Predsjednik Unije poslodavaca Crne Gore, Slobodan Mikavica, u razgovoru za portal Bankar ističe da crnogorska privreda i dalje trpi teret sive ekonomije, sporih institucija i prevelikog državnog aparata. Kao ključne prioritete navodi digitalizaciju javne uprave, reformu poreskog sistema i unapređenje radnog zakonodavstva. Mikavica upozorava da bi skraćenje osmočasovnog radnog vremena imalo nesagledive posljedice po produktivnost i konkurentnost privrede, dok poreske obaveze moraju biti jednako obavezujuće za sve – i privatni i javni sektor. 

Kako ocjenjujete trenutni poslovni ambijent u Crnoj Gori – šta su najveći izazovi sa kojima se poslodavci suočavaju?

Prije analize samih izazova i biznis barijera sa kojima se suočavaju privrednici u Crnoj Gori, osvrnuo bih se na pozitivne učinke mjera koje osjećaju privrednici. Nakon uvođenja fiskalizacije i smanjenja doprinosa na zarade, kroz programe Evropa sad 1 i 2, smanjio se rad na crno i smanjene su zloupotrebe u izmirenju poreskih obaveza. Rasterećena privreda i rast neto zarada dali su novi zamah privrednim aktivnostima, što je dalje dovelo do smanjenja nezaposlenosti i rasta ekonomskih aktivnosti. Ovo je dodatno podstaknuto i sredstvima iz različitih programa za jačanje privrede, kao i IPARD programa. Za kratko vrijeme evidentan je povratni uticaj ovih mjera i pozitivan efekat na rast budžeta. Smanjenje doprinosa je nadomješteno rastom drugih budžetskih primanja, a u prvom redu PDV-a. Možemo pohvaliti i ažurniji povraćaj dijela PDV-a prema privredi, a unaprijeđen je i sistem javnih nabavki, uvođenjem elektronske prijave u postupku nabavki.

Međutim, ove fiskalne mjere nijesu pratile suštinske promjene u rastu produktivnosti, daljem smanjenju biznis barijera, izostale su mjere da se javna uprava podigne na nivo koji je potreban za efikasniju privredu. Ovdje vidimo i najveći izazov za dalji napredak i jačanje crnogorske ekonomije. Javna uprava, umjesto racionalizacije, bilježi dalji rast broja zaposlenih, a izostanak digitalizacije i dalje je čini tromom i neefikasnom. Veliki problem je i nepostojanje sistema odgovornosti, što dovodi do grešaka ili zloupotreba u radu. Cijenu plaća privreda.

Radno zakonodavstvo nam je i nakon 35 godina promjena u društvu opterećeno dogmama socijalističkog uređenja. Prisutna je uravnilovka u obračunu zarada, uz odsustvo efikasnijeg nagrađivanja radnika i stimulisanja radnika. Na ključnim pozicijama u javnim institucijama i preduzećima u vlasništvu države (što čini trećinu ukupno zaposlenih u Crnoj Gori), postavljaju se kadrovi po partijskoj pripadnosti, a ne po profesionalnim kompetencijama i referencama. Time šaljemo i pogrešnu poruku mladima da je za karijeru i uspjeh najmanje potrebno znanje i usavršavanje, čime veliki broj uspješnih mladih kadrova odlazi u zemlje EU.

Pitanje zloupotrebe bolovanja još uvijek ne rješavamo u neophodnoj mjeri, institucionalno kroz izmjene zakonskih normi. Sama činjenica da je broj bolovanja preko 60 dana u javnoj upravi i državnim preduzećima 15 puta veći nego u realnom sektoru dovoljno govori o veličini problema i gubitku ogromnih sredstava. Za veliki dio ovih izostanaka država izdvaja nova sredstva kroz dopunski rad ili ugovore o radu.

Svi ovi izazovi uticali su da je i u realnom sektoru došlo do odliva kadrova i usitnjavanja preduzeća, tako da danas preko 80% preduzeća čine mala i mikro preduzeća, što nije dobro u kontekstu jačanja konkurentnosti i spremnosti privrede za ulazak u EU porodicu. Ipak, evidentno je i da sve veći broj kompanija raste, gradeći odnose u kolektivu koji uvažavaju i savremene potrebe zaposlenih. Ulažu u razvoj kadrova, povećavaju produktivnost i efikasnost, kao i spremnost za dolazeću konkurenciju u otvorenom EU tržištu.

Koliko je izražen problem sive ekonomije i kako se on odražava na poštene poslodavce? Da li su dosadašnje mjere dale rezultate?

Siva ekonomija je i dalje jedna od najvećih biznis barijera. U sektoru hotelijerstva i izdavanja smještaja ona je najprisutnija, zbog brojnih neregistrovanih preduzetnika. Gubici u budžetu zbog neprijavljivanja prometa su preko 100 mil € godišnje. Istovremeno, ovime se ugrožava opstanak registrovanih objekata, koji izmiruju brojne obaveze, čak i u periodu kada zbog sezonskog karaktera ne obavljaju djelatnost.

U sektoru pružanja usluga, rad neprijavljenih objekata čini polovinu djelatnosti, što snažno utiče ne samo na opstanak i razvoj ovog sektora, već i na sam položaj zaposlenih u njima.

U prometu raznih proizvoda preko interneta i dalje je prisutan rad neregistrovanih. I prodaja na ulicama ili pijacama takođe je nedopustiva ukoliko želimo uređeno tržište i dalji napredak.

Značajan dio neformalnih aktivnosti dolazi i u radu formalnih kompanija. Alarmantno, jedna od tri kompanije bavi se „sivim” ekonomskim aktivnostima, a preko 60% je prijavilo smanjenje godišnjih prihoda zbog nelojalne konkurencije. Istraživanje koje je rađeno sa Međunarodnom organizacijom rada (MOR), kroz projekat Podsticajno okruženje za održiva preduzeća iz 2023. godine, naglašava obim konkurencije koju predstavlja neformalna ekonomija. 58% kompanija navodi direktnu konkurenciju od strane neformalnih kompanija. Očekujemo dodatne mjere, a u prvom redu kroz izmjene zakona o tržišnoj inspekciji i mogućnosti veće kontrole ovog dijela aktivnosti.

U ovom projektu naglašeno je i vrlo važno pitanje korupcije, gdje se konstatuje da Crna Gora ima dobro razvijen pravni okvir za borbu protiv korupcije i nezavisno pravosuđe, ali u praksi postoji jaz između zakona i njegove primjene.

Činjenica je da prisustvo sive ekonomije umnogome devastira sve efekte i programe koje vlada donosi po pitanju jačanja standarda građana. Zato je ovo prioritet svih prioriteta.

Koje su ključne preporuke Unije poslodavaca za unapređenje ekonomske politike i podrške realnom sektoru?

Nastaviti reformu i digitalizaciju javne uprave u cilju povećanja njene efikasnosti, zatim sprovoditi kontinuiranu reformu radnog zakonodavstva, kako bi ga uskladili sa potrebama tržišta, direktivama EU i standardima MOR-a. Takođe, potrebno je unaprijediti inspekcijske usluge, ojačati i promovisati javno-privatna partnerstva, pojačati borbu protiv neformalne ekonomije, obezbijediti predvidljivo regulatorno okruženje i poreski sistem, koji će zadržati domaće investitore i otvoriti vrata za kvalitetne strane investicije, u prvom redu dijaspore.

Podršku realnom sektoru ćemo najbolje dati kada obezbijedimo poslovni ambijent podsticajan za razvoj zdravog biznisa, bez upliva novca stečenog kriminalnim aktivnostima, u kome ćemo svojim radom i dugoročnim promišljanjem obezbijediti napredak i rast kompanija.

Na koji način poreska politika utiče na konkurentnost domaćih preduzeća? Da li imate konkretne predloge za reformu poreskog sistema?

U prvom redu, poreska politika se mora ojačati kroz inspekcijske kontrole i adekvatne sankcije za zloupotrebe. Izmirenje poreskih obaveza ne smije biti stvar izbora i dobrovoljnosti, već obavezujuće za sve privrednike, javna preduzeća, kao i lokalne zajednice. Kada uspostavimo ovaj princip, onda možemo kreirati politike koje će stimulativno djelovati na reinvestiranje u odnosu na potrošnju, kupovinu luksuznih proizvoda ili neproduktivnih ulaganja.

Pažljivo planirati izmjene poreskih stopa na dobit, koje moraju ostati stimulativne za privlačenje novih investicija. Trenutno imamo i najveću stopu PDV-a na Zapadnom Balkanu i najveću stopu za preduzeća u oblasti turizma. Osim ovoga, konkurentnost privrede slabi i ogroman broj nameta i parafiskalnih opterećenja. Registrovali smo preko 2.000 raznih nameta na nacionalnom nivou i još toliko na nivou lokalnih zajednica. Neophodno je dodatno smanjenje ovih opterećenja, a na račun smanjenja broja zaposlenih u javnoj upravi, kao i smanjenja neproduktivne budžetske potrošnje.

Kako komentarišete odnos države prema privatnom sektoru? Postoji li dovoljno dijaloga i partnerstva u donošenju odluka koje se tiču privrede?

Ovaj odnos je jako ugrožen populističkim politikama i predizbornim obećanjima. Umjesto da se kroz dijalog i u komunikaciji sa Vladom bavimo dugoročnim strategijama razvoja privrede, turizma i standarda građana, novim tehnologijama i izazovima koji nas očekuju ubrzo, gubimo ogromno vrijeme i energiju ublažavajući nepromišljena obećanja biračima. Ova obećanja se uvijek svode na to da se sa manje rada može bolje živjeti. Sličan scenario su prošle Grčka i Španija, a posljedice i oporavak se dugoročno saniraju. Da li to želimo ostaviti i našoj djeci? Ne zaboravimo da smo ovu planetu dobili samo na zajam od naše djece.

Kakva su vaša očekivanja u vezi sa novim izmjenama Zakona o radu – da li će unaprijediti fleksibilnost tržišta rada ili dodatno opteretiti poslodavce?

Trenutne izmjene Zakona o radu u prvom redu se tiču usaglašavanja sa pojedinim normama iz direktiva EU: jačanje zaštite na radu, usklađivanje porodičnog života i radnih obaveza i slično.

O neophodnosti izmjena u kontekstu promjena i procesa koje donose svjetski trendovi i nova tehnologija ne raspravlja se pravovremeno. Još uvijek živimo u zabludi da će nam neko dati nešto što nije zarađeno. Neće – moramo sami da čuvamo i koristimo prirodne resurse koje nam je priroda nesebično podarila, a koji su vrlo ograničeni.

U kojoj mjeri se crnogorski privrednici suočavaju sa nedostatkom kvalifikovane radne snage i kako se može riješiti taj problem?

Nedostatak kvalifikovane radne snage je problem ne samo kod nas, već i u državama regiona, pa i EU. Bez kvalifikovane radne snage preduzeće nema budućnosti. Većina poslodavaca, a prije svega kod sezonskih djelatnosti, i dalje očekuje da će im ovaj važan problem riješiti neko treći i da će moći, kao prethodnih godina, dobiti dobrog radnika sa zaradom ispod prosjeka. To neće biti moguće.

Na poslodavcima je da u prvom redu obezbijede zdravu i stimulativnu radnu atmosferu – bez mobinga – gdje će se radnik osjećati kao istinski i uvaženi dio kolektiva. Ovo je najvažniji faktor koji opredjeljuje radnika za rad ili odlazak iz kompanije ili države. Na drugom mjestu je usavršavanje vještina, znanja i karijere zaposlenog. Jer bolje je ulagati i imati dobrog radnika, makar nekad i ode dalje u svojoj karijeri, nego dovijeka nedovoljno obučenog i neefikasnog radnika. Tek na trećem mjestu je visina zarade kao motiv za ostanak u kompaniji.

Kao privrednici moramo da učestvujemo u procesu školovanja i osposobljavanja mladih za proces rada. Kroz sistem dualnog obrazovanja i prakse treba kreirati profil radnika, uz pomoć stipendija omogućiti kvalitetnije obrazovanje i na najbolji način se predstaviti kao poželjan poslodavac.

Činjenica je da postoji neusklađenost između obrazovnog sistema i potreba na tržištu rada. Rješavanje ovog pitanja zahtijeva kontinuirano usklađivanje između obrazovanja i potreba tržišta rada, poboljšanu koordinaciju između zainteresovanih strana i kreatora politike, kao i proširena ulaganja u profesionalnu obuku i cjeloživotno učenje. Podsticanje jačih veza između kompanija i obrazovnih institucija biće od suštinskog značaja da bi radna snaga stekla vještine relevantne za posao, da bi se smanjila nezaposlenost i podržao održivi ekonomski rast.

Osnovni cilj nam mora biti domaća radna snaga. Dugoročno je to i najbolje i najsigurnije rješenje za svaku kompaniju.

Zapošljavanje radnika iz drugih regiona ili država svakako je neophodno osmisliti i dugoročno planirati. Kroz izmjene Zakona o radu potrebno je definisati institut Agencije za posredovanje u radu stranih radnika. Prepustiti stručnim timovima da planski, vodeći računa o specifičnim potrebama svakog preduzeća, obezbijede adekvatnu radnu snagu. Istovremeno, svojim autoritetom i finansijskim garancijama moraju se obavezati da ne dolazi do zloupotreba i negativnih posljedica, kako za radnike, tako i za poslodavce i državu.

Da li smatrate da Crna Gora koristi sve potencijale za privlačenje investicija i koje bi prepreke/biznis barijere trebalo hitno ukloniti?

Već smo kroz pitanje poslovnog ambijenta odgovorili šta je potrebno i zašto nemamo kvalitetnih direktnih stranih investicija u realni sektor. Nerazvijen sistem akcionarskih društava i zajedničkih ulaganja ne omogućava priliv novih sredstava. Brojne barijere, sporost u donošenju rješenja, promjenljivost poreskog sistema su nepremostive barijere za strane investitore.

Kako Unija poslodavaca gleda na inicijative da se radno vrijeme skrati sa osam na sedam sati dnevno – da li bi takva promjena bila izvodljiva i kako bi uticala na produktivnost i troškove poslodavaca?

Sama ideja za ovo skraćenje je rezultat predizbornog obećanja uz nepoznavanje svih relevantnih činjenica iz ove oblasti. Danas u Evropi su dominantno prisutna zakonska rješenja koja definišu radni dan kao osmočasovno radno vrijeme, uz činjenicu da pauza za ručak ne ulazi u tih osam sati. Izuzetak je Francuska sa 35-časovnom radnom nedjeljom. Takođe, u praksi pojedinih evropskih zemalja rađena su istraživanja uticaja na produktivnost zaposlenog kroz skraćivanje radnog vremena. Imamo i praksu u pojedinim djelatnostima ili kompanijama koje testiraju efekte ovih rješenja. Ipak, radi se uglavnom o IT sektoru i sličnim visoko produktivnim djelatnostima, koje su izuzetak i u EU.

Našim Zakonom o radu definisano je radno vrijeme od osam sati sa uračunatom pauzom za ručak u trajanju od 30 minuta. Ovo je naslijeđena norma iz socijalističkog samoupravljanja, gdje je praktično radna nedjelja već 37,5 sati, što nas čini privredom gdje radnik najmanje vremena provodi na radu. Činjenica je da zaposleni u velikim evropskim centrima dodatno troše vrijeme za dolazak i odlazak na posao od jednog do dva sata, što svakako predstavlja i dodatni problem za radnike.

Dodatno skraćenje radnog vremena predstavljalo bi veliki udar na organizaciju poslovanja i podiglo troškove poslovanja. Ovo bi dovelo i do rasta prodajnih cijena za 14 do 20%, zavisno od djelatnosti. Time bi se konkurentnost naše privrede dodatno ugrozila na međunarodnom tržištu. Ubrzo bismo se suočili sa nesagledivim ekonomskim posljedicama. Postali bismo i dodatno neinteresantni stranim investitorima, u realnom sektoru bi se smanjila zaposlenost uz zatvaranje brojnih objekata u trgovini i hotelijerstvu.

Vjerujem da je predlagaču ovog rješenja u fokusu bio zaposleni u javnoj upravi, kojih i sada ima prekobrojno, a koji bi kao glasačko tijelo kratkoročno bilo zahvalno predlagaču ovog skraćenja.

Iz svih ovih, ali i brojnih drugih razloga koje bi svaka djelatnost za sebe iznijela, UPCG se snažno protivi izmjenama koje bi imale nesagledive posljedice.

Koji su prioriteti Unije poslodavaca u narednom periodu i kako planirate da zastupate interese svojih članica u dijalogu sa Vladom i drugim institucijama?

Početak godine UPCG je obilježila objavljivanjem Biznis agende 2025, gdje smo nakon pet godina ponovo analizirali poslovni ambijent i ocijenili biznis barijere, ali i dali predloge i preporuke za njihovo otklanjanje. Jasno smo ukazali javnosti da je najveći interes privrednika tržište sa jednakim mogućnostima za ravnopravnu i poštenu tržišnu utakmicu – bez sive ekonomije, bez korupcije, bez povlašćenih. Ovakav ambijent može generisati zdravu privredu, spremnu za razvoj, jačanje i konkurenciju EU privrede čiji ćemo dio postati za par godina.

Ovih dana aktuelni su napori koje ulažemo na izradi novih zakonskih rješenja: Zakona o štrajku, Zakona o reprezentativnosti, Zakona o radu u dijelu zaštite na radu, kao i rad na izradi novog Zakona o socijalnom stanovanju, gdje zajedno sa Vladom i sindikalnim udruženjima radimo na izradi novog rješenja po principu Bečkog modela stanovanja.

U kontinuitetu se bavimo pitanjima sive ekonomije i korupcije kao rak-rane privrede.

(Izvor: Bankar)