U 21. vijeku sve češće će biti pitanje ko kontroliše kritične minerale, tehnologiju i lance snabdijevanja. Danas sve više govorimo o tome ko ima pristup kritičnim mineralima potrebnim za baterije i obnovljive izvore energije, ko raspolaže pitkom vodom, ko može proizvesti čistu energiju i ko će biti otporniji na klimatske šokove
Tokom većeg dijela 20. vijeka međunarodni odnosi bili su znatno određeni pristupom fosilnim gorivima. Kontrola nad nalazištima nafte i gasa predstavljala je važan izvor ekonomske i političke moći. Danas se taj okvir postepeno mijenja. Energetska tranzicija, podstaknuta klimatskim promjenama, mijenja dosadašnje obrasce geopolitičke konkurencije. Ako je prethodni vijek bio obilježen nadmetanjem za fosilna goriva, 21. vijek će u velikoj mjeri obilježiti konkurencija za tehnologije i sirovine neophodne za niskokarbonsku ekonomiju.
Litijum, kobalt, nikl, grafit i mnogi rijetki elementi postali su ključni resursi za proizvodnju baterija, električnih vozila, solarnih panela i vjetroturbina. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da bi, u scenariju dostizanja globalne klimatske neutralnosti, potražnja za kritičnim mineralima do 2040. godine mogla biti približno šest puta veća nego danas. Istovremeno, prerada velikog dijela tih minerala koncentrisana j e u malom broju država, što otvara nova pitanja energetske i industrijske bezbjednosti. Kina, na primjer, ima dominantnu ulogu u preradi rijetkih minerala, litijuma i grafita, dok Australija, Čile i Demokratska Republika Kongo imaju ključne rezerve pojedinih minerala. Kina već godinama sistematski investira u proizvodnju baterija, solarnih panela i preradu kritičnih minerala, čime je stekla znatnu konkurentsku prednost na globalnom tržištu.
Država koja kontroliše preradu, tehnologiju i proizvodnju baterija može imati jednako važnu geopolitičku poziciju kao država koja posjeduje rudna nalazišta. Zato danas sve češće govorimo o geopolitici lanaca vrijednosti, a ne samo o geopolitici sirovina. Nijedna država danas ne želi da zamijeni zavisnost od fosilnih goriva zavisnošću od jednog dobavljača kritičnih minerala. Zato je diverzifikacija postala ključna riječ nove energetske geopolitike. Stoga, Evropska unija, Sjedinjene Američke Države, Japan i druge ekonomije nastoje da diverzifikuju izvore snabdijevanja, razviju domaće kapacitete za preradu i ulažu u reciklažu. Evropska unij a po sljednjih godina intenzivno razvija politiku smanjenja zavisnosti od ograničenog broja dobavljača kritičnih materijala kroz Uredbu o uspostavljanju okvira za osiguravanje sigurnog i održivog snabdijevanja kritičnim materijalima (Critical Raw Materials Act) iz 2024. godine, dok Sjedinjene Američke Države kroz Zakon
o smanjenju inflacije iz 2022. godine (prije Trampovog drugog mandata) planiraju ulaganje stotina milijardi dolara u razvoj domaće proizvodnje čistih tehnologija. Ovi potezi vodećih globalnih sila današnjice ukazuju da zelena tranzicija uveliko poprima obrise industrijske, tehnološke i geopolitičke strategije.
Klimatske promjene mijenjaju međunarodne odnose i na drugi način, izlažući ih rizicima koji nijesu ravnomjerno raspoređeni. Male ostrvske države u Indijskom i Pacifičkom okeanu suočavaju se sa porastom nivoa mora koji ugrožava njiho vu teritoriju i infrastrukturu, dok su mnoge zemlje podsaharske Afrike već danas izložene kombinaciji klimatskih promjena, nesigurnosti hrane i političke nestabilnosti. Države koje svoju ekonomiju dominantno zasnivaju na izvozu nafte moraće da prilagođavaju razvojne modele svijetu koji postepeno smanjuje potrošnju fosilnih goriva. Mediteran je, prema procjenama Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), jedno od klimatski najosjetljivijih područja svijeta, sa očekivanim porastom intenziteta toplotnih talasa, učestalijim sušama i većim pritiskom na vodne resurse.
Osjetljivi region je i Bliski istok i sjever Afrike, koji raspolažu sa svega oko jedan odsto svjetskih obnovljivih izvora slatke vode, a istovremeno imaju oko šest odsto svjetske populacije. U tom dijelu svijeta, voda već danas predstavlja strateški resurs, a klimatske promjene dodatno povećavaju rizike, posebno u slivovima velikih rijeka poput Nila, Eufrata i Tigra, gdje više država dijeli iste vodne resurse. To će vjerovatno povećati pritisak na poljoprivredu, energetiku i migracione tokove prema Evropi. Sve više pažnje privlači i Centralna Azija, gdj e topljenje glečera i promjene u režimu padavina mogu povećati pritisak na raspodjelu vode između država koje zavise od zajedničkih rječnih sistema. Istovremeno, pojedini regioni dobijaju i novu stratešku važnost. Arktik je najbolji primjer. Topljenje morskog leda otvara nove pomorske rute između Evrope i Azije i omogućava lakši pristup prirodnim resursima, što dodatno povećava interes velikih sila za ovaj region.
Dakle, klimatske promjene utiču na energetsku bezbjednost, cijene hrane, trgovinske tokove, migracije, zdravstvene sisteme, investicije. Nije slučajno što su one danas tema samita G7, G20, NATO, Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i gotovo svih najvažnijih međunarodnih foruma, postepeno oblikujući i odbrambene strategije brojnih država. Mislim da je posebno zanimljivo to što se prvi put u modernoj istoriji promjena klime, indukovana antropogenim djelovanjem, pretvorila u faktor ko ji direktno utiče na raspodjelu političke i ekonomske moći. U 20. vijeku pitanje je bilo ko kontroliše naftna polja. U 21. vijeku sve češće će biti pitanje ko kontroliše kritične minerale, tehnologiju i lance snabdijevanja. Danas sve više govorimo o tome ko ima pristup kritičnim mineralima potrebnim za baterije i obnovljive izvore energije, ko raspolaže pitkom vodom, ko može proizvesti čistu energiju i ko će biti otporniji na klimatske šokove. Pobjednici zelene tranzicije neće biti samo zemlje koje imaju litijum ili kobalt, već one koje razviju tehnologije, preradu, reciklažu i inovacije. Drugim riječima, ubrzana promjena klima postaje novi element geopolitičke moći.
Piše: dr Ivana VOJINOVIĆ
Autorka je direktorica Centra za klimatske promjene UDG
Izvor: Pobjeda
