priče“ sprovode u djelo
20-tih godina 18. vijeka, poznati filozof i pisac Fransoa Volter i matematčar Šarl Mari de la Kondamin obogatili su se uz pomoć plana francuske vlade koja je prodajom loto-tiketa željela da podigne vrijednost platnih obveznica. Preko sindikata koji su osnovali, a kome su se pridružili brojni imućni pokrovitelji, Kondamin i Volter kupovali su i preprodavali jeftine tikete i time dobijali novčani iznos od obveznica.
Da ne bi bili otkriveni u svojoj namjeri, šarmantni Volter iskoristio je svoje veze i za preprodaju tiketa ovlastio jednog notara. Naravno, nakon izvjesnog vremena i ogromne količine stečenog novca, francuska vlada je shvatila u čemu je štos. Ipak, pošto tehnički nije učinio nikakav prekršaj, ovaj dovitljivi duo izbjegao je zatvorsku kaznu. Zbog „rupe u zakonu“, bilo im je dozvoljeno da zadrže novac, te su praktično na potpuno legalan način uspjeli da nadmudre sistem.
U isto vrijeme u Engleskoj, izvedena je jedna od najskandaloznijih obmana u istoriji, a sve zbog opklade koja je pala između poznatog pisca Teodora Huka i njegovog prijatelja Semjuela Bizlija, arhitekte i spisatelja. Smatrajući da od svake kuće u Londonu može načiniti atrakciju u roku od nedelju dana, Huk je nasumično odabrao prebivalište jedne udovice koja je, uz poznate i uticajne pripadnike bogatog društva, živjela u elitnom dijelu Londona.
Na osnovu njenih navodnih zahtjeva za dostavu, pred rezidenciju je počela pristizati nevjerovatna količina najrazličitijih stvari – kamioni natovareni ugljem, ogromna svadbena torta, nekoliko klavira, orgulje, čak i jedan mrtvački kovčeg. Istovremeno, na licu mjesta okupila se gomila doktora, vrtlara, advokata, zubara, sveštenika i obućara, a ovoj plejadi likova pridružili su se i vojvoda od Jorka, gradonačelnik Londona, nekoliko ministara, direktor jednog indijskog preduzeća, kao i predsjedavajući Vrhovnog suda.
Problem je nastao kada je zaprepašćena stanarka ove, najednom najpopularnije rezidencije u Londonu, izjavila da ništa od toga nije naručila. Shvativši da su svi od reda nasamareni, među gomilom pridošlih ljudi izbilo je nekoliko tuča u kojima je dio isporučenih stvari i uništen. Dakle, velika se larma stvorila pred tom nasumično odabranom rezidencijom, a Huk i Bizli su sve posmatrali iz kuće preko puta. Kada se situacija smirila, i njih dvojica su se razišli svojim kućama.
Huk je ovu smicalicu izveo tako što je poslao preko 4000 pisama u kojima je tražio dostavu pomenutih stvari na adresu udovice čiju kuću je odabrao. Između ostalog, pisma je poslao i gradonačelniku Londona i predsjedniku Vrhovnog suda, a ono što je u njima bilo napisano bilo je dovoljno da ih ubijedi da se pojave pred udovičinom kućom.
Prevara je otkrivena nakon što je predsjednik Vrhovnog suda, prilikom podnošenja prijave protiv Huka, otkrio da je jedno od pisama (poslato gradonačelniku Londona) sadržalo navodnu želju udovice da na samrtničkoj postelji iznese izvjesno svjedočenje pod zakletvom.
Kreativnost u službi ostvarivanja dobiti
U slučaju Voltera i Kondamina, dozvolivši im da zadrže novac koji su prevarom prikupili, Francuska je praktično isfinansirala jednog od najvećih matematičara i jednog od najvećih filozofa 18. vijeka.
Tokom svog istraživačkog rada, Kondamin je, osim određivanja dužine metra, mapirao rijeku Amazon u Južnoj Americi, a za vrijeme boravka u Andima, pokušao je da izmjeri obim Zemlje. Putovanja je, između ostalog, plaćao novcem koji je stekao iskoristivši rupe u zakonu francuske države. Volter je, kao što znamo, postao jedan od najvećih filozofa i pisaca svog doba. Bogatstvo koje su obojica stekli dozvolilo im je da svoje vrijeme posvete pisanju i istraživanju. Bez da se opterećuju pukim egzistencijalnim problemima, obezbijedili su sebi sigurno mjesto u istoriji.
Vilijam Tompson završio je u zatvoru nakon što ga je jedan od oštećenih prijavio, a njegove aktivnosti inspirisale su pisca Hermana Melvila da napiše knjigu “Čovjek koji zloupotrebljava povjerenje“ („The Confidence-Man: His Masquerade“).
Jedino se Teodor Huk nije obogatio svojim vještim nastupom – Bizli mu je kao rezultat opklade isplatio iznos od tačno jedne gvineje. Iako to ne umanjuje odjek njegovog neustrašivog podviga, cilj Hukove smicalice svakako nije bila lična materijalna korist.
Tompson, Volter, Kondamin i Huk danas bi vjerovatno dobro zarađivali baveći se marketingom i prodajom. Ovako, uče nas tome da su harizma, komunikacione vještine i sposobnost sagledavanja različitih mogućnosti moćna oružja pomoću kojih možemo ostvariti dobit.
Autor: Marta Levai, MojaFirma
