Velike, etablirane agencije za kreditni rejting (CRA) imaju ogroman uticaj i moć nad globalnim finansijskim sistemom i svjetskom ekonomijom u cjelini. U normalnim okolnostima, CRA mogu značajno uticati na finansijska tržišta, ponašanje izdavalaca finansijskih instrumenata i percepciju investitora, te tako predstavljaju ključni faktor u određivanju cijene zaduživanja i pravca kretanja kapitala. Tokom ekonomskih kriza, sniženja rejtinga mogu postati samoispunjavajuće proročanstvo, jer ponašanje krda pojačava efekte rejtinga. Sniženje rejtinga od strane jedne velike agencije može presuditi sudbini čitave ekonomije, kao što se vidjelo tokom evropske dužničke krize. Tadašnji premijer Grčke optužio je rejting agencije da „pokušavaju da oblikuju našu sudbinu i odrede budućnost naše djece“.
Tržište kreditnog rejtinga podsjeća na kartel. Takozvana „velika trojka“ — S&P Global Ratings (bivši Standard & Poor’s), Moody’s i Fitch Ratings — zajedno kontrolišu oko 96 odsto globalnog tržišta rejtinga i dominiraju njime više od 100 godina, počevši od tržišta SAD-a, a potom i širom svijeta. Njihova dominacija je posebno izražena u segmentu suverenih rejtinga, gdje drže oko 99 odsto globalnog tržišnog udjela. To znači da „velika trojka“ praktično kontroliše posao procjene kreditne sposobnosti država.
Zbog ovakvog stanja izrečene su brojne kritike, uključujući i ukazivanja na inherentne slabosti „velike trojke“, poput poslovnog modela „plati izdavalac“, koji stvara sukob interesa, manjak odgovornosti i slabosti u metodologiji ocjenjivanja. Činjenica da su sve tri agencije podložne istim propisima i da su bazirane u istoj državi dodatno učvršćuje oligopol, jer su izložene istim zakonima, kulturi i regulatornom pritisku. Ipak, ovakva koncentracija moći otvara i pitanja nezavisnosti, objektivnosti i geopolitičke pristrasnosti. Ovakva oligopolistička dominacija ostavila je konkurenciju daleko iza sebe, piše internationalbanker.com.
Vrijedi istaći da nedostatak konkurencije na tržištu kreditnog rejtinga može biti štetniji nego monopol u industrijskim granama, imajući u vidu sistemski uticaj i asimetriju moći koju CRA posjeduju. Na primjer, kreditni rejting jedne države može uticati na njenu sposobnost zaduživanja i, u konačnici, oblikovati čitavu ekonomsku politiku. Negativni efekti monopola „velike trojke“ često prevazilaze štetu koju proizvode mnogi industrijski monopoli. Kod industrijskih monopola, šteta se obično ogleda u višim cijenama, manjoj inovativnosti i manjoj proizvodnji, a efekti su uglavnom ograničeni na jednu industriju. Nasuprot tome, monopoli u oblasti kreditnog rejtinga mogu uticati na čitav svjetski finansijski sistem i ekonomiju, što su pokazale azijska finansijska kriza, evropska dužnička kriza i kriza hipotekarnih kredita. U tom procesu, zemlje u razvoju snose nesrazmjerno veliki teret.
Ipak, monopol „velike trojke“ pokazao se izuzetno postojanim. CRA su bile optužene da su pogoršale azijsku finansijsku krizu. Izvještaj Komisije za ispitivanje finansijske krize (FCIC) zaključio je da je „velika trojka“ bila „ključni omogućivač finansijskog sloma“ koji je doveo do globalne finansijske krize 2007–2008. godine. Dužnička kriza u eurozoni ogolila je ozbiljne slabosti u ocjenjivanju suverenih rejtinga, poput procikličnosti i efekta litice (naglog pada rejtinga). Ipak, tržišni udio „velike trojke“ smanjen je samo neznatno. Kontinuirani nedostatak otvorene konkurencije i odsustvo stvarnih alternativa danas se čine najvećim problemom tržišta kreditnog rejtinga — čak većim od pitanja modela naplate ili metodologije ocjenjivanja.
S druge strane, „velika trojka“ uživa brojne prednosti — prednost prvog na tržištu, mogućnost skaliranja, mrežne efekte i, naravno, dugogodišnje iskustvo. Svi ti faktori čine njihov monopol mogućim. Postoje i dva veoma važna razloga za očuvanje njihove dominacije. Prvo, koristili su akvizicije kako bi proširili globalni domet i time smanjili ili neutralisali potencijalno važnu konkurenciju. Drugo, Sjedinjene Američke Države, zajedno s međunarodnim propisima i strukturnim odlukama, učvrstile su njihovu dominaciju.
Istorijski gledano, jedan od ključnih načina na koji je „velika trojka“ širila svoju tržišnu moć bilo je preuzimanje manjih konkurenata ili povećavanje udjela u lokalnim CRA u zemljama u razvoju. Ove strateške akvizicije, posebno od ranih 2000-ih, dodatno su se intenzivirale. Ovaj trend prati širu globalizaciju tržišta kapitala. Kako su neke zemlje u razvoju počele da izlaze na međunarodna tržišta kapitala, potražnja za kreditnim rejtingom je rasla zbog većeg zaduživanja država i kompanija. Međutim, kroz akvizicije „velika trojka“ ne mora da gradi nove agencije od nule na novim tržištima. Osim toga, lokalno prisustvo im olakšava dobijanje regulatornih dozvola. Među zemljama u kojima su preuzeli lokalne agencije nalaze se Indija, Argentina, Čile, Malezija, Peru i Egipat.
"/>Akvizicije dovode do nestanka alternativa u oblasti kreditnog rejtinga. Posmatrajući put kojim je „velika trojka“ išla, vidi se da je to vjerovatno i bio strateški cilj. Međutim, nedostatak raznolikosti i odsustvo regionalnih ili regulatornih protivteža mogu predstavljati značajan globalni sistemski rizik. Zato se sve češće čuju pozivi za većom globalnom ravnotežom — uključujući jačanje regionalnih CRA, osnivanje nove nezavisne agencije, raznovrsniji nadzor i multilateralne okvire.
Drugo, niz američkih i međunarodnih propisa i strukturnih odluka na tržištu kreditnog rejtinga podržao je i učvrstio monopol „velike trojke“, stvarajući snažne regulatorne barijere koje novim igračima otežavaju ulazak na tržište i sticanje uporišta. Teren je jasno nagnut i daleko od ravnopravnog.
Godine 1975. Američka komisija za hartije od vrijednosti (SEC) uvela je oznaku „nacionalno priznate statističke organizacije za rejting“ (NRSRO). U početku su taj status dobile samo tri velike agencije. Time je njihova uloga u regulativi dodatno učvršćena. Ovo regulatorno priznanje stvorilo je visoke barijere za ulazak na tržište i zacementiralo njihov oligopol. Od tada su američki propisi često upućivali na taj status. Pojedini ključni indeksi zahtijevaju da kompanija ima rejting od makar jedne od „velike trojke“ prije nego što može biti uvrštena. Takvi zahtjevi faktički blokiraju nove učesnike na tržištu rejtinga.
Nakon globalne finansijske krize, reforma Dodd-Frank i nova evropska pravila o nadzoru CRA pokušali su da smanje monopol na tržištu rejtinga, ali je nedostatak efikasne primjene ublažio njihove početne ciljeve. „Velika trojka“ je, takođe, snažno lobirala kako bi zaštitila svoj položaj. Na kraju, ove reforme nijesu dovele do veće konkurencije na tržištu, a sprovedene su samo skromne regulatorne izmjene.
Tračak nade za veći broj novih učesnika na tržištu kreditnog rejtinga, kao i za smanjenje monopola „velike trojke“, pojavio se osnivanjem Afričke agencije za kreditni rejting (AfCRA). Mnoge afričke zemlje vjeruju da tri velike CRA imaju pristrasan odnos prema Africi, što dovodi do pretjerano pesimističnih ocjena i većih troškova zaduživanja na međunarodnim tržištima kapitala. Prema procjenama, takvi strogi rejtingi mogu afričke zemlje koštati i do 74,5 milijardi dolara. Zabrinutost zbog moguće pristrasnosti i ograničenja globalnih agencija bila je glavni razlog za osnivanje nove institucije. AfCRA nema ambiciju da zamijeni „veliku trojku“, već pragmatično želi da ih dopuni, nudeći alternativni glas ili „drugo mišljenje“, kako bi investitori mogli donositi informisanije odluke. Lokalna perspektiva kreditne sposobnosti dobrodošla je mnogima. Naravno, AfCRA se suočava s brojnim izazovima i ograničenjima u izgradnji ugleda i kredibiliteta, ali otvaranje prostora za nove aktere predstavlja jedan od načina da se ospori koncentracija moći na tržištu kreditnog rejtinga.
Uvođenje okruženja koje podstiče konkurenciju, umjesto da je guši, odavno je zakasnilo.
