U protekloj deceniji tržišna vrijednost AI kompanija uvećala se deset puta. Kao što je John Lanchester nedavno primijetio, među deset danas najvećih svjetskih kompanija, sve osim jedne vezuju se za projektovanu vrijednost vještačke inteligencije. Sve osim jedne su američke, a njihova ukupna vrijednost odgovara polovini vrijednosti američke ekonomije. U nekoliko posljednjih godina, iščekivanje AI „revolucije“ donijelo je veliki skok ulaganja u američke tehnološke kompanije ovog tipa. Obećanja radikalnog proboja u post-humanističkoj inteligenciji i čudesnog rasta produktivnosti probudila su životinjske instinkte investitora, toliko da je čitava „Amerika danas jedna velika opklada na vještačku inteligenciju“, kao što je nedavno rekao Ruchir Sharma iz Financial Timesa. Obim fiksnih investicija u AI sektor je takav da se slobodno može reći da je on primarni pokretač rasta u Sjedinjenim Državama u 2025. godini. Obuka i rad AI modela zahtijevaju ogromna ulaganja u fizičku infrastrukturu data centara, računarsku opremu, sisteme za hlađenje, mrežni hardver, priključke i napajanje. Očekuje se da će tehnološke kompanije potrošiti zapanjujućih 5 triliona dolara na infrastrukturu – koja je i dalje uglavnom koncentrisana u Sjedinjenim Državama – da bi zadovoljile očekivanu tražnju do 2030.
Problem je u tome što se brojke ne slažu. Da bi zadovoljio ogromne finansijske potrebe, sektor je s modela finansiranja iz poslovanja ili sopstvenim kapitalom prešao na finansiranje zaduživanjem. U načelu, zaduživanje može biti indikator profitabilnosti i dolazećeg prosperiteta. Ali sklapanje sve egzotičnijih finansijskih konstrukcija govori suprotno. Dobar dio tekuće AI groznice pokreću finansijske petlje kojima prodavci investiraju u kupce, a kupci u prodavce. OpenAI je dobar primjer. Njihov glavni isporučilac čipova, Nvidia – trenutno najvrednija kompanija na svijetu – planira da uloži u OpenAI 100 milijardi dolara, čime praktično finansira tražnju za sopstvenim proizvodima. OpenAI, s druge strane, uspijeva da potroši gotovo dvostruko više nego što zarađuje na Microsoftovoj platformi Azure, čija računarska snaga pokreće AI usluge, pa tako praktično uvećava bogatstvo svog glavnog partnera dok akumulira dug.
Mnogo je primjera kreativnosti u finansiranju ovih kompanija. Na primjer, plan kompanije Meta da izgradi ogroman data centar u Luizijani. Objekat vrijedan 30 milijardi dolara biće u vlasništvu kompanije Beignet Investor LLC, što je zajednička kompanija Mete i privatne investicione firme Blue Owl. Međutim, najveći dio kapitala ne obezbjeđuju ni Blue Owl ni Meta, već kupci obveznica. Meta se prvenstveno obavezuje na dugoročni zakup i korišćenje objekta. Kao što napominje Alphaville iz FT, „zahvaljujući toj inovativnoj strukturi Beignet će imati koristi od kreditnog rejtinga Mete, a kreditni rejting Mete, kao nekom čarolijom, neće biti narušen prihvaćenom finansijskom obavezom garancije dugoročnog zakupa“.
Ipak, ispod ingenioznog finansijskog inženjeringa krije se istina da je Meta spremna da plati do 1% vrijednosti svog bilansa za izgradnju ovog data centra. Razlog je to što, suprotno tvrdnjama koje papagajski ponavljaju investitori u obveznice, Meta želi da se zaštiti u slučaju da obećana budućnost superinteligencije i preobilja zakaže. Takav ugovor je simptomatičan za širu tržišnu konjunkturu, koju jedan finansijski analitičar opisuje kao „konvergenciju ogromne potrebe za kapitalom, investitora koji su sve manje spremni da prihvate rezidualni rizik… i suvog baruta“, to jest raspoloživog novca. U takvoj situaciji posao investicionih bankara je da zajmodavce ubijede da prihvate rizike koje zapravo ne razumiju. „Gledali smo to već milion puta“, upozorava taj analitičar, između ostalog uoči finansijske krize 2008.
Ako se fokusiramo na impresivne bilanse vodećih igrača – Amazon, Meta, Microsoft, Alphabet – očekivani AI bum može izgledati održivo. Ali zbog pukotina vidljivih na slabijim kompanijama kao što je Oracle i u nekim zaturenim segmentima biznisa razvoja vještačke inteligencije, javlja se strepnja da profita možda neće biti dovoljno za ekosistem u cjelini. AI groznica dolazi poslije godina procvata američke berze i višedecenijskog superciklusa fiktivnog kapitala koji u jednačinu uvodi dodatne slabe tačke. Otuda zabrinutost koja se može uočiti iza birokratskog jezika Banke za međunarodna poravnanja: „Ako bi se pad ulaganja u AI poklopio sa značajnom korekcijom berze, negativni efekat prelivanja bio bi izraženiji nego što se može pretpostaviti na osnovu sličnih ciklusa iz prošlosti. Investitori su davali prednost američkim dionicama u želji da se pozicioniraju unutar AI sektora, a prikrivena zaduženost može narušiti kreditno tržište.“
Malobrojni nalazi iz empirijskih istraživanja pokazuju da značajnih dobiti u produktivnosti ima u poslovima kao što su pisanje, programiranje i pružanje tehničke podrške klijentima u kol-centrima. Zasad je primijetno inicijalno kašnjenje, jer kompanije snose troškove učenja kako da koriste tehnologiju, ali tehnologija vremenom donosi korist. Pošto se očekuje da će ući u najširu upotrebu i donositi kontinuirane inovacije i poboljšanja, uključujući one u istraživanju i razvoju, očekuje se velika ekonomska korist. Ako vještačka inteligencija uveća produktivnost, kao što obećava, korisnici će biti spremni da plate da bi joj pristupili. Prema procjeni JP Morgana, s obzirom na očekivane kapitalne izdatke, AI provajderima je „trajno potrebno oko 650 milijardi dolara godišnjeg prihoda“ da bi ostvarili povraćaj od 10% – „što je zapanjujuće velika suma“. To je otprilike ekvivalent iznosa pretplate od 35 dolara mjesečno za svakog od 1,5 milijarde aktivnih korisnika iPhone uređaja, ili 0,55% globalnog BDP-a. Cijene se zasad vještački održavaju na niskom nivou jer AI kompanije skrivaju prave ekonomske troškove da bi kupce vezale za sebe. Ako se dobici kroz rast efikasnosti materijalizuju, problema nema; procvjetali biznisi će imati dovoljno da namire račune. Čak i ako dobici budu manji od očekivanih, AI investitori se još mogu obogatiti. Za nekoliko godina, kada se AI infiltrira u radne procese dovoljno duboko da troškovi izlaska postanu neprihvatljivo visoki, baza klijenata neće imati gdje da pobjegne i moraće da plati. Svijet će postati zavistan od AI, a tehnološke firme će ubirati lijep profit.
Upravo to je strategija velikih tehnoloških kompanija i čak ih ni moguća kaskada neuspjeha u AI sektoru neće natjerati da odustanu. Istorija kapitalizma je puna kriza praćenih dramatičnim trenucima konsolidacije, a vodeće tehnološke kompanije bi čak mogle imati koristi od loma u industriji. Štaviše, s obzirom na ogroman politički uticaj milijardera iz Silicijumske doline na američku administraciju, može se očekivati da će se oni svom snagom boriti za političku podršku svojim ciljevima. Ako je potrebno, prometejski argument uvijek mogu pojačati geopolitičkim razlozima, prikazujući pobjedu u AI trci protiv Kine kao egzistencijalni izazov za zemlju i dobru priliku za mnogo novih unosnih vojnih ugovora.
Ipak, problemi se umnožavaju. Usvajanje AI je ušlo u viralnu fazu kada je ChatGPT pušten u pogon 30. novembra 2022. godine, poslije čega je vrijednost kompanije naglo porasla. Međutim, ulazak u preduzeća nije bio impresivan kao što se očekivalo. Uprkos groznici, upotreba AI na poslu nije u porastu, a možda se čak i usporava i zahvata samo mali dio radne snage. Nedavni nalazi pokazuju da uvođenje AI ne donosi direktan rast produktivnosti. Ukratko, neki poslovi se uveliko automatizuju, ali nema dokaza o dolazećoj AI revoluciji koja će donijeti ogromnu ekonomsku korist.
Kao što je radikalnim kritičarima poput Darona Acemoglua i Simona Johnsona već poznato, kapitalistički razvoj motivisan efikasnošću ne postoji. Uvećana tehnička efikasnost je makroekonomski ishod koji zavisi od institucionalnog okruženja. Za neke moćne tehnologije će se pokazati da nijesu dovoljno profitabilne, pa neće biti ni primijenjene, ako je struktura tržišta takva da onemogućuje investitore da uberu profit. Iste tehnologije mogu osiromašiti radnike ako dovedu do masovnih otpuštanja. U slučaju AI, čini se da je najneposrednija opasnost epidemija demoralizacije radne snage. Istraživanja pokazuju da intenzivna upotreba AI loše utiče na motivaciju i radne vještine i donosi dosadu i osrednjost. Možda će se čak javiti obrnuta „J-kriva produktivnosti“: kratkoročni dobici u produktivnosti brzo će biti poništeni opštim pogoršanjem kvaliteta rada.
Drugi problem su gubici koji mogu proisteći iz kvazi-religiozne opsesije velikih tehnoloških kompanija klađenjem na AI, što su omogućila njihova privatna rukovodstva i manična tržišta. Kontrast između američkog i kineskog pristupa AI je poučan. Kapitalističke ekonomije pate od dubokog problema koordinacije. Kao što je Michael Roberts naglasio: „U Kini postoji plan ostvarivanja ključnih tehnoloških ciljeva koji treba da podstaknu čitavu ekonomiju“, dok se „u glavnim kapitalističkim ekonomijama sva jaja AI sektora nalaze u korpi čiji su vlasnici AI giganti i džinovske tehnološke i medijske kompanije poznate kao sedam veličanstvenih – a za njih je presudna profitabilnost, a ne tehnološki ishodi“.
Takođe, ako se finansijski pritisak na sektor u nekom trenutku pojača, pitanje je da li će materijalno nasljeđe iza ovog buma biti uporedivo sa onim iz prethodnih mjehurova. Sama izgradnja objekata i infrastrukture čini tek manji dio troškova razvoja kapaciteta data centara. Gotovo tri četvrtine investicije čini IT oprema – uglavnom napredni GPU čipovi. Za razliku od optičkih kablova iz dot-kom ere ili željezničkih pruga devetnaestog vijeka, AI čipovi se moraju često mijenjati jer tehnologija brzo napreduje i njihove performanse blijede. Ako usljed strahovanja za profitabilnost investicije budu iznenada obustavljene, pad dostupnosti vještačke inteligencije u odnosu na sadašnje obilje je sasvim realna mogućnost. U načelu, ako smanjivanje obima kapitalnih ulaganja ne bude praćeno opadanjem troškova zahvaljujući novim tehnološkim rješenjima, ostavština AI buma neće biti dugog vijeka, a raspoloživa računarska snaga za obične AI upite bi se mogla smanjiti.
Problem zastarijevanja ima važne finansijske implikacije. Zapravo, zajmovi za data centre su „gotovo uvijek krediti bez amortizacije: iznos duga se otplatom ne umanjuje. Oni su trajni izvori finansiranja za nešto što bi trebalo da bude trajno dobro. Pretpostavlja se da će se po isteku zajma – obično pet do sedam godina – čitav iznos refinansirati“. Međutim, ako su poslije pet godina čipovi praktično bezvrijedni, ko će refinansirati sredstvo čija je ključna komponenta već potpuno otpisana?
Tu je i problem ekološkog stresa usljed rastuće tražnje za zemljištem, energijom i vodom za rad data centara, što čitav projekat čini dugoročno neodrživim. U tom kontekstu, ideološka funkcija narativa velikih tehnoloških kompanija o osvajanju svemira jeste da pruži kredibilitet fantaziji o digitalnoj budućnosti. U obrazloženju za projekat Google Suncatcher piše: „Potražnja za AI kapacitetima – i energijom – nastaviće da raste“, a „u odgovarajućoj orbiti solarni panel je do osam puta produktivniji nego na Zemlji i proizvodi energiju gotovo kontinuirano, smanjujući potrebu za baterijama“, zbog čega „u budućnosti svemir može biti najbolje mjesto za razvoj AI kapaciteta“.
Za to vrijeme, dolje na Zemlji, rast tražnje za jeftinom energijom i rijetkim mineralima manifestuje se kao povratak imperijalizma starog kova. Nova američka bezbjednosna doktrina jasno pokazuje da Amerika želi „hemisferu… koja štiti kritične lance snabdijevanja“. Otimanje venecuelanske nafte i namjera da se preotmu Grenland i njegovi kritično važni minerali za kojima tehnološki milijarderi čeznu pokazuju koliko je situacija ozbiljna. Ako vještačka inteligencija ne ispuni očekivanja, imperijalističke avanture se mogu intenzivirati – a digitalna potjera za neuhvatljivim dobitkom povećanjem efikasnosti zamijeniti novom trkom grabljivaca koji će se boriti da smanje troškove u novoj eri onoga što je David Harvey tako precizno opisao kao „akumulaciju razvlašćivanjem“.
Cédric Durand, NLR Sidecar, 15.01.2026.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 29.01.2026.
