Nakon otmice venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i ubistva iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khamneija, američki predsjednik Donald Trump već se usmjerava ka novoj meti – Kubi – u strateškom nastojanju da do uništenja umanji ekonomski, politički i bezbjednosni uticaj Kine i Rusije u američkom “geopolitičkom dvorištu”, to jest zapadnoj hemisferi.

Još početkom ovog mjeseca kada je u Beloj kući okupio desetak latinoameričkih lidera, Trump je najavio “veliku promjenu koja će uskoro doći na Kubu”, dodajući pak da vlast u Havani želi da pregovara sa Vašingtonom.

“Kuba je u svojim posljednjim trenucima života kakva je bila, ali će imati sjajan novi život”, rekao je prije dvije nedjelje Trump da bi u ponedjeljak pred novinarima u Ovalnom kabinetu rekao da će “imati čast da zauzme Kubu”, odbijajući da kaže da li bi to bio diplomatski ili vojni potez. “Mislim da mogu da uradim šta god želim sa njom, ako baš želite da znate istinu. Oni su trenutno veoma oslabljena država”.

Kako tvrde izvori u Vašingtonu, američki vojni udar na ovu karipsku ostrvsku državu se smatra malo vjerovatnim, već je prevashodni cilj da se promjena vlasti u Havani izvrši po ublaženoj verziji “venecuelanskog recepta” tako što će bez upotrebe vojne sile biti smijenjen predsjednik tako da na čelo Kube dođe neko ko će postupati u skladu sa američkim strateškim interesima. A ti interesi proizilaze iz takozvane Donroeova doktrina, to jest Trumpove verzije Monroeve doktrine, koja je usmjerena na uspostavljanje potpune američke dominacije nad Zapadnom hemisferom, uz direktno suprotstavljanje kineskim, ruskim i iranskim ekonomskim i političkim interesima u regionu.

A uzrok za ovu posljednju i vjerovatno jednu od najeksplicitnijih Trumpovih Kubi dobrim dijelom leži i u tom što su prije nedjelju dana Havana i Peking pojačali bilateralne odnose novim sporazumima o saradnji u oblasti energetike, hrane, turizma, biotehnologije i niza drugih oblasti u kojima proširuju sarađuju proteklih više od 65 godina.

Ovi sporazumi dolaze kao vid kineske podrške Kubi, kao kontrapotez u odnosu na pritisak SAD, koja višedecenijske sankcije karipskoj državi dodala i energetski embargo. Najprije je nakon svrgavanja Madura Venecuela, koja je ranije slala Kubi oko 70.000 barela sirove nafte dnevno, natjerana da zaustavi sve isporuke, a potom je ove zime na to natjeran i Meksiko, koji je takođe Kubi slao naftu u humanitarne svrhe. Sve to je dovelo do energetske krize na Kubi, izazvavši i političke nemire.

Kuba u mraku i nemirima

Karipska država sa 9,6 miliona stanovnika nakon nekoliko dana sada se iznova suočava sa potpunim nestankom snabdijevanja električnom energijom za koje vlasti tvrde da još ne znaju šta je uzrok havarije. Kubanski elektroenergetski sistem je već neko vrijeme u rasulu, pri čemu su dnevni nestanci snabdijevanja strujom i do 20 sati postali uobičajeni u djelovima ostrva. Činjenica da je Kuba praktično pod naftnom blokadom te da od 9. januara nije mogla da uveze ni barel nafte, uticala je ne samo na energetski sektor, već i za veoma važan sektor turizma budući da su mnoge avio-kompanije bile prinuđene da smanje letove do ostrva.

U pokušaju da ublaži ekonomski pritisak i ispuni američke zahtjeve, zvaničnici vlasti u Havani su najavili puštanje političkih zatvorenika, ali i to da će odobriti kubanskim migrantima da investiraju i posjeduju preduzeća na Kubi.

“Kuba je otvorena za fluidne komercijalne odnose sa američkim kompanijama, takođe i sa Kubancima koji žive u SAD-u i njihovim potomcima”, rekao je za NBC News Oscar Perez-Oliva, kubanski zamjenik premijera i ministar spoljne trgovine.

Međutim, nestašice struje i vladina ograničenja prodaje benzina i nekih bolničkih usluga zbog nestašice nafte doprinijela je da dođe i do pojedinačnih erupcija nezadovoljstva stanovništva, koje se inače suočava sa redovnim nestašicama hrane, ljekova i drugih osnovnih potrepština, dobrim dijelom kao posljedica američkih sankcija. Proteklog vikenda je došlo i do nemira kada su demonstranti zapalili jednu regionalnu kancelariju Kubanske komunističke partije. To nasilje je navelo čak i predsjednika Kube i Kubanske komunističke partije Migela Diaza-Canela da u objavi na društvenoj mreži X prizna “nezadovoljstvo koje naš narod osjeća zbog dugotrajnih nestanaka struje”.

“Ono što nikada neće biti shvatljivo, opravdano ili priznato je nasilje”, rekao je Diaz-Canel, koji je pristao da njegova vlada pregovara sa Vašingtonom “sve dok to ne narušava kubanski politički sistem”.

Međutim, te pregovore sa američke strane vodi državni sekretar Marco Rubio, potomak kubanskih migranata iz Majamija pa je u skladu sa tim i njegov pogled na komunističku vlast na Kubi i opšte ovaj dio Latinske Amerike koji je decenijama prkosio Vašingtonu. Dok američki i kubanski zvaničnici pregovaraju, Trumpova administracija nastoji da svrgne predsjednika Diaza-Canela sa vlasti, navodi The New York Times pozivajući se na tvrdnje četiri osobe upoznate sa razgovorima. Kako navode ovi izvori, Amerikanci su kubanskim pregovaračima signalizirali da predsjednik kao ključna figura mora da ode, a da naredne korake prepuštaju Kubancima.

SAD zasad ne insistiraju na bilo kakvim akcijama protiv članova porodice Castro, koji ostaju vodeći uticajni ljudi u zemlji, rekla su dva izvora, navodeći da je to u skladu sa opštom Trumpovom željom da u svojoj spoljnoj politici prisile na poslušnost režim bez da ga svrgavaju. Prema mišljenju nekih zvaničnika Trumpove administracije, uklanjanje šefa države Kube omogućilo bi strukturne ekonomske promjene u zemlji koje Diaz-Canel, koga zvaničnici smatraju tvrdokornim, vjerovatno neće podržati.

Smjena predsjednika Kube dala bi Trumpu simboličnu pobjedu koja bi mu omogućila da američkoj javnosti kaže da je srušio lidera ljevičarske vlade koja se dugo protivila SAD-u, kao što je to učinio u Venecueli, rekao je jedan od izvora.

Iako je imao za cilj da pokaže kubanskoj zajednici u SAD-u i drugim Amerikancima da Trumpova administracija teži političkim, kao i ekonomskim promjenama, ovaj potez bi vjerovatno razočarao mnoge konzervativne kubanske migrante u SAD-u, koji žele da vide sveobuhvatnu političku transformaciju na Kubi. Zbog toga američki pregovarači takođe žele da Kuba pristane da ukloni sa vlasti neke starije zvaničnike koji ostaju posvećeni idejama Fidela Castra, oca Kubanske komunističke revolucije.

Iz perspektive američkih zvaničnika, razgovori su usmjereni na to da Kuba postepeno otvori svoju ekonomiju američkim poslovnim ljudima i kompanijama, što bi Trump takođe mogao da predstavi kao jednu od nekoliko simboličnih političkih pobjeda.

I posle Castrove ere opet Castro

Premda je Diaz-Canel od revolucije 1959. godine prvi predsjednik Kube koji ne nosi prezime Castro, njegova smjena dvije godine prije završetka predsjedničkog mandata mogla bi zapravo da znači konačan kraj Castrove ere i to na desetogodišnjicu njegove smrti. Ovog bivšeg potpredsjednika i regionalnog partijskog funkcionera je za nasljednika u predsjedničkoj fotelji lično izabrao Raul Castro, Fidelov brat koji ove godine puni 95 godine i još ima značajan uticaj.

Međutim, svakodnevni nestanci struje, nestašica hrane i egzodus čak petine kubanskog stanovništva od 2020. godine do danas pokrenuli su pitanja o tome koliko dugo još Castrov nasljednik može da izdrži, naročito sada kada je Maduro uklonjen. Pad Diaz-Canela, koji je proteklih godina na sve veće nacionalne opozicione proteste odgovarao pozivajući svoje pristalice na borbu koja je uključivala masovna hapšenja, krivična gonjenja i zatvorske kazne oponenata, čini se da bi mogao da označi zaista kraj Castrove ere. Ili Trumpovim rječnikom rečeno, “smrt Kube kakva je bila” otkad ju je Castro napravio prvo komunističkom zemljom na zapadnoj hemisferi.

A paradoksa li, tu svojevrsno postkastrovsku Kubu bi mogao da vodi upravo jedan Castro. Kao mogući Ameikancima pogodan izbor za predsjednika Kube nakon Diaz-Canela pominje četrdesetjednogodišnji Raul Guillermo Rodriguez Castro, unuk Raula Castra i trenutno glavni kubanski pregovarač sa Vašingtonom. Ovaj sin najstarije ćerke Raula Castra i generala koji je takođe bio sin jednog od Castrovih saboraca u toku Kubanske revolucije, zapravo iza kulisa već ima ogromnu moć.

Poznat kao Raulito ali i po nadimku “El Cangrejo” (Kraba), nasljednik Castrove dinastije bi mogao, prema američkim očekivanjima, da bude savršen izbor da Kubu povede u novu eru. A za Amerikance bi ta nova era podrazumijevala da Kuba privatizuje svoj naftni sektor, kao i da se oslobodi ekonomskih, političkih i vojnih uticaja Kineza, Iranaca i Rusa.

Doduše, kubanska politička elita očigledno Amerikancima predstavlja još mogućih kandidata, pa je najednom veću javnu vidljivost dobio Oscar Perez-Oliva Fraga, praunuk rođene sestre Fidela i Raula Castra, koji je krajem prošle godine imenovan za zamjenika premijera i važi za glavnog čovjeka za upravljenje kubanskom privrednom. U razgovoru za američku TV mrežu NBC, on je najavio otvaranje Kube za strane investicije, što se čini kao svojevrsna preporuka Amerikancima.

Kineska solarna revolucija na Kubi

Pojačan američki pritisak na Havanu, međutim, proteklih mjeseci nije pokolebao Peking, koji je u toku prošle godine poslao šest pošiljki hrane i neophodne zalihe koje uključuju solarne lampe, krovne materijale i dušeke. Osim pomoći, kineski predsjednik Xi Jinping odobrio je finansijsku pomoć u iznosu od 80 miliona američkih dolara, a početkom ove godine je iz Kine na Kubu stigla i isporuka od 60.000 tona pirinča.

Kina je pokušala da spriječi energetsku krizu Kube tako što je proteklih godina sve više joj pomagala da razvije kapacitete za solarne elektrane, dok je Vašington u tom produbljivanju energetskih i bezbjednosnih odnosa Havane i Pekinga vidio i navodno postavljanje najmanje četiri kineske špijunske stanice na Kubi koja mogu da prikupljaju obavještajne podatke o SAD i susjedima.

Kineski izvoz solarne opreme na Kubu skočio je sa oko pet miliona dolara u 2023. na 117 miliona dolara u 2025. i ne pokazuje znake zaustavljanja, prema britanskom energetskom institutu Ember. Peking se prošle godine obavezao da će pomoći Kubi da izgradi više od 92 solarna parka do 2028. godine, a više od polovine ovih projekata je pokrenuto, tvrde vlasti. Satelitski snimci iz 2025. godine pokazuju klastere solarnih panela koji niču u roku od nekoliko nedjelja.

Tako je ovog mjeseca kubanska vlada objavila da je ovo karipsko ostrvo prvi put generisalo više od 900 megavata fotonaponske energije u jednom podnevnom segmentu. Budući da su energetske potrebe Kube relativno niske, čak je i mala količina dodatnog ulaganja dala značajan doprinos.

“Solarna energija bi sada mogla biti odgovorna za čak 10 procenata proizvodnje električne energije na Kubi” ocjenjuje analitičar institura Ember Dave Jones, dodajući da je prije godinu dana taj udio bio bezmalo nula.

Prema njegovoj ocjeni, to bi bilo jedno od najbržih širenja solarne energije bilo gdje i postavilo bi Kubu ispred većine zemalja – uključujući SAD – po udjelu električne energije proizvedene iz sunčeve energije.

“Kuba je možda usred jedne od najbržih solarnih revolucija”, rekao je Jones a prenio The Washington Post, ukazujući da je Kuba od kineskih kompanija, ne samo uvozila solarnu opremu, već su joj one direktno radile na terenu na izgradnji solarnih farmi, što se znatno razlikuje od drugih zemalja koje su masovno usvojile kinesku tehnologiju čiste energije, poput Pakistana. “Kina inače ne instalira mnoštvo malih solarnih panela širom svijeta tako da je ono što vidimo prilično jedinstveno za Kubu”.

Ovom vašingtonskom dnevniku je portparol kineske ambasade u Vašingtonu u februaru rekao da je kineska energetska saradnja sa Kubom postigla “plodne rezultate” i da će se nastaviti.

“Protivimo se neopravdanom miješanju spoljnih sila i odbacujemo sve akcije koje lišavaju kubanski narod prava na opstanak i razvoj”, rekao je portparol Liu Pengyu.

Ipak, solarna energija nije ni blizu zadovoljavanja energetskih potreba Kube tako da američko naftni embargo i te kako ima jak uticaj na vlast u Havani da ipak pruži ustupke Vašingtonu. Osim toga, iako su kineski zvaničnici više puta osudili akcije Trumpove administracije protiv Kube, oni su takođe oprezni da ne pretjeraju u “američkom dvorištu”, rekao je Yanran Xu, vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Renmin u Kini u Pekingu.

Međutim, sve to ne garantuje da će Trump, kako je rekao, moći da uradi Kubi štagod želi. Naprosto, isuviše američkih predsjednika je bilo uvjereno da može da slomi marksističko-lenjinističku vlast u Havani pa im to proteklih 67 godina nije uspjelo.

Izvor: rs.bloombergadria.com