Kako su privredne reforme 1978. pokrenule razvoj zemlje koja danas parira najvećoj svjetskoj sili.
Razvoj Kine obilježen je brzim privrednim rastom i značajnim smanjenjem siromaštva od pokretanja privrednih reformi 1978. Od početnog fokusa na brzi rast, Kina sada prelazi na „visokokvalitetan razvoj“, naglašavajući održivi rast, tehnološki napredak i rješavanje društvenih i ekoloških neravnoteža.
Biće to odgovor bota umjetne inteligencije (AI) ako u pretraživač Chrome unesete pojam „razvoj Kine“. AI pritom ne koristi ni zvanične ni nezvanične kineske, nego zapadne izvore, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. U javnosti se, međutim, Kina često ne doživljava kao stvarna ekonomska supersila, već i dalje kao komunistička zemlja bliža Sjevernoj Koreji nego Singapuru ili Hong Kongu.
A Kina je posljednjih decenija postala zemlja koja na svoj razvoj gleda dugoročno, pa je u sklopu te paradigme Zapadu u zamjenu za tehnologiju ponudila svoje tržište, a onda istu tu tehnologiju iskoristila protiv Zapada. Bio bi to najgrublji opis pozicije koju Kina u razvojnom smislu ima danas. Svjedoče o tome i priče zapadnjaka koji ondje žive, a među njima su i hrvatski državljani.
Vladimir Parpura, doktor medicinskih nauka, član Academia Europea, naš je neuronaučnik koji je direktor Internacionalnog translacionog neuronaučnog istraživačkog instituta na Univerzitetu kineske medicine Zhejiang.
„Najkraće rečeno: to je mješavina kapitalizma s malim i velikim preduzetništvom te jugoslovenskog komunizma“, kaže Parpura te procjenjuje da su veliki kineski gradovi, posebno Hangzhou, u kojem se nalazi sjedište Alibabe i mnogih tehnoloških kompanija, trenutno tehnološki mnogo ispred SAD-a i EU.
Tradicija i tehnologija
Kinezi još cijene nauku i obrazovanje, a najveće poštovanje imaju prema učiteljima, počevši od predškolskog uzrasta, sve do mentora na postdiplomskom obrazovanju i na poslu. Boravak u Kini stoga mu je, veli, osvježenje. Impresioniran je vlastima pokrajine Zhejiang koja ogroman novac ulaže u nauku i tehnologiju.
Na Univerzitet se, primjerice, kao i u kancelarije i laboratorije njegovog Instituta, ulazi putem sistema prepoznavanja lica. Uvjeren je da je za napredak do takvog nivoa zaslužno strateško razmišljanje i ulaganje utemeljeno na mješavini tradicije i tehnološkog napretka. Kinezi su, primjećuje, veoma ponosni na svoju istoriju i tradiciju, što se ogleda i u tome da se ljudi i dalje liječe tradicionalnom kineskom medicinom.
Ulaganje u nauku vidi se, objašnjava Parpura, i u svakodnevnom životu. Primjerice, kompletan javni prevoz u Kini je na struju – i autobusi i metro. Kao stranac u Kini putuje slobodno, kaže, prodavnice su pune svega, a ljudi djeluju veselo. Kada je riječ o nauci, već prije tri godine objavljeno je da je Kina prvi put neznatno nadmašila Sjedinjene Države po broju najcitiranijih radova, ključnom mjerom uticaja istraživanja na svijet, prema japanskom Institutu za naučnu politiku NISTEP.
„Ljudi otpisuju Kinu, govoreći da ondje objavljuju mnogo, ali da ti radovi nijesu kvalitetni. Ali to je kratkovidno“, kazala je Caroline Wagner, istraživačica koja se bavi naučnom politikom i inovacijama na Univerzitetu Ohio State u Columbusu u SAD-u, navodeći da je Deng Xiaoping 1977. predstavio Četiri modernizacije, a jedna od njih odnosila se na jačanje kineskog naučnog sektora i tehnološkog napretka. Još 2000. u SAD-u se godišnje objavljivalo značajno više naučnih radova nego u Kini. No, tokom protekla tri decenija Kina je uložila sredstva u rast domaćih istraživačkih kapaciteta, slala studente i istraživače na studije u inostranstvo i podsticala kineske kompanije da se preusmjere na proizvodnju visokotehnoloških proizvoda.
Od 2000. Kina je poslala oko 5,2 miliona studenata i naučnika da se obrazuju u inostranstvu. Većina njih studirala je nauku ili inženjerstvo. Mnogi od tih studenata ostali su u zemljama u kojima su studirali, ali sve ih se više sada vraća u Kinu kako bi radili u dobro opremljenim laboratorijama i visokotehnološkim kompanijama. Danas je Kina druga po ulaganjima u nauku i tehnologiju, odmah iza SAD-a.
Kineska univerzitetska zajednica sada proizvodi najveći broj doktora inženjerstva u svijetu, a kvalitet tamošnjih univerziteta znatno se poboljšao posljednjih godina. Caroline Wagner do ovih je zaključaka došla još prije dvije i po godine, a moguće je da se stvari po SAD promijene i dodatno na lošije, s obzirom na stav Trumpove administracije o ulaganjima u nauku.
Tehnološka velesila
Dr. Mihaela Papa, direktorka istraživanja te glavna istraživačica na MIT-jevom Centru za međunarodne studije, kaže da je početak brzog razvoja Kine pod Deng Xiaopingom utemeljen i na ambicioznom planu ekonomskih reformi, čije su ključne odrednice uključivale postepenu liberalizaciju privrede, pri čemu su uvedeni tržišni mehanizmi, dok je država zadržala stratešku kontrolu nad ključnim sektorima.
„Kina se otvorila prema inostranstvu, privukla strana ulaganja u posebne ekonomske zone poput Shenzhena te započela masovnu urbanizaciju i industrijalizaciju. Značajna ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje dodatno su podstakla i rast produktivnosti“, tumači Papa.
Kao jedan od glavnih stereotipa ističe mišljenje da Kini nedostaje inovativnosti i da ondje ili čekaju ili kopiraju Zapad. „Kina je danas tehnološka velesila s inovacijama u brojnim oblastima, uključujući umjetnu inteligenciju, finansijske tehnologije i električna vozila. Primjer toga je Deep Seek, veliki jezički model koji može parirati mnogo poznatijim zapadnim konkurentima kao što je Chat GPT-4 kompanije OpenAI, uz znatno niže troškove.
Mnogi na Zapadu vjerovali su da će tržišni razvoj dovesti do demokratije te da Kinu treba ocjenjivati prema zapadnim vrijednostima. Predsjednika Trumpa sada više zanima kako Kina ekonomski utiče na SAD i Zapad. Slične se rasprave vode i u EU, jer jasno je da Kina ima novu ulogu u svjetskoj politici i ekonomiji“, podsjeća Papa. Ističe i da je Kina postala aktivnija u spoljnoj politici tek u posljednjih 15 godina, što se ogleda u povećanim ulaganjima te omogućava temeljniju procjenu njenog međunarodnog djelovanja.
„Iako ulaže u infrastrukturu i razne projekte u inostranstvu, Kina i dalje stavlja naglasak na očuvanje unutrašnje stabilnosti i suvereniteta. Mnoge zemlje Globalnog juga profitirale su od kineskih ulaganja i vide Kinu kao partnera koji poštuje njihov suverenitet u pitanjima razvoja. Zapadne kritike kineskih inicijativa uglavnom se odnose na pitanja stvaranja dužničke zavisnosti, netransparentnosti te geopolitičkog i ekonomskog uticaja na lokalno stanovništvo“, dodaje Papa.
A ko je koga u tom odnosu Zapada i Kine nadmudrio, da ne kažemo prevario? Odnosno, koliko je tačna teza da je Kina pobijedila Zapad njegovom tehnologijom?
Odgovor na to pitanje dao nam je Ivica Bakota. Riječ je o profesoru koji je magistrirao filozofiju i komparativnu književnost na Univerzitetu u Zagrebu, a potom završio osnovne studije sinologije u Zagrebu i Ljubljani te doktorirao međunarodne odnose na Univerzitetu Peking. Danas je vanredni profesor na Univerzitetu Capital Normal u kineskoj prijestonici. Autor je knjige „Veliki povratak – Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli“, u kojoj, uz suautore Zvonimira Stopića i Matu Njavru, analizira kinesku spoljnu politiku, diplomatiju i međunarodne odnose.
„Vjerovatno je to isto toliko tačno kao i priča da je Zapad posljednjih četrdesetak godina iskoristio Kinu. Dakle, i s druge strane postoji teorija po kojoj je neko nekoga nadmudrio, i to prvenstveno kao izvor jeftine radne snage, a potom i stabilnog garanta održavanja proizvodnih lanaca ne bi li se tako razvio neoliberalni model kojim se dovodi do kolapsa (evropskih) socijalističkih ekonomija i time posredno ugrožava opstojnost kineskog sistema, te poslije predvodi zamah globalizacije koji se u velikoj mjeri oslanjao na kineski rad.
Pritom, zapadne multinacionalne kompanije koje nekoliko decenija uživaju ogromne profitne stope u Kini, namjerno koče i opstruiraju tehnološki transfer, onemogućavajući Kini da u prvoj fazi svog privrednog rasta samostalno proizvede išta drugo osim robe široke potrošnje i male dodate vrijednosti. Ipak, mislim da su oba ova stajališta pretjerana i medijski prenaglašena – u stvarnosti niko nije nikoga pretjerano nadmudrio ili prevario. Smatram da bi bilo potrebno osvijestiti da na objema stranama postoji ekstremizam neupućenih stavova i da se, u transakcionom smislu, malo više treba gledati na privrednu simbiozu Zapada i Kine u posljednjih pola vijeka“, objašnjava Bakota.
Projekat vijeka
Nedavno je objavljeno da će Kina početi s izgradnjom hidroelektrane Motuo na Tibetu, vrijedne 170 milijardi dolara, koja će biti najveća na svijetu – čak četiri puta veća od znamenite brane Tri klanca na rijeci Jangce, takođe u Kini. Ta će brana biti sastavljena od pet kaskadnih hidroelektrana raspoređenih od uzvodno prema nizvodno te će, nakon završetka, predstavljati najveći svjetski izvor električne energije. Kineski premijer Li Qiang opisao je predloženu megabranu kao „projekat vijeka“, a stručnjaci procjenjuju da je taj opis prikladan iz više razloga.
Ogromni razmjeri projekta odražavaju geopolitički status i ambicije Kine. Ipak, najkontroverzniji aspekt jeste lokacija brane, jer se nalazi na donjem toku rijeke Yarlung Zangbo na istočnom rubu tibetanske visoravni. Ona je povezana s rijekom Brahmaputrom, koja se uliva u indijsku pograničnu državu Arunachal Pradesh, kao i u Bangladeš. To je važan izvor vode za Bangladeš i Indiju. Obje zemlje izrazile su zabrinutost zbog brane, posebno zato što bi ona mogla uticati na njihove zalihe vode.
Napetost s Indijom oko brane pogoršava i činjenica da je Arunachal Pradesh bio žarište kinesko-indijskih napetosti. Kina polaže pravo na tu regiju, koju naziva Zangnan, tvrdeći da je ona dio onoga što naziva Južnim Tibetom. A brana bi mogla biti efikasno geopolitičko oružje.
Što se tiče poštovanja vlasničkih prava, i materijalnih i autorskih, Bakota kaže da se može reći kako ono u sudskoj praksi još nije na nivou evropskog standarda.
„Ali opet, daleko je od nekog sjevernokorejskog modela. Kineski zakon do 1980-ih godina nije uopšte prepoznavao intelektualnu svojinu. Sada imate relativno regulisano zakonodavstvo što se tiče ‘copyrighta’, patenata, zaštićenih marki i slično. Neka evropska kompanija ima, na primjer, načina da pokrene tužbu na kineskom sudu vezanu za povredu tih prava. U posljednjih dvadesetak godina u Kini je niknuo ogroman broj advokatskih društava koja se najčešće bave tim pravom. Najviše medijske pažnje u vezi s tim pitanjem imaju slučajevi u kojima se koriste rupe u (ne)usklađenosti kineskog i drugih zakonodavstava, pa tako, na primjer, možete bez posebnih ograničenja javno reprodukovati neki nezaštićen video-sadržaj proizveden izvan Kine, što ne znači da isto možete učiniti i s kineskim sadržajem“, opisao je Bakota situaciju s autorskim pravima zbog kojih su evropske industrije godinama vodile bitku s kineskim kompanijama koje su, naizgled, plasirale proizvode gotovo identične njihovima.
Kina je praktično jedina država koja uspijeva održati ravnotežu u mukotrpnim pregovorima o carinama s administracijom Donalda Trumpa, a čini se da je Indija možda i jedina zemlja koja bi u budućnosti mogla ugroziti rastući primat Kine, i na sopstvenom području i u svijetu. Za Ivicu Bakotu, pitanje poput ovog nema pretjeranog smisla u sadašnjoj svjetskoj geopolitičkoj i privrednoj situaciji.
„Nagađanje ko će koga prestići i nametnuti se kao globalna supersila imalo je smisla dok se još činilo da je svjetski poredak konfigurisan u smjeru bipolarne konfrontacije. Kako mi se čini, svijet u posljednjih nekoliko godina više ide u smjeru multilateralizma, ali i regionalizacije, ili čak fragmentacije konfrontacije i nadmetanja. Možda je Kina u apsolutnom smislu ‘dostigla’ i ‘pretekla’ Zapad u nekim aspektima, ali u nekim svjetskim regijama, posebno kod nas ‘na Zapadu’, taj se primat još neko (duže) vrijeme neće osjetiti, npr. u društvenoj i kulturnoj sferi. Mislim da trebamo odustati od pretpostavke da će Kina, a kasnije možda i Indija, nekom pravolinijskom sukcesivnom logikom postati naš glavni trgovački partner, investitor, finansijer, te negdje na kraju, najuticajniji distributer meke moći i zabavnih sadržaja“, zaključuje Bakota.
