Borba za spas eura proizvela je čitav niz termina: EFSF, ESM, “poluga” za EFSF, dokapitalizacija… A često se čini da čak ni političari zapravo ne znaju, što sve to znači i koje su posljedice njihovih odluka.
EFSF
Često se on zove tek “kišobran za euro” ili “fond za spas eura”, mada je puni naziv ovog dioničarskog društva, u kojoj su suvlasnici sve države u zoni eura, European Financial Stability Facility što bi se moglo prevesti kao “Evropski sistem finansijske stabilnosti”.
Ono je ovlašteno da se zaduži na tržištu kapitala u iznosu do 440 milijardi eura. Obzirom da za taj novac garantuju solventne države zone eura, to znači da taj kapital može dobiti po povoljnim uslovima koji onda može posuditi zemljama kojima više niko ne želi dati tako povoljan kredit.
U slučaju platežne nesposobnosti Njemačka bi u tom društvu morala garantovati sa 211 milijardi eura: to je otprilike godišnji prihod od poreza u toj zemlji.
“Poluga” ili modus operiranja EFSF
Kreditne poluge, u stručnom žargonu znače da se pomoću tuđeg novca povećava učinak vlastitih sredstava. O tome se počelo raspravljati kad su se pojavile bojazni kako postojeći “kišobran” neće biti dovoljan za sve zemlje u nevoljama.
Još uvijek se vode rasprave, kako da se sredstva EFSF-a učine djelotvornijima i one vode u barem dva smjera:
1. EFSF i bankarska licenca
Ideja koja se prije svega čuje u Parizu jeste da EFSF praktično pretvori u banku koja se pak može obratiti Evropskoj centralnoj banci i koja bi onda mogla uzimati sredstva po temeljnoj kamatnoj stopi.
Problem bi bio da bi onda Evropska centralna banka postala glavni najmodavac državama u problemima – što nije njen zadatak kao nezavisnog tijela. Povrh toga, gubitak bi morali plaćati svi građani zone eura.
2. EFSF kao osiguravajuće društvo
Već su zaključci iz Bruxellesa o reprogramiranju dugova Grčkoj bliži ovom modelu kojem je sklonija Njemačka: EFSF bi bio nešto kao osiguravajuće društvo koje bi garantovalo dio sredstava koji se ulaže u te države.
Baš kao što nijedno osiguravajuće društvo ne računa da svugdje izbije vatra ili da svaki osiguranik doživi automobilski udes, volumen koji bi bio osiguran bi mogao iznositi i preko jednog biliona eura, bez povećanja glavnice.
Problem je u tom modelu da je to osiguranje onda i prvi novac koji bi se potrošio, ako nešto pođe po zlu. U postojećem obliku, EFSF je tek garancija koja će se uopšte uzeti iz državnih blagajni samo ako se pojavi problem.
ESM
Postojeći “kišobran” EFSF je zapravo tek privremeno rješenje nastalo iz nužde. Do sredine 2013. bi ga trebao zamijeniti ESM – mi ćemo ga vjerojatno zvati EMS, Evropski mehanizam stabilnosti.
I on će raspolagati iznosom do 500 milijardi eura koji će se moći posuditi, a i sve ostalo će biti slično kao u EFSF-u.
Jedina – i najveća razlika jest da on više neće biti zasnovan tek na garancijama država-članica zone eura, nego na “pravom” novcu koji će biti uplaćen EMS-u.
“Šišanje” dugova
Ovaj frizerski termin se u finansijskom svijetu koristi za djelimičan oprost – i praktično, djelimičnu nelikvidnost određenog dijela duga.
Zajmodavcu se u pravilu ne isplati insistirati na čitavom volumenu duga, ako je izvjesno da ga nikad neće dobiti, a čitavo vrijeme će ga morati voditi u svojim poslovnim knjigama.
Zato djelimičan oprost Grčkoj, dogovoren prošle nedjelje u Bruxellesu, nipošto nije prvi takav slučaj.
Ipak, dugo je potrajalo da se Atini oprosti 50% njenih dugovanja, što kreditorima znači gubitak od oko 100 milijardi eura. Države i Evropska centralna banka su takođe posudile novac Grčkoj, ali ti krediti nisu obuhvaćeni oprostom. Zato će Grčka dobijati nove kredite i garancije.
Dokapitalizacija banaka
Kako bi se spriječilo da velike banke ne dospiju u poteškoće ako se, kao Grčkoj, moraju odreći dijela novca kojeg su posudili, samit EU-a je odlučio bankama nametnuti povećanje njihovog uloga u kreditima sa četiri na devet posto.
To se zapravo odnosi na sve oblike špekulacija, pa će tako 91 vodeća banka Evrope u najskorije vrijeme morati osigurati oko 106 milijardi eura: najviše se moraju potruditi banke u Grčkoj ili Španiji, ali i njemačkim bankama će biti potrebno oko pet milijardi kako bi ispunili ovaj zahtjev.
Ako bankama ne uspije da sakupe taj novac, moraće uskočiti nacionalne države.
Autor: A. Becker/Snježana Kobešćak/DW
