Samit američkog predsjednika Donalda Trampa i kineskog lidera Si Đinpinga u Pekingu nije čarobnim štapićem okončao američko-izraelski rat protiv Islamske Republike Iran. Nije otvorio ni Ormuski moreuz, nije završio rusko-ukrajinski rat, nije… Ali uradio je nešto dugoročno važnije, nešto što će ga učiniti istorijskim: javno je pokazao ko danas upravlja svijetom, ko postavlja temelje novog svjetskog poretka.
To su SAD i Kina. Očekivani Trampov poziv Siju da se Kina snažnije uključi u mirovni proces s Iranom, koji je ovaj ljubazno prihvatio, i veoma pomirljiv Trampov stav prema Tajvanu, gdje ne želi da vidi nasilno pripajanje, ali nije zainteresovan ni za vođenje rata tako daleko od američkih granica, obrisi su te nove bipolarnosti na djelu na geopolitičkom planu. U tom kontekstu Putinova posjeta Pekingu nakon Trampove nije pokazatelj neke njegove nove snage, već znak da prepoznaje trenutak i aktivno nastoji da uklopi Rusiju, kao i budući mir ili zamrznuti rat s Ukrajinom, u tu novu podjelu karata i uticaja koja se stvara unutar ose Vašington – Peking.
Znaci procesa već su se vidjeli
Taj proces, naravno, nije počeo samitom u Pekingu. Trajao je, a bio je primjetan i ranije, ako se oslobodimo banalne medijske analitike na nivou kvartovskih kladionica, koja svakoga dana iznjedri nekog novog ratnog ili političkog pobjednika i gubitnika. Na primjer, kada je Kina stoički prihvatila gubitak de facto kontrole nad Panamskim kanalom, odnosno Trampovo mirno preuzimanje nadzora uz prijetnju silom na samom početku drugog mandata. Ili kada je na samom početku ove godine samo simboličnim neslaganjem ispratila američki desant i hapšenje Nikolasa Madura, uz kontrolisani geopolitički zaokret Venecuele prema SAD-u.
A upravo je Venecuela, zbog svoje zavisnosti od Kine, odnosno kineskog monopola u izvozu nafte iz te zemlje, bila glavna poluga za širenje kineskog uticaja po Latinskoj Americi. Bez pretjeranog uzbuđenja Kina je posmatrala i američko-izraelski rat protiv Irana. Ali bilo je primjetno da su, nakon početnog vojnog debakla, u jednom trenutku pripadnici iranske vojske odjednom počeli znatno preciznije da pogađaju mete u Izraelu i arapskim državama Persijskog zaliva. No, čak ni ekstrovertni Tramp nije prozvao Kinu, pa ni Rusiju, da bi možda mogle imati nešto s tim.
Samit, koji je zbog rata protiv Irana bio odgođen, održan je u trenutku kada su mirovni razgovori s Iranom zapeli na Ormuskom moreuzu, strateški ključnoj tački sukoba jer se preko njega prelamaju energetski regionalni i globalni interesi, otpornost globalne ekonomije, kinesko snabdijevanje naftom i globalna internet bezbjednost, odnosno optički kablovi. I nije slučajno što je upravo na toj tački Tramp pozvao Sija da se uključi u mirovni proces. To je prilika da dvije supersile pokažu kako su u stanju da sarađuju na globalnoj bezbjednosti i proizvedu rješenje, te tako potvrde svoj status.
U međuvremenu se ispod tog novog američko-kineskog bipolarnog kišobrana u nastajanju postepeno mijenjaju regionalna bezbjednosna struktura, kao i politički i ekonomski odnosi na Bliskom istoku i u srednjoj Aziji. Sunitske države Arapskog poluostrva postale su aktivne američko-izraelske saveznice u ratu protiv iranskog režima, a to se posebno odnosi na Ujedinjene Arapske Emirate i njihovo rastuće partnerstvo s Izraelom, uz određenu buku u političko-komunikacionom kanalu posljednjih dana. Ovih dana i Kazahstan, bogat naftom i gasom, kao prva država bivšeg Sovjetskog Saveza priključio se Abrahamovim sporazumima s Izraelom.
Azerbejdžan, takođe bogat gasom, na tom je putu. Spekuliše se i o donedavno nezamislivom regionalnom odbrambenom savezu između Izraela i muslimanskih država Arapskog poluostrva, kao svojevrsnom bliskoistočnom NATO-u. Može se očekivati rebalans uticaja Turske i budućeg Irana pod tim američko-kineskim kišobranom. NATO se zasad samo unilateralno, kroz SAD, počeo prilagođavati novim okolnostima…
Odnos kompleksniji od hladnog rata
Za razliku od hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, koji je obilježio prethodni bipolarni sistem bezbjednosti, ova nova američko-kineska bipolarnost, sudeći prema porukama sa samita u Pekingu, temelji se na kombinaciji tehnološkog nadmetanja, koje uključuje i nemilosrdno takmičenje u oblasti odbrane i bezbjednosti, s jedne strane, i ekonomske saradnje s elementima stalnog nadmetanja, s druge strane. To je znatno kompleksniji odnos od hladnog rata. Bliski istok i srednja Azija prilagođavaju se novoj stvarnosti, tražeći u njoj način da promovišu i zaštite sopstvene interese. EU i ovoga puta — shvata ponešto sporije.
Izvor: Lidermedia.hr
Foto: Bijela Kuća
