Microsoft je u SAD-u nedavno ponovo otvorio staru i politički veoma zapaljivu temu: mogu li velike kompanije istovremeno otpuštati domaće radnike i zapošljavati strane?

Američki tehnološki gigant najavio je hiljade otkaza, uključujući značajan broj radnih mjesta u Xbox diviziji, dok je istovremeno ove godine dobio odobrenja za zapošljavanje više od dvije hiljade stranih radnika kroz program viza H-1B.

U američkoj raspravi to je odmah pretvoreno u pitanje zamjene domaćih radnika jeftinijom stranom radnom snagom. Kritičari tvrde da velike tehnološke kompanije koriste programe viza kako bi smanjile troškove rada, dok kompanije odgovaraju da odluke o otkazima zavise od poslovnih potreba, a ne od viznog statusa zaposlenih.

Rasprava nije samo američka.

Hrvatska nema program H-1B, nema Silicijumsku dolinu i nema hiljade stranih inženjera koji dolaze u domaće tehnološke gigante. Međutim, ima sopstvenu verziju istog pitanja: u kojem trenutku zapošljavanje stranih radnika prestaje da bude odgovor na nedostatak radne snage i postaje način održavanja poslovnih modela koji više ne mogu da funkcionišu bez nižih troškova rada?

To pitanje postaje sve važnije jer je Hrvatska za samo nekoliko godina od zemlje iz koje se odlazilo na rad u inostranstvo postala zemlja koja uvozi radnu snagu.

Prema najnovijim podacima MUP-a, od 1. januara do 30. juna 2026. godine izdato je ukupno 94.113 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja.

Najviše ih je izdato u turizmu i ugostiteljstvu – 39.054, zatim u građevinarstvu – 23.708, industriji – 10.885, saobraćaju i vezama – 5.884, te trgovini – 5.605.

Od ukupnog broja dozvola, 37.230 odnosilo se na novo zapošljavanje, 36.601 na produženje postojećih dozvola, a 20.282 na sezonske radnike.

Najviše dozvola izdato je državljanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Filipina, Nepala, Sjeverne Makedonije, Indije, Uzbekistana, Kosova, Egipta i Albanije.

To znači da hrvatsko tržište rada više nije samo lokalno tržište. Ono je postalo regionalno i globalno, posebno u sektorima koji se oslanjaju na fizički i smjenski rad, sezonske poslove i niže plaćena radna mjesta.

Hrvatska nema višak radnika, već manjak ljudi

Za razliku od američke rasprave, hrvatski problem ne počinje u tehnološkom sektoru, već u demografiji.

Hrvatska ima sve manje radno sposobnog stanovništva, snažan turistički sektor, građevinarstvo koje se oslanja na terenski rad, saobraćaj i dostavu kojima je potrebno sve više ljudi, kao i industriju kojoj nedostaju operativni radnici.

Istovremeno, broj osiguranika u Hrvatskom zavodu za penzijsko osiguranje – HZMO raste. Krajem juna 2026. godine u evidenciji HZMO-a bilo je 1.798.712 osiguranika, što je za 15.196 više nego godinu ranije.

Na prvi pogled, to izgleda kao dobra vijest. Više osiguranika znači više zaposlenih, više doprinosa i širu bazu za penzioni sistem.

Međutim, struktura tog rasta pokazuje i novu zavisnost hrvatske privrede. Turizam, ugostiteljstvo, građevinarstvo, dostava, logistika, trgovina i dio industrije sve teže funkcionišu bez stranih radnika. U pojedinim sektorima više se ne postavlja pitanje hoće li poslodavac zaposliti radnika iz Nepala, Filipina, Indije, Bosne i Hercegovine ili Srbije, već hoće li uopšte moći da otvori sezonu, završi gradilište ili popuni smjene bez njih.

U američkom slučaju bijes se često gradi oko ideje da strani radnici zamjenjuju domaće na poslovima koje domaći radnici žele i mogu da obavljaju, dok se situacija u Hrvatskoj čini mnogo složenijom. Strani radnici često dolaze upravo na poslove za koje nema dovoljno domaćih radnika, za koje je interesovanje slabo ili na kojima su uslovi rada takvi da ih domaći radnici sve češće odbijaju.

Test tržišta rada postoji, ali ne rješava sve

Hrvatska formalno više nema sistem kvota za zapošljavanje stranaca. Umjesto njega primjenjuje se test tržišta rada.

To znači da poslodavac koji želi da zaposli državljanina treće zemlje, prije podnošenja zahtjeva za dozvolu za boravak i rad, mora da provjeri postoji li mogućnost zapošljavanja radnika sa hrvatskog tržišta rada.

Ukoliko Hrvatski zavod za zapošljavanje utvrdi da u evidenciji nema nezaposlenih osoba traženog profila, poslodavac može da nastavi postupak zapošljavanja stranog radnika.

Na papiru bi to trebalo da štiti domaće radnike, ali u praksi test tržišta rada ne daje odgovore na sva pitanja. On može pokazati da za određeno zanimanje nema dostupnih nezaposlenih osoba, ali ne govori dovoljno o tome zašto ih nema.

Nema li ih zato što je Hrvatska demografski iscrpljena? Zato što su radnici otišli u inostranstvo? Zato što je plata preniska? Zato što su uslovi rada loši? Zato što je smještaj skup? Ili zato što je poslovni model poslodavca izgrađen na pretpostavci da rad mora biti jeftin i fleksibilan?

Zapošljavanje stranih radnika može biti neophodno i korisno, ali ukoliko se koristi kao zamjena za povećanje plata, ulaganje u produktivnost i poboljšanje uslova rada, onda postaje način odlaganja prilagođavanja privrede.

Drugim riječima, pravi problem nijesu strani radnici, već činjenica da se od njih lako može napraviti svojevrsni „amortizer“ za sve slabosti domaćeg tržišta rada.

Hrvatska zavisi od radnika koje još nije naučila da integriše

Još jedan hrvatski paradoks jeste to što privreda sve više zavisi od stranih radnika, dok se društvo i institucije i dalje ponašaju kao da je riječ o privremenoj pojavi.

Brojke, međutim, pokazuju suprotno. U prvoj polovini 2026. godine gotovo jednak broj dozvola izdat je za novo zapošljavanje i za produženje postojećih dozvola. To znači da strani radnici više nijesu samo jednokratno sezonsko rješenje. Dio njih ostaje, produžava dozvole i postaje trajniji dio tržišta rada.

Najviše dozvola izdato je u policijskim upravama koje pokrivaju Zagreb, Istru, Split, Primorje, Dubrovnik i Zadar. To su područja u kojima se spajaju turizam, usluge, građevinarstvo, logistika i najveća potražnja za radnom snagom.

Međutim, javna rasprava i dalje često ostaje između dvije krajnosti. S jedne strane, poslodavci tvrde da bez stranih radnika nema sezone, gradilišta ni privrednog rasta. S druge strane, dio javnosti strahuje od pritiska na plate, smještaj, bezbjednost i društvenu koheziju.

Obje strane vide dio istine. Poslodavci su u pravu kada kažu da za mnoge poslove nema dovoljno domaćih radnika. Međutim, radnici su takođe u pravu kada pitaju bi li ih bilo više da su plate veće, uslovi rada bolji, a zaposlenje sigurnije.

Američka lekcija za Hrvatsku

Američki slučaj sa Microsoftom i vizama H-1B ne može se jednostavno preslikati na Hrvatsku, ali nudi važnu lekciju.

Problem ne nastaje kada kompanija zaposli stranca. Problem nastaje kada javnost stekne utisak da se pravila koriste protiv domaćih radnika. U SAD-u se ta sumnja javlja kada velika tehnološka kompanija otpušta ljude, a istovremeno dobija hiljade odobrenja za zapošljavanje stranih radnika.

U Hrvatskoj bi se ista sumnja mogla pojaviti ukoliko poslodavci masovno uvoze radnike, dok istovremeno zadržavaju niske plate, ne ulažu u produktivnost i očekuju da država administrativno olakša svaki novi talas zapošljavanja radnika iz trećih zemalja.

Zato je važno razlikovati dvije stvari: jedno je zapošljavanje stranih radnika zato što domaćih radnika zaista nema, a drugo je zapošljavanje stranih radnika zato što domaći radnici ne žele da rade pod ponuđenim uslovima.

Prvo je ekonomska nužnost. Drugo je znak da tržište rada šalje poruku koju poslodavci možda ne žele da čuju.

Rasprava ne smije biti usmjerena protiv stranih radnika

Ljudi koji dolaze da rade iz Nepala, Filipina, Indije, Bosne i Hercegovine, Srbije ili drugih zemalja ne stvaraju hrvatske probleme. Oni dolaze zato što hrvatska privreda traži radnike, a njihove zemlje nude radnu snagu.

Mnogi od njih rade poslove koje domaći radnici više ne žele da obavljaju, rade u teškim uslovima, često žive u skučenom smještaju i zavise od poslodavca, agencije i administracije koju ne poznaju dovoljno.

Ukoliko postoji zloupotreba sistema, odgovornost nije na radniku koji je došao da zaradi platu, već na poslodavcu, posredniku i institucijama koje moraju da nadziru uslove rada.

Zato Hrvatskoj nije potrebna histerija oko stranih radnika, već ozbiljna politika rada.

To podrazumijeva jasnije kontrole poslodavaca i agencija, bolji nadzor smještaja, brže sankcije za kršenje prava radnika, ali i iskrenu raspravu o platama u sektorima koji uvoze najviše radne snage.

Ukoliko restoran, hotel, gradilište ili platforma za dostavu mogu da posluju samo uz stalan priliv radnika iz siromašnijih zemalja, onda to pitanje više nije samo imigraciono. Ono postaje pitanje produktivnosti, marži i kvaliteta poslovnog modela.

Hrvatskoj će i dalje biti potrebni strani radnici. To je realnost demografije, turizma i tržišta rada, ali ne smije postati izgovor za odustajanje od domaćih radnika.

Zbog toga američka rasprava o Microsoftu može da posluži kao korisno upozorenje. Ne zato što je hrvatska situacija ista, već zato što pokazuje koliko brzo tema stranih radnika može postati politički eksplozivna kada ljudi osjete da se ekonomska pravila donose bez njihovog učešća.

U Hrvatskoj je još moguće izbjeći takav scenario, ali samo ukoliko se o stranim radnicima prestane govoriti kao o privremenoj zakrpi i počne govoriti kao o trajnoj promjeni tržišta rada.

Kao što svaka trajna promjena zahtijeva pravila, tako ih zahtijeva i ova. Međutim, sada ne bi trebalo razmišljati o pravilima koja će zatvarati granice, već se usredsrediti na pravila koja će spriječiti da se nedostatak radnika pretvori u trku za jeftinijom radnom snagom.

Pravo pitanje, dakle, nije da li su Hrvatskoj potrebni strani radnici – jesu. Pravo pitanje je hoće li Hrvatska uz njihovu pomoć graditi moderniju privredu ili samo jeftiniju verziju stare.

(Financije.hr)